<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?>
<rss version="2.0"
	xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/"
	xmlns:wfw="http://wellformedweb.org/CommentAPI/"
	xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/"
	xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom"
	xmlns:sy="http://purl.org/rss/1.0/modules/syndication/"
	xmlns:slash="http://purl.org/rss/1.0/modules/slash/"
	>

<channel>
	<title>Hereticus &#187; Hereticus 2004-4</title>
	<atom:link href="http://www.hereticus.org/rubrike/arhiva/2004-4/feed" rel="self" type="application/rss+xml" />
	<link>http://www.hereticus.org</link>
	<description>Časopis za preispitivanje prošlosti</description>
	<lastBuildDate>Tue, 11 Jan 2011 12:59:46 +0000</lastBuildDate>
	<language>en</language>
	<sy:updatePeriod>hourly</sy:updatePeriod>
	<sy:updateFrequency>1</sy:updateFrequency>
	<generator>http://wordpress.org/?v=3.2.1</generator>
		<item>
		<title>Belezi nekrštenih vremena</title>
		<link>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/belezi-nekrstenih-vremena.html</link>
		<comments>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/belezi-nekrstenih-vremena.html#comments</comments>
		<pubDate>Sun, 16 Sep 2007 18:15:55 +0000</pubDate>
		<dc:creator>Hereticus</dc:creator>
				<category><![CDATA[Hereticus 2004-4]]></category>
		<category><![CDATA[Osvrti, prikazi, recenzije]]></category>

		<guid isPermaLink="false">http://www.hereticus.org/arhiva/hereticus-2004-4/belezi-nekrstenih-vremena.html</guid>
		<description><![CDATA[Jovica Trkulja (Biljana Živković, Nekrštena vremena, Centar za unapređivanje pravnih studija, Beograd, 2004.) U biblioteci “Politicus” Centra za unapređivanje pravnih studija u Beo­gradu, objavljena je knjiga kikindske novinarke i hroničara Biljane Živ­ko­vić. Reč je o deset razgovora koje je autorka vodila od februara 2002. do marta 2004. godine i koji su objavljeni u kikindskom nedeljnom [...]]]></description>
			<content:encoded><![CDATA[<p>Jovica Trkulja</p>
<p>(Biljana Živković, Nekrštena vremena, Centar za unapređivanje pravnih studija, Beograd, 2004.)</p>
<p>U biblioteci “Politicus” Centra za unapređivanje pravnih studija u Beo­gradu, objavljena je knjiga kikindske novinarke i hroničara Biljane Živ­ko­vić. Reč je o deset razgovora koje je autorka vodila od februara 2002. do marta 2004. godine i koji su objavljeni u kikindskom nedeljnom listu Novo vreme i u beogradskoj Politici. Au­tor­ka je te razgovore prikupila i objavila u jednoj knjizi pod naslovom Nekr­šte­na vremena. Njihov širok tematski ok-­vir je vreme zla, laži i prevara, o kojem svedoče svojim životima, mislima i rečima autorkini sagovornici.<br />
U prvom delu knjige rečitog i oporog naslova “Krst pravednika”, au­­torka je razgovarala sa trojicom žr­ta­va autoritarnog režima, koji ih je raspeo na krst prognanika i u njihove ži­­- vote uneo pustoš i teskobu, poništio prošlost, obesmislio sadašnjost i za­mu­­­tio budućnost. <!--more-><br />
Put dvojice golootočana, Vlade Ćuka i Čede Čalije, od pakla do beznađa, kao i veličanstvena umetnička usamljenost nepravedno osuđenog i os- ­­­trakizovanog kikindskog slikara Ra­di­­­voja Berbakova, tipični su putevi stradalnika koji su u zatvorskim ćelijama i pod torturom satrapskog reži­ma plaćali najskuplju cenu za svoje ideale i ubeđenja.<br />
U ovoj knjizi oni govore iz sa­mog vrtloga mračnog i vunenog vremena i stihije minulih političkih zbivanja. Nji­­hove misli su natopljene pre­snim materijalom naše još neugasle autoritar­ne prošlosti, one prošlosti ko­ja je to­- kom proteklih pet decenija bezočno potkopala, a uveliko i srušila sa­me te­melje ljudskih prava i čo­ve­ko­vog dostojanstva na našem tlu. Sa stra­nica ove knjige zapahnuće nas jak i neprijatan zadah destrukcije i pustoši koju su za sobom ostavili autoritarni režimi i koji u svom malignom nastu­pu gotovo da nisu ostavili prazan pro­stor.<br />
