<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?>
<rss version="2.0"
	xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/"
	xmlns:wfw="http://wellformedweb.org/CommentAPI/"
	xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/"
	xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom"
	xmlns:sy="http://purl.org/rss/1.0/modules/syndication/"
	xmlns:slash="http://purl.org/rss/1.0/modules/slash/"
	>

<channel>
	<title>Hereticus &#187; Osvrti, prikazi, recenzije</title>
	<atom:link href="http://www.hereticus.org/rubrike/arhiva/2004-4/osvrti-prikazi-recenzije-5/feed" rel="self" type="application/rss+xml" />
	<link>http://www.hereticus.org</link>
	<description>Časopis za preispitivanje prošlosti</description>
	<lastBuildDate>Fri, 02 Apr 2010 20:39:21 +0000</lastBuildDate>
	<generator>http://wordpress.org/?v=2.9.2</generator>
	<language>en</language>
	<sy:updatePeriod>hourly</sy:updatePeriod>
	<sy:updateFrequency>1</sy:updateFrequency>
			<item>
		<title>Belezi nekrštenih vremena</title>
		<link>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/belezi-nekrstenih-vremena.html</link>
		<comments>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/belezi-nekrstenih-vremena.html#comments</comments>
		<pubDate>Sun, 16 Sep 2007 18:15:55 +0000</pubDate>
		<dc:creator>Hereticus</dc:creator>
				<category><![CDATA[Hereticus 2004-4]]></category>
		<category><![CDATA[Osvrti, prikazi, recenzije]]></category>

		<guid isPermaLink="false">http://www.hereticus.org/arhiva/hereticus-2004-4/belezi-nekrstenih-vremena.html</guid>
		<description><![CDATA[Jovica Trkulja
(Biljana Živković, Nekrštena vremena, Centar za unapređivanje pravnih studija, Beograd, 2004.)
U biblioteci “Politicus” Centra za unapređivanje pravnih studija u Beo­gradu, objavljena je knjiga kikindske novinarke i hroničara Biljane Živ­ko­vić. Reč je o deset razgovora koje je autorka vodila od februara 2002. do marta 2004. godine i koji su objavljeni u kikindskom nedeljnom listu Novo [...]]]></description>
			<content:encoded><![CDATA[<p>Jovica Trkulja</p>
<p>(Biljana Živković, Nekrštena vremena, Centar za unapređivanje pravnih studija, Beograd, 2004.)</p>
<p>U biblioteci “Politicus” Centra za unapređivanje pravnih studija u Beo­gradu, objavljena je knjiga kikindske novinarke i hroničara Biljane Živ­ko­vić. Reč je o deset razgovora koje je autorka vodila od februara 2002. do marta 2004. godine i koji su objavljeni u kikindskom nedeljnom listu Novo vreme i u beogradskoj Politici. Au­tor­ka je te razgovore prikupila i objavila u jednoj knjizi pod naslovom Nekr­šte­na vremena. Njihov širok tematski ok-­vir je vreme zla, laži i prevara, o kojem svedoče svojim životima, mislima i rečima autorkini sagovornici.<br />
U prvom delu knjige rečitog i oporog naslova “Krst pravednika”, au­­torka je razgovarala sa trojicom žr­ta­va autoritarnog režima, koji ih je raspeo na krst prognanika i u njihove ži­­- vote uneo pustoš i teskobu, poništio prošlost, obesmislio sadašnjost i za­mu­­­tio budućnost. <!--more-><br />
Put dvojice golootočana, Vlade Ćuka i Čede Čalije, od pakla do beznađa, kao i veličanstvena umetnička usamljenost nepravedno osuđenog i os- ­­­trakizovanog kikindskog slikara Ra­di­­­voja Berbakova, tipični su putevi stradalnika koji su u zatvorskim ćelijama i pod torturom satrapskog reži­ma plaćali najskuplju cenu za svoje ideale i ubeđenja.<br />
U ovoj knjizi oni govore iz sa­mog vrtloga mračnog i vunenog vremena i stihije minulih političkih zbivanja. Nji­­hove misli su natopljene pre­snim materijalom naše još neugasle autoritar­ne prošlosti, one prošlosti ko­ja je to­- kom proteklih pet decenija bezočno potkopala, a uveliko i srušila sa­me te­melje ljudskih prava i čo­ve­ko­vog dostojanstva na našem tlu. Sa stra­nica ove knjige zapahnuće nas jak i neprijatan zadah destrukcije i pustoši koju su za sobom ostavili autoritarni režimi i koji u svom malignom nastu­pu gotovo da nisu ostavili prazan pro­stor.<br />
Knjiga započinje razgovorima sa Radivojem Berbakovim, velikim ki­kin­dskim slikarom, majstorom pejza­ža i predstavnikom savremenog srpskog realizma. Reč je o izuzetno ta­len- tovanom i plodnom stvaraocu, ali i čoveku bolne i teške sudbine. Patnja, proganjanja, osuda sredine, tamnova­nje, život u osami – krst je koji je sto­ički nosio do poslednjeg trenutka. Berbakov je osuđen na robiju i surovo ostrakizovan samo zato što je obo­žavao rusku umetnost i što se odvažio da slobodno govori ono što misli. Pre­ko noći je proglašen opasnim rusofi­lom, potkazan od svojih kolega i osu­đen kao državni neprijatelj. Spalili su mu 70 slika i sproveli ga u zatvorsku samicu. Preživeo je i vratio se porodici i umetnosti i nikome više.<br />