Knjiga započinje razgovorima sa Radivojem Berbakovim, velikim ki­kin­dskim slikarom, majstorom pejza­ža i predstavnikom savremenog srpskog realizma. Reč je o izuzetno ta­len- tovanom i plodnom stvaraocu, ali i čoveku bolne i teške sudbine. Patnja, proganjanja, osuda sredine, tamnova­nje, život u osami – krst je koji je sto­ički nosio do poslednjeg trenutka. Berbakov je osuđen na robiju i surovo ostrakizovan samo zato što je obo­žavao rusku umetnost i što se odvažio da slobodno govori ono što misli. Pre­ko noći je proglašen opasnim rusofi­lom, potkazan od svojih kolega i osu­đen kao državni neprijatelj. Spalili su mu 70 slika i sproveli ga u zatvorsku samicu. Preživeo je i vratio se porodici i umetnosti i nikome više.<br />
Drugi prilog je o golootočaninu, Ruskoselcu Vladi Ćuku, koji je prešao put od pakla do beznađa. Na zlokobnom ostrvu stravične ljudske tragedije i smrti, on je robijao dva puta. Ta­mo je ukupno proveo tri godine, a u samici kikindskog zatvora 14 meseci. Sve je to preživeo i danas sa mirom istočnjačkih mudraca izvan svakog zla, govori tihim glasom o svojim nezale­čenim golootočkim ranama.<br />
Nakon toga sledi ispovest Čede Čalije, zatvorenika i stradalnika u fa­šističkim i komunističkim logorima. On je prošao neobično trnovitu i su­rovu životnu stazu. Kao aktivistu SKOJ-a i borca oslobodilačkog po­kre­ta, fašisti su ga uhapsili i osam me­seci držali u “ćeliji smrti” zrenjaninskog zatvora. Po- sle rata ostao je dosledan svojim idealima i to platio najsku­pljom cenom. Proglašen je državnim neprijateljem i za kaznu robijao u naj­zloglasnijim voj­nim logorima u No­vom Sadu, Zre­nja­ninu, Bileći, na ostrvu Grguru, Golom otoku – ukupno sedam godina i osam meseci. Uprkos tome, nisu uspeli da ga slome. Ostao je dosledan sebi i svo­jim principima, tako da danas s ponosom konstatuje da nije “crkao kao pas i obraz uka­ljao”. Prvi deo knjige autorka zavr­ša­va reportažom o prorocima Tarabi­ći­ma iz Kremana.<br />
U drugom delu knjige, njeni sa­govornici su savremeni srpski intelektualci i njihovo suočavanje sa vreme­nom beznađa, njihove strepnje i slu- ­tnje na pragu XXI veka. Prvi sagovo­rnik je dr Danica Popov profesor Me­dicinskog fakulteta u Beogradu, istra­živač i naučni radnik, poreklom iz Mo- ­krina. Ona je govorila o svom časnom pozivu i vezanosti za zavičaj, ko­me se nikada ne možemo dovoljno odu­žiti. Filozof i akademik Mihailo Marković je izneo svoja razmišljanja o “breme­nitoj prošlosti, aktuelnom tre­­nutku u državi i našoj budućnosti”. Istaknuti srpski književnik Ivan Iva­no­vić kazivao je o svom životu veči­tog disidenta i opozicionara, posebno o osudi i izgonu zbog romana Crveni kralj. Pesnik Matija Bećković obraz­la­gao je svoju tezu da se današnja cr­nogorska elita koja zagovara odvaja­nje od Srbije zapravo ruga Crnoj Gori i radi protiv istorijskog interesa crno­gorskog naroda. Profesor Kosta Ča­vo­ški izneo je argumente koji govore o “sistemat­skom razbijanju Srbije” od strane vladajuće koalicije DOS i se­paratističkih snaga u Vojvodini i na Kosmetu. Knjiga se završava razgo­vo­rom sa doajenom jugoslovenskog no­vinarstva – Milanom Kneževićem. Iza naslova “Glas je go­vor duše”, kao nekada sa radio talasa Prvog programa Radio Beograda, pro­govorio je od­­mereni bariton o sebi, ljudima, životu i novinarstvu.<br />
Stiče se utisak da su u ovoj “omnibus knjizi” sadržane dve knjige. Pr­vi deo knjige, koji se bavi stradanjem političkih osuđenika i kažnjenika, pre­­dstavlja zaokruženu tematsku i sa­dr­žinsku celinu. Prilozi o trojici stradalnika koji su hrabro i dostojanstveno nosili svoj krst prognanika najbolji su u knjizi i predstavljaju visok spi­satelj­ski i profesionalni domet. Autorka je nenametljivo pratila svoje sagovor­ni­ke i omogućila im da opišu svoju tragičnu sudbinu i iskažu svoj stav. Me­đutim, u drugom delu knjige autorka prelazi na novu i sasvim drugačiju te­matiku, na stavove srpskih intelektualaca o aktuelnim društvenim pitanjima. Reč je o dobro poznatim stavovi- ma obojenim ličnom bojom i rigidno­šću javnih poslenika (M. Markovića, M. Bećkovića, K. Čavoškog, I. Ivano­vića) o srpskom narodu, njegovoj dr­žavi, nepravednom stradanju i gubitništvu u XX veku. Autorka je propu- stila priliku da, umesto ponavljanja opštih mesta iz njihovih čestih javnih nastupa, osvetli njihove likove, zapodene kritički dijalog sa njihovim kontroverznim tezama.<br />