Drugi prilog je o golootočaninu, Ruskoselcu Vladi Ćuku, koji je prešao put od pakla do beznađa. Na zlokobnom ostrvu stravične ljudske tragedije i smrti, on je robijao dva puta. Ta­mo je ukupno proveo tri godine, a u samici kikindskog zatvora 14 meseci. Sve je to preživeo i danas sa mirom istočnjačkih mudraca izvan svakog zla, govori tihim glasom o svojim nezale­čenim golootočkim ranama.<br />
Nakon toga sledi ispovest Čede Čalije, zatvorenika i stradalnika u fa­šističkim i komunističkim logorima. On je prošao neobično trnovitu i su­rovu životnu stazu. Kao aktivistu SKOJ-a i borca oslobodilačkog po­kre­ta, fašisti su ga uhapsili i osam me­seci držali u “ćeliji smrti” zrenjaninskog zatvora. Po- sle rata ostao je dosledan svojim idealima i to platio najsku­pljom cenom. Proglašen je državnim neprijateljem i za kaznu robijao u naj­zloglasnijim voj­nim logorima u No­vom Sadu, Zre­nja­ninu, Bileći, na ostrvu Grguru, Golom otoku – ukupno sedam godina i osam meseci. Uprkos tome, nisu uspeli da ga slome. Ostao je dosledan sebi i svo­jim principima, tako da danas s ponosom konstatuje da nije “crkao kao pas i obraz uka­ljao”. Prvi deo knjige autorka zavr­ša­va reportažom o prorocima Tarabi­ći­ma iz Kremana.<br />
U drugom delu knjige, njeni sa­govornici su savremeni srpski intelektualci i njihovo suočavanje sa vreme­nom beznađa, njihove strepnje i slu- ­tnje na pragu XXI veka. Prvi sagovo­rnik je dr Danica Popov profesor Me­dicinskog fakulteta u Beogradu, istra­živač i naučni radnik, poreklom iz Mo- ­krina. Ona je govorila o svom časnom pozivu i vezanosti za zavičaj, ko­me se nikada ne možemo dovoljno odu­žiti. Filozof i akademik Mihailo Marković je izneo svoja razmišljanja o “breme­nitoj prošlosti, aktuelnom tre­­nutku u državi i našoj budućnosti”. Istaknuti srpski književnik Ivan Iva­no­vić kazivao je o svom životu veči­tog disidenta i opozicionara, posebno o osudi i izgonu zbog romana Crveni kralj. Pesnik Matija Bećković obraz­la­gao je svoju tezu da se današnja cr­nogorska elita koja zagovara odvaja­nje od Srbije zapravo ruga Crnoj Gori i radi protiv istorijskog interesa crno­gorskog naroda. Profesor Kosta Ča­vo­ški izneo je argumente koji govore o “sistemat­skom razbijanju Srbije” od strane vladajuće koalicije DOS i se­paratističkih snaga u Vojvodini i na Kosmetu. Knjiga se završava razgo­vo­rom sa doajenom jugoslovenskog no­vinarstva – Milanom Kneževićem. Iza naslova “Glas je go­vor duše”, kao nekada sa radio talasa Prvog programa Radio Beograda, pro­govorio je od­­mereni bariton o sebi, ljudima, životu i novinarstvu.<br />
Stiče se utisak da su u ovoj “omnibus knjizi” sadržane dve knjige. Pr­vi deo knjige, koji se bavi stradanjem političkih osuđenika i kažnjenika, pre­­dstavlja zaokruženu tematsku i sa­dr­žinsku celinu. Prilozi o trojici stradalnika koji su hrabro i dostojanstveno nosili svoj krst prognanika najbolji su u knjizi i predstavljaju visok spi­satelj­ski i profesionalni domet. Autorka je nenametljivo pratila svoje sagovor­ni­ke i omogućila im da opišu svoju tragičnu sudbinu i iskažu svoj stav. Me­đutim, u drugom delu knjige autorka prelazi na novu i sasvim drugačiju te­matiku, na stavove srpskih intelektualaca o aktuelnim društvenim pitanjima. Reč je o dobro poznatim stavovi- ma obojenim ličnom bojom i rigidno­šću javnih poslenika (M. Markovića, M. Bećkovića, K. Čavoškog, I. Ivano­vića) o srpskom narodu, njegovoj dr­žavi, nepravednom stradanju i gubitništvu u XX veku. Autorka je propu- stila priliku da, umesto ponavljanja opštih mesta iz njihovih čestih javnih nastupa, osvetli njihove likove, zapodene kritički dijalog sa njihovim kontroverznim tezama.<br />
Ova dva tematski i sadržinski po­­sve različita dela knjige su mehanički spojena i ugurana u jedne korice. Otu­da je osnovna slabost ove knjige njena nekonzistentnost, mehanički spoj prvog, veoma zanimljivog i solidnog dela pod naslovom “Krst prognanika” i drugog, literarno i novinarski slabijeg dela pod naslovom “Kroz prizmu srpskih intelektualaca”.<br />
Velika je šteta što autorka nije smogla snage da obavi još nekoliko razgovora sa političkim osuđenicima i kažnjenicima koji su stradali zbog svo­jih političkih uverenja, delikta miš­lje­nja, moralno-političke nepodobnosti i sl., te da ih objavi u jednoj tematski i sadržinski konzistentnijoj knjizi. Bila bi to knjiga izuzetne dokumentacione i literarne vrednosti koja bi služila na čast i njoj kao autorki i profesiji kojom se bavi.<br />
Uprkos brojnim slabostima i nedorečenostima, knjiga Nekrštena vremena ipak svedoči o novinarskom ume- ću Biljane Živković. Ona ne spada u novinare koji sede u redakciji i čekaju “nalog” urednika. Njen novinarski instinkt nepogrešivo je vodi do vrela sa­mih događaja, do neobičnih ljudskih sudbina, do samog središta vremena u kome živimo. Sa istančanim nervom da zabeleži sudbinske trenutke iz ži­vo­ta svojih sagovornika, koji istovremeno svedoče, optužuju i opominju, ona je izlazila u susret prešnoj potrebi da se o našem vremenu ostavi verodostojan trag, dragocen arheološki be- ­leg, kako sve ne bi pokrili zaborav i ćutanje.<br />
Njena novinarska radoznalost, ljudska toplina, odgovornost i profesionalizam učinili su da njeni intervjui budu koliko sadržajni, toliko i ose­ćaj­ni, jer ona nije samo puki hroničar. Ona je ne samo studiozno proučila ži­votopise i dela svojih sagovornika, već je uspešno i znalački koristila prikupljenu građu u vođenju razgovora sa njima. Pri tome se nije povodila za autoritetima i tzv. moralno-političkim ne­podobnostima svojih sagovornika, već je pažljivo i temeljito preispitivala i pohvale i kritike u svetlu njihovog celokupnog opusa.<br />
Ukoliko se potrudi da otkloni i ne ponovi stanovite slabosti njenog pr­venca, od Biljane Živković se tek mogu očekivati ozbiljni i dragoceni prilozi našoj umnogome naruženoj i obezvređenoj novinarskoj profesiji.  </p>
<img src="http://www.hereticus.org/?ak_action=api_record_view&id=190&type=feed" alt="" />]]></content:encoded>
			<wfw:commentRss>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/belezi-nekrstenih-vremena.html/feed</wfw:commentRss>
		<slash:comments>0</slash:comments>
		</item>
		<item>
		<title>Obećana zemlja</title>
		<link>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/obecana-zemlja.html</link>
		<comments>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/obecana-zemlja.html#comments</comments>
		<pubDate>Sun, 16 Sep 2007 18:13:37 +0000</pubDate>
		<dc:creator>Hereticus</dc:creator>
				<category><![CDATA[Hereticus 2004-4]]></category>
		<category><![CDATA[Osvrti, prikazi, recenzije]]></category>

		<guid isPermaLink="false">http://www.hereticus.org/arhiva/hereticus-2004-4/obecana-zemlja.html</guid>
		<description><![CDATA[Aleksandar A. Miljković
– Aleks N. Dragnić, Titova obećana zemlja Jugoslavija, Zadužbina Studenica, Čigoja štampa, Beograd, 2004. –
Prošle godine je do naših čitalaca došla knjiga Titova obećana zemlja Jugoslavija Aleksa N. Dragnića, profesora političkih nauka na Vander­bil­tskom univerzitetu. Od njenog objav­ljivanja na engleskom jeziku u Sjedi- ­njenim Državama do prevoda na srpski jezik proteklo je pola [...]]]></description>
			<content:encoded><![CDATA[<p>Aleksandar A. Miljković</p>
<p>– Aleks N. Dragnić, Titova obećana zemlja Jugoslavija, Zadužbina Studenica, Čigoja štampa, Beograd, 2004. –</p>
<p>Prošle godine je do naših čitalaca došla knjiga Titova obećana zemlja Jugoslavija Aleksa N. Dragnića, profesora političkih nauka na Vander­bil­tskom univerzitetu. Od njenog objav­ljivanja na engleskom jeziku u Sjedi- ­njenim Državama do prevoda na srpski jezik proteklo je pola veka. A to je dovoljno dugo vremensko razdoblje da od prevashodno kritičke studije ona postane istorijska. Međutim, bilo bi pogrešno na osnovu toga zaključiti da je knjiga gospodina Dragnića zbog toga izgubila svoju političku aktuelnost. <span id="more-189"></span>Kritički pogled na Titov komunistički režim od dolaska KPJ na vlast u Ju­go­slaviji do njenog učvršćivanja na vlasti u tim prvim posleratnim godinama ima još uvek aktuelnog značaja, ako ni zbog čega drugog, ono zbog toga što su u Srbiji i Crnoj Gori još uvek aktivne političke stranke i organizacije koje baštine političko i ideološko nasleđe iz tog najmračnijeg i najkrva­vijeg razdoblja u novijoj srpskoj i jugoslovenskoj istoriji. Čak je u Crnoj Gori do današnjeg dana na vlasti politička stranka koja je u neprekinutom kontinuitetu s Titovom KPJ. Autor knjige gospodin Dragnić je od 1947. do 1950. godine bio kulturni ataše pri Američkoj ambasadi u Beogradu, a i 1952. godine je ponovo posetio Ju­go­slaviju, u kojoj je proboravio nekoli­ko meseci radi prikupljanja i obrade izvorne građe o Titovom komuni­sti­čkom režimu. Plod njegovih istra­ži­va­čkih napora je ova knjiga, koja se u Americi pojavila 1954. godine. Kad se ova knjiga uzme u ruke, ono što pre svega pada u oči jeste njena izvanredna dokumentovanost. Pri tom valja naglasiti da se dokumen­ta­cija kojom se autor služi sastoji po­gla­vito od podataka čija se verodostoj­nost i validnost teško mogu dovesti u sumnju. To je sve istorijska građa prvog reda, dnevni listovi i drugi štampani materijali iz doba kojim se autor bavi. Da bi potkrepio svoje tvrdnje i zaključke, gospodin Dragnić navodi Ti­tove govore i članke, zatim refera­te, brošure i knjige istaknutih držav­nih i partijskih rukovodilaca i fun­kcio­­nera, kao i naučnika i pisaca koji su stvarali pod direktnim pokrovitelj­stvom i uz saglasnost partijskog vrha, a mo­žda i na njihov podsticaj (na primer, korišćeno je prvo izdanje Dedi­jerovog Dnevnika iz 1946, kao i delo Leona Gerškovića Dokumenti o razvoju na­rodne vlasti iz 1948). No pored toga, gospodin Dragnić je informacije skupljao i od ljudi koji su bili