Ova dva tematski i sadržinski po­­sve različita dela knjige su mehanički spojena i ugurana u jedne korice. Otu­da je osnovna slabost ove knjige njena nekonzistentnost, mehanički spoj prvog, veoma zanimljivog i solidnog dela pod naslovom “Krst prognanika” i drugog, literarno i novinarski slabijeg dela pod naslovom “Kroz prizmu srpskih intelektualaca”.<br />
Velika je šteta što autorka nije smogla snage da obavi još nekoliko razgovora sa političkim osuđenicima i kažnjenicima koji su stradali zbog svo­jih političkih uverenja, delikta miš­lje­nja, moralno-političke nepodobnosti i sl., te da ih objavi u jednoj tematski i sadržinski konzistentnijoj knjizi. Bila bi to knjiga izuzetne dokumentacione i literarne vrednosti koja bi služila na čast i njoj kao autorki i profesiji kojom se bavi.<br />
Uprkos brojnim slabostima i nedorečenostima, knjiga Nekrštena vremena ipak svedoči o novinarskom ume- ću Biljane Živković. Ona ne spada u novinare koji sede u redakciji i čekaju “nalog” urednika. Njen novinarski instinkt nepogrešivo je vodi do vrela sa­mih događaja, do neobičnih ljudskih sudbina, do samog središta vremena u kome živimo. Sa istančanim nervom da zabeleži sudbinske trenutke iz ži­vo­ta svojih sagovornika, koji istovremeno svedoče, optužuju i opominju, ona je izlazila u susret prešnoj potrebi da se o našem vremenu ostavi verodostojan trag, dragocen arheološki be- ­leg, kako sve ne bi pokrili zaborav i ćutanje.<br />
Njena novinarska radoznalost, ljudska toplina, odgovornost i profesionalizam učinili su da njeni intervjui budu koliko sadržajni, toliko i ose­ćaj­ni, jer ona nije samo puki hroničar. Ona je ne samo studiozno proučila ži­votopise i dela svojih sagovornika, već je uspešno i znalački koristila prikupljenu građu u vođenju razgovora sa njima. Pri tome se nije povodila za autoritetima i tzv. moralno-političkim ne­podobnostima svojih sagovornika, već je pažljivo i temeljito preispitivala i pohvale i kritike u svetlu njihovog celokupnog opusa.<br />
Ukoliko se potrudi da otkloni i ne ponovi stanovite slabosti njenog pr­venca, od Biljane Živković se tek mogu očekivati ozbiljni i dragoceni prilozi našoj umnogome naruženoj i obezvređenoj novinarskoj profesiji.  </p>
<img src="http://www.hereticus.org/?ak_action=api_record_view&id=190&type=feed" alt="" />]]></content:encoded>
			<wfw:commentRss>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/belezi-nekrstenih-vremena.html/feed</wfw:commentRss>
		<slash:comments>0</slash:comments>
		</item>
		<item>
		<title>Obećana zemlja</title>
		<link>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/obecana-zemlja.html</link>
		<comments>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/obecana-zemlja.html#comments</comments>
		<pubDate>Sun, 16 Sep 2007 18:13:37 +0000</pubDate>
		<dc:creator>Hereticus</dc:creator>
				<category><![CDATA[Hereticus 2004-4]]></category>
		<category><![CDATA[Osvrti, prikazi, recenzije]]></category>

		<guid isPermaLink="false">http://www.hereticus.org/arhiva/hereticus-2004-4/obecana-zemlja.html</guid>
		<description><![CDATA[Aleksandar A. Miljković – Aleks N. Dragnić, Titova obećana zemlja Jugoslavija, Zadužbina Studenica, Čigoja štampa, Beograd, 2004. – Prošle godine je do naših čitalaca došla knjiga Titova obećana zemlja Jugoslavija Aleksa N. Dragnića, profesora političkih nauka na Vander­bil­tskom univerzitetu. Od njenog objav­ljivanja na engleskom jeziku u