učesnici i/ili svedoci ondašnjih događanja. To je na­­ročito vredan izvor podataka. Među onima koji su mu usmeno saopštavali podatke bilo je i učesnika u poli­tičkom, privrednom, kulturnom i javnom ži­votu, ali i običnih građana, pa i stra­dalnika i žrtava Titovog komuni­sti­čkog režima, onih koji su bili progo­njeni i osuđivani. Koristio je i materijale sa sudskih procesa koji su u to vre- me vođeni protiv takozvanih ratnih zločinaca, narodnih neprijatelja, iz­daj­nika i saradnika okupatora, i to kako one objavljene (na primer, sa sudskog procesa generalu Draži Mihailoviću), tako i neobjavljene (na primer, protiv Franca Nojhauzena, “nacističkog pred­­stavnika za srpsku ekonomiju”). Knji­ga gospodina Dragnića vraća nas u do­­ba Titove komunističke strahovlade. Autor je u njoj svojim čitaocima ot­krio njeno pravo lice.  Međutim, ono što će isto tako či­taocu odmah pasti u oči jesu i auto­rovi pogledi, sudovi i komentari, njegovo viđenje Titove komunističke Ju- goslavije, događaja i prilika koji su prethodili svemu tome. Gospodin Dra­gnić anatomski razotkriva suštinu na­karadnog i anahronog jednopartij­skog poretka.  On je nepristrasni posmatrač i analitičar tog poretka. Ali upravo iz tog razloga je njegova kritika Ti­tovog komunističkog režima tako po- razna. On činjenicama koje navodi da- je smisao, kazuje šta one zapravo znače. Ako bismo hteli da damo opštu ocenu ove studije, ne bi bilo dovoljno reći da ona predstavlja kritiku Titove komunističke diktature iz prvih nekoliko godina njegove vlasti. Autor svojim čitaocima pruža mnogo više; daje čitavu panoramu komunističke Jugo­slavije tog vremena, sa svim njenim političkim, privrednim i drugim strukturama i njihovom delovanju u najzna­čajnijim oblastima javnog, pa i priva­­tnog života. Pri tom bismo naročito naglasili da ono što u ovoj knjizi predstavlja najporazniju kritiku, jesu, pre svega, same činjenice, ali i kritički sudovi autorovi, koji počivaju isključivo na faktografiji. Ona zapravo najteže i najstrašnije optužuje Titov komuni­sti­­čki režim. Činjenice iz ove knjige, sre­đene i s autorovim komentarima, daju pravu sliku Titove komunističke Ju- goslavije, i to kako ukupnog delova­nja Titove KPJ, tako i svih glavnih ob­lasti državnog, ekonomskog i društve­nog života. Obuhvatnost i sistematičnost autora može se konstatovati uvidom u sadržaj knjige. U prvom delu (izlaga­nje u knjizi je podeljeno u šest delova) on piše kako je došlo do stvaranja Jugoslavije 1918. godine, o položaju i aktivnostima KPJ u predratnim uslo­vima, o borbi da se dočepa vlasti u to­ku okupacije zemlje i, najzad o okolnostima koje su  pomogle da se u Ju- goslaviji Tito i KPJ domognu vlasti, a ne da se ponovo vrate građanske i de­mokratske snage okupljene u Rav­no­gorskom pokretu i oličene u Jugo­slo­venskoj emigrantskoj vladi u Londonu. U drugom delu autor se bavi jugo­slo­venskim interpretacijama diktature pro­letarijata, odnosno  ulogom komu­­nističke partije i vlade u sprovođenju te diktature. Pri tom je potrebno naglasiti da se u tom delu autor ne og­raničava samo na izlaganje o strukturi i ulozi partijske organizacije i organizacije vlade, već piše i o kreiranju politike, administraciji, komunističkim zakonima i komunističkoj pravdi. Tre­ći deo knjige nosi naslov “Potčinjava­nje naroda diktaturi”, i u njemu se autor bavi primenom sile i straha, mo­no- polom komunista nad javnim mnje­njem, potčinjavanjem naroda režimu, ukupnog i pojedinih njegovih segmenata (omladine, na primer), školama i obrazovanjem (glava o školama ima naslov “Škole u ludačkoj košulji”), bor­bom da bi se uništile religija i crkva, kao i aktivnostima Titovog režima da celokupni narod dovede u položaj da se odrekne “slobodnog načina razmi­šljanja” i da prihvati sve što mu “ko­mu­nisti serviraju” (s. 200). Četvrti deo je posvećen nasilnom podržavljenju jugoslovenske privrede pod komuni­stičkom vlašću, s posebnim osvrtom na komunističku politiku u poljo­priv­redi, obavezan otkup i teranje seljaka u seljačke radne zadruge, koje su bile kopija sovjetskih kolhoza. U petom delu, koji nosi naslov “Decenija komunizma”, autor daje procenu rezultata onoga što je nazvao komunisti­čkim eksperimentom. Ali isto tako iz- nosi i podatke, koje propraća svojim komentarima, o raskidu Titovom s Moskvom, kao i onome što je posle toga proklamovano kao jugosloven­ski put u socijalizam, tadašnjim i bu­dućim odnosima Titove komunističke Jugoslavije sa zapadnim i socija­listi­čkim zemljama (uključujući Kinu, Se­vernu Koreju i druge). Gospodin Dragnić se ovom knji­gom afirmiše kao pisac koji odlično poznaje materiju o kojoj piše, koji je proniknuo u suštinu Titovog komunističkog režima, koji ima izoštrenu mi­sao i koji o svemu piše koliko precizno toliko i jasno i razumljivo. Ova knjiga predstavlja individualni istraživački napor gospodina Drag- ­­nića. Međutim, njegovo istraživanje bi moglo da posluži kao temelj i početak jednog šireg, produbljenijeg i obuhva­tnijeg istraživačkog projekta čiji bi pre­dmet predstavljalo izučavanje Ju­go­slavije pod Titovom komunističkom diktaturom uopšte, kojim bi bilo obu­hvaćeno čitavo razdoblje Titove vlada­vine, sve do njegove smrti, a možda i do raspada komunističke Jugoslavije. Na ovu ideju se dolazi upravo čita­njem ove knjige. Jer gospodin Dragnić je u njoj izložio istoriju, sociologiju i psihologiju prvog razdoblja Titove dikta­ture, onog koje karakteriše mobili­za­cija svih snaga na sovjetizaciji zemlje i čija je dominantna karakteristika bila otvorena i ogoljena represija, a zapo­čeo je i istraživanje razdoblja koje je usledilo posle toga, onog čije su osno­ve postavljene na Šestom partijskom kongresu (1952. godine). Da podsetimo da je to onaj kongres kada je KPJ promenila naziv u SKJ. On u knjizi spominje slučaj Milovana Đilasa, da je bio lišen svih funkcija u partiji i ne­što kasnije osuđen, ali izričito navodi da se to događalo pošto je praktično već bio završio svoj rukopis. U stvari, knjiga gospodina Dragnića predstav­lja kompletnu analizu Titove komunističke stvarnosti od vremena koje je toj stvarnosti prethodilo, pa do posle Rezolucije IB. Iako je o tom razdob­lju takođe naveo najvažnije činjenice, one koje su nesporne, zbog čega se o ovim njegovim razmatranjima mora voditi računa u svakom daljem poku­šaju da se nastavi s ovim i ovakvim izučavanjima, delo gospodina Drag­ni­ća ipak deluje najkompletnije za razdoblje od 1944-1950. godine. Velika je šteta što su okolnosti u Titovoj Jugoslaviji u tom razdoblju bi­­le takve da  autor nije mogao se upu­sti i u detaljnija kritička razmatranja Titovog komunističkog režima, a či­me je tako uspešno startovao. Jer zahvaljujući tome što odlično vlada srpskim jezikom, on je mogao da dođe do podataka do kojih drugi strani istraživači ne bi mogli. Međutim, on je na ovoj knjizi radio u vreme najstra­šnije komunističke represije, kad se strah bio uvukao u ljudske duše. Up­ravo iz tog razloga, on u sakupljanju podataka od učesnika i svedoka nije smeo ni da traži niti bi mogao bez po­sledica da dođe do većeg broja saradnika. Otuda ono što je gospodin Drag- nić propustio da zabeleži i/ili pomene, ostaće uglavnom zauvek zaboravljeno. Kao strogo individualnom istra­ži­­vaču, gospodinu Dragniću su ipak mo­­rali da promaknu neki podaci, specijalno oni koji bi predstavljali deta­lji­sanje u okviru njegovih opštijih istra­živačkih tema. Ipak je to velika šteta, jer i oni često imaju značaja za analizu opšte atmosfere koja je vladala u jugoslovenskom društvu tog doba. Da bi­smo pokazali na šta ovde mislimo, iznećemo, primera radi, jedno svoje li­­čno sećanje iz tih godina. Na neki na­čin, u pitanju je odnos Titovih komunista prema religiji i crkvi. Primer koji navodimo odnosi se na nastavu veronauke u beogradskim gimnazijama tih prvih nekoliko godina posle za­­­vođenja Titovog komunističkog re­ži­ma u Jugoslaviji, a o čemu se u knjizi ne govori. Odmah, čim je u proleće 1945. godine obnovljen rad škola, veronauka je kao predmet izbačena iz redo­vne nastave (napominjemo da smo tada pohađali peti razred osmogodišnje gimnazije). Međutim, u školama se još uvek tolerisalo da učenici mogu da po­­hađaju časove veronauke po svom li­čnom nahođenju, mada se ona nije više nalazila u školskim programima. Čak su nastavnici veronauke uoči ča­sa mogli da sede u profesorskim zbornicama i da tu sačekaju završetak re­dovne nastave. Časove veronauke smo lično pohađali sve do velike mature (1948. godine). Nas koji smo slu­šali veronauku bilo je svega 7-8 iz sva četiri odeljenja jednog razreda. Ve­ro­vatno bi nas bilo više da nije postojao strah od toga šta će biti s onima koji su svesno pristali da ih u školi žigošu ne samo kao reakcionarnu omladinu, nego i kao nazadne i verski zatucane. Nije nam poznato za druge, ali naš ve­roučitelj u ondašnjoj II muškoj gimnaziji, profesor Emilijan Čarnić, je­dan divan i izvanredno obrazovan nastav­nik, trudio se da nam gradivo izlaže na krajnje neformalan način. Sećamo se da nam je hrišćansku etiku u VIII razredu izlagao tako što nam je tuma­čio Zločin i kaznu Dostojevskog. Me­đutim, za sve vreme dok smo poha­đali ove časove, u našoj grupi je bio i jedan učenik koji je bio skojevski do­ušnik, ubačen da bi izveštavao skojev­sko rukovodstvo gimnazije o svemu o čemu se na svakom času veronauke govorilo. Mi, naravno, to nismo znali, jer nam nije padalo na pamet da bi me­đu nama, koji smo se, uprkos svim rizicima, svesno opredelili da slušamo veronauku, mogao da bude “cin­ka­roš“. U stvari, taj smo podatak doznali tek mnogo godina kasnije. To su nam re­kla dva naša drugara, bivši skojevci, koji su u vreme IB bili izbačeni iz  SKOJ-a, a završili su na Golom oto­ku. Čak su nam rekli i ime tog doušnika. Održavanje nastave veronauke u školskim prostorijama je bilo definitivno zabranjeno tek pošto je genera­cija kojoj smo pripadali završila gimnazijsko školovanje. Emilijanu Čarni- ću nije više bilo dozvoljeno da uđe u gimnazijsku zgradu, i on je posle toga prešao na Bogoslovski fakultet, gde je predavao grčki jezik. Pričalo se tada da su u nekim beogradskim gimnazijama izbacivanja nastavnika veronau­ke vršena na brutalan način. Naime, skojevci su ih izvodili silom iz profesorskih zbornica, a neke i fizički maltretirali. Razumljivo je što gospodin Drag­­nić nije mogao da ulazi u sve ove i druge detalje. Jer, kad je reč o nastavi veronauke, to je podrazumevalo da bi morao da pronađe pouzdanog informatora među učenicima koji bi ga o tome obaveštavao. Mada ni tada ne bi dobio podatak o prisustvu doušnika na časovima veronauke, jer smo i mi to saznali tek posle 10-15 godina, dakle u vreme kad je njegovo istraživanje već odavno bilo okončano. Inače, već sami naslovi odeljaka na koje se glava “Rat protiv religije” deli, ukazuju da je autor obradio najglavnije pravce partijske borbe protiv religije i crkve: “Materijalno osiromašene crkve”, “Op­­strukcija verskih službi”, “Prorežim­ska crkvena udruženja” i “Antireligijska propagandna kampanja”. Potpuno razumemo što gospodin Dragnić nije mogao da dođe do svih relevantnih podataka za sve o čemu piše. Jer ne sme nijednog trenutka da se izgubi iz vida da je on u to vreme u Jugoslaviji boravio kao službenik Ame­­ričke ambasade, na koju je komuni­stička vlast gledala ne samo s po­do­zrenjem, nego su svi koji su u njoj bili zaposleni bili pod neprekidnom pri­smotrom političke policije. Upravo iz tih razloga gospodin Dragnić je bio naročito obazriv. On nigde u svojoj knjizi ne spominje svoj izvor informacija po imenu, da ljudima od kojih ih je dobijao ne bi natovario Udbu na vrat ili ih izložio drugim oblicima nemilosrdne komunističke represije. Nažalost, u izlaganje konstatacija i stavova gospodina Dragnića o sve­­­mu o čemu piše u ovoj knjizi ne mo­žemo da ulazimo, jer to prevazilazi obim prikaza za jedan časopis. Me­đu­tim, ipak ćemo izložiti njegove pogle­de na pokret generala Draže Mihai­lo­vića, s obzirom na to da je to u ovom trenutku u Srbiji ponovo postala aktuelna tema zbog zakonskog izjedna­čavanja prava partizanskih boraca i pripadnika Jugoslovenske vojske u Otadžbini. Da u vezi s Drugim svetskim ra­tom i nemačkom okupacijom Srbije najpre pomenemo da je gospodin Dra­gnić izneo argumentovanu tvrdnju da su komunisti, “koji su se potpuno po­vukli u ilegalu nakon potpisivanja pak­­ta između Sovjeta i nacista u avgustu 1939. godine”, bili “zatečeni događajima od 27. marta” (1941). “Nisu čak ni znali da su demonstracije bile pripremane. Njihov odgovor na aktivnosti us­merene protiv pristupanja Jugo­sla­vije Trojnom paktu bio je, prema Nju­jork tajmsu od 29. marta 1941. (a koji gospodin Dragnić navodi u fusnosti), da organizuju demonstracije protiv ‘im­- perijalističke Engleske’ (s. 35)”. Ovim gospodin Dragnić argumentovano opovrgava sve posleratne komunis­ti­čke priče da su komunisti bili inspiratori i glavni organizatori martovskih demonstracija protiv pristupanja Ju­go­slavije Trojnom paktu. One spa­da-ju među najobičnije izmišljotine i po­kušaje prekrajanja istorijske istine. A kad je reč o pokretu generala Draže Mihailovića, gospodin Dragnić piše da on “u početku (&#8230;) nije imao nikakvih političkih ciljeva, osim da po­­mogne Saveznicima u borbi protiv Sila osovine” (s. 39). “Tek kada je postalo jasno da su komunisti odlučili da pre­uzmu političku vlast i da preurede Ju­goslaviju po sovjetskom modelu, Mi-hailovićev pokret je rešio da izradi li- ­beralno-demokratski program.” To je urađeno na Svetosavskom kongresu u selu Ba, održanom u januaru 1944, ka- ­da je o tome bio sastavljen i dokument, “uz pomoć predstavnika demo­kratskih političkih partija”. Šta više, Ravno­gor­skom pokretu su se pridružile i antimonarhističke Republikanska i Soci­ja­listička partija, jer su osetile opa­s- ­nost od komunista” (s. 39). Inače, o Titovim podmetanjima da je Mihai­lo­vićev pokret sarađivao s okupatorom, gospodin Dragnić iznosi uverljive do­kaze da su sve te optužbe isfabrikova­ne i bez osnova. Naprotiv, četnici ne samo da su organizovali prevoz avijatičara iz savezničkih aviona obore­nih nad Srbijom da ne bi bili zarobljeni, nego su u godinama 1943. i 1944. vršili i razne druge akcije protiv okupatora. No, o tim akcijama se u današnjoj ja­vnosti malo zna. Na primer, gospodin Dragnić navodi jednu izjavu Franca Nojhuzena, koji je, kada mu je u Beo­gradu suđeno kao ratnom zločincu, izjavio da “Nemci uopšte nisu izneli žito iz Srbije 1944. godine, dok su 1943. izneli samo jedan deo. Iznena­đe­ni komunistički sudija”, priča dalje gospodin Dragnić, ga je tada “iro­nično upitao”: “Pretpostavljam da niste ima­­li dovoljno željezničkih vagona i ra­d­ne snage?” Na to je Nojhauzen od­go­vorio: “Ne. Nismo mogli ništa da izne- ­semo od četnika Draže Mihailovića”. S ovim svedočenjem u vezi, gospodin Dragnić primećuje da ono što se na ovom suđenju otkrilo “nije bilo do­stu­pno u vreme kada su komunističke optužbe uživale punu podršku” na Za­­padu (s. 45). Gospodin Dragnić po­minje kao kontraargument komuni­sti­čkom proglašavanju generala Mi­ha- ilovića izdajnikom i to što su Nemci nudili “iste nagrade i za njegovu i za Titovu glavu, bar sve do sredine 1943. godine” (s. 45). Ovo vreme izričito na­­vodi, jer se u fusnoti poziva na beo­gradsko Novo vreme od 21. jula 1943. Uostalom, on nije propustio da iznese i druge dokaze koji u potpunosti opovrgavaju komunističke insinuacije o saradnji generala Mihailovića s okupatorom. Zato bismo onima koji se danas deklarišu kao protivnici zakonskog izjednačavanja prava partizan­skih boraca i pripadnika Jugosloven­ske vojske u Otadžbini preporučili da u ovoj knjizi pročitaju glavu “Drugi svetski rat i dolazak komunista na vlast”. Knjiga gospodina Aleksa Drag­ni­ća Titova obećana zemlja Jugosla­vi­ja predstavlja i prema zamisli, a i prema onome što saopštava naučnoj jav­- nosti, ali i običnim čitaocima, prvorazredno istorijsko delo. Ono je i porazna kritika Titove krvave komuni­stičke diktature u prvih nekoliko go- ­­­dina od dolaska KPJ na vlast. No ona predstavlja i upozorenje, i to ozbiljno i argumentovano, kakve opasnosti vre- baju državu i narod ukoliko se pre­­vare i poveruju komunističkim propagandnim trikovima i mahinacijama. To je knjiga koja ne zastareva.</p>
<img src="http://www.hereticus.org/?ak_action=api_record_view&id=189&type=feed" alt="" />]]></content:encoded>
			<wfw:commentRss>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/obecana-zemlja.html/feed</wfw:commentRss>
		<slash:comments>0</slash:comments>
		</item>
		<item>
		<title>O jednoj književnoj prevari</title>
		<link>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/o-jednoj-knjizevnoj-prevari.html</link>
		<comments>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/o-jednoj-knjizevnoj-prevari.html#comments</comments>
		<pubDate>Sun, 16 Sep 2007 18:11:13 +0000</pubDate>
		<dc:creator>Hereticus</dc:creator>
				<category><![CDATA[Hereticus 2004-4]]></category>
		<category><![CDATA[Osvrti, prikazi, recenzije]]></category>

		<guid isPermaLink="false">http://www.hereticus.org/arhiva/hereticus-2004-4/o-jednoj-knjizevnoj-prevari.html</guid>
		<description><![CDATA[Saša Ćirić
Smrt nezavisnih kritičara i nestanak jedne alternativne izdavačke kuće
(Marko Vidojković, Kandže,Samizdat B92, Beograd, 2004.)
Kritički govor o novom romanu Marka Vidojkovića Kandže, iz­da­nje Samizdat B92, edicija “Busola”, zapra­vo je govor o smrti jedne izda­va­čke kuće i o čudnom posrtanju dvojice ug­lednika i kritičara, mnogo više nego o (još) jednom literarnom promašaju i nevelikoj komercijalnoj prevari.
Nekada [...]]]></description>
			<content:encoded><![CDATA[<p>Saša Ćirić</p>
<p>Smrt nezavisnih kritičara i nestanak jedne alternativne izdavačke kuće</p>
<p>(Marko Vidojković, Kandže,Samizdat B92, Beograd, 2004.)<br />
Kritički govor o novom romanu Marka Vidojkovića Kandže, iz­da­nje Samizdat B92, edicija “Busola”, zapra­vo je govor o smrti jedne izda­va­čke kuće i o čudnom posrtanju dvojice ug­lednika i kritičara, mnogo više nego o (još) jednom literarnom promašaju i nevelikoj komercijalnoj prevari.<br />
Nekada istinski ugledna kao profilisana i drugačija, izazivačka i an­ga­žovana, prepoznatljiva najviše po ča­sopisu Reč i edicijama “Apa­tridi”, ko- ju u prvoj polovini 90-ih uređuje Dra-gan Velikić, i “Reč”, druga polovina 90-ih, urednik Dejan Ilić, koja pro­moviše nova mlada imena srpske i hr­vatske proze, Samizdat nepovratno i bezizgledno tone u komercijalni kič i lako (belo)svetsko brain-washing štivo. <span id="more-188"></span> Roman Mar­ka Vidojkovića ne os­porava ovu, ne sezonsku tendenciju, već tvrdu pro­gramsku šemu Sam­iz­­da­ta; on je dodatno zakucava. Od­lazak duha sta­rog Samizdata, sa ure­điva­č­kom ekipom i npr. novom Dubrav­kom Ugrešić u “Fabriku knjiga”, koin­cidira sa nastojanjem najjačeg Mi­lo­- ševićevog me­dijskog protivnika, RTV B92, pokretača Samizdata, da posta­ne konku­rentan našim TV mejdžerima i isplativo popularan, tj. da naplati godine poniženja, menjajući svoju andergraund estetiku i urbanizujući matrice tzv. pink-kulture. Ali i kršeći tr­žišne principe, na žalost još uvek ne­pretočene u zakone, ali ne i nepo- znate, koji zabranjuju bilo kakvo, nek­moli do neukusa dovedeno agresivno reklamiranje svojih proizvoda na svom mediju, jer to predstavlja nelojalnu konkurenciju ostalima koji svoj og­l­as/ reklamu stvarno plaćaju. To, na ža­lost, rade svi mediji kod nas, ali “kad dvoje rade isto, to nije isto”, t.j. nije is­to da li tržišne norme krši onaj ko se na takav način i obogatio, ili onaj ko je uvek ukazivao na to kao na ozbi­ljan prestup.<br />
Mihajlo Pantić i Teofil Pančić su ljudi koji preporučuju i javno pro­mo­višu roman Marka Vidojkovića Kan­dže. Jedan profesor, pisac pri­ča, kritičar i antologičar od zanata, tribinski promoter, zahvalni sa­radnik elektron­­skih i štampanih medija, urednik i član mnobrojnih knji­ževnih žirija, i jedan beskompromisni novinar, kolumnista našeg doba i književni kritičar staju iza knjige za koju i sami moraju da znaju da pred­stavlja promašaj. Nije to­­liko bitno zašto oni to čine. Ovo je praksa mno­gih izdavačkih kuća; po­čev od one najveće, Narodne knjige, koja nije najveća samo po broju na­slova koje godišnje objavi iz domaće i stranih literatura, zbog čega zaslužuju puno neironizovano priznanje, nego i po broju literarnih promašaja i drugorazrednih knjiga.<br />
Književni kritičari su postali ure­d­nici ambicioznih izdavačkih ku­ća, svo­ju nezavisnost i oštrinu predali su u merkantilne ruke biznisa i po­­slovnog interesa, te na talasu svog ranije ste­če­nog ugleda, stvarnih zasluga i interpretativnog potencijala staju iza knjiga male ili nikakve vre­dnosti, pristaju na hiperprodukciju umesto da pro­mo­­višu izdavačku stro­­gost i kritičarsko poštenje, što, naravno, dovodi do devalvacije i njihovog ugleda i kritičke reči same i savremene srpske literatu­re. Utoliko je svejedno čije će ime i ka­­kve će formulacije stajati na tzv. blu­rb-u / korici knjige – ukoliko je vredna promovisaće se sama sobom, ako je “dno”, sen­ka/fleka srama pašće na uslužni blejzer onih kritičara koji bes­ti­dno krčme svoje dobro ime, kao što je i ovde, u inicijalnoj meri, i sa Pan­ti­ćem i Pančićem slučaj.<br />
A sada nešto i o Kandžama Mar­ka Vidojkovića. Naslov ovog pri­kaza “O jednoj književnoj prevari” nesumnjivo i nezasluženo je prejak. On je isprovociran nasrtljivom reklamnom kampanjom koja je urodila plodom: pr­vo izdanje Kandži srećno je ras­pro­dato, a Marko Vidojković se slikao uzduž i popreko srpskih medija, od Blica i Danasa do Glorije i Plejboja, od “TV Dnevnika” do “Utiska nede­lje”, još više i bolje nego onomad Ana­­bela Basalo, ako se neko još uvek se­ća ko to beše.<br />
Ispod skerlićevske namrgođeno­sti ovog naslova krije se prikaz do­sa­dnog (a ne uzbudljivog) štiva, sa dozla­­boga ponovljivim odnosima, situaci-­ jama i pojavama (a ne adrenalinom i ino­vacijom), sa plitkim, plo­šnim, nemušto skiciranim likovima od karto­na, temom (građanski i studentski pro- ­testi 1996/97.), za koju autor veruje da sama sebe nosi, sa la­žnom brutalizacijom protestnih zbivanja. Posle lom­ljenja Nadinog stana, trčanja, ždranja, du­vanja, jebanja i vitlanja ašovčetom, izgleda da sam se umorio, piše u prvom licu narator-gnevni mladi čovek, i čitalac počinje da se oseća isto – umo­ran, tako umoran, čak i posle dijagonalnog i čita­nja na brzu ruku.<br />
Ali umoran još više zbog sazna­nja da najmlađa srpska proza posle Saše Ilića, Srđana V. Tešina i Nenada Jovanovića (namerno preskačem Mi­hajla Spasojevića), nema novih imena, jer to sigurno nisu Vladimir Mi­lićević, Vojislav Todorović, Aleksan- ­dra Unterveger, Zorica Živ­ko­vić, Ol­gica Rajić, Zoran N. Marković, Saša Stojanović, Zvonka Gazivoda, pa ni Dejan Ognjanović, imena koja ste ču­li sada pa ko zna kad.<br />
Derida piše: “Tišina je moja naj­uzvišenija, najmiroljubivija, ali i neoboriva izjava rata ili prezira”. I zaista, o nekim stvarima najjasnije i najsna­žnije je govoriti tišinom.<br />
Ali šta ako ogluvimo od te silne tišine ko­ja se go­mila na našim glasnim žicama i u na­šem sluhu?<br />
Ipak, Kandže ne zaslužuju opse­ž­niju analizu, sem:<br />
� kao primer tipično niske muške spisateljske imaginacije prema kojoj se devojke ređaju ispod naratora kao odlivci na pokretnoj fabričkoj traci,<br />
� kao primer besmislene verbal­ne brutalnosti,<br />
� kao primer poetički inferiornog uverenja da je dovoljno psovati, eja­ku­­lirati, besneti, jurcati i opet psovati po stranicama teksta da bi se bio novi Hemingvej/Bukovski (ili obojica istovremeno),<br />
� kao primer negativnog delova­nja odsustva dobronamerne rđave kri­­tike, što pada na dušu promotera ovog romana.<br />
Dakle, tišina, dok se ne rasproda i drugo izdanje, ili ne pojavi novi (crni) biser iz pera mladog pisca u, na žalost, uzaludnom zamahu. </p>
<img src="http://www.hereticus.org/?ak_action=api_record_view&id=188&type=feed" alt="" />]]></content:encoded>
			<wfw:commentRss>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/o-jednoj-knjizevnoj-prevari.html/feed</wfw:commentRss>
		<slash:comments>2</slash:comments>
		</item>
	</channel>
</rss>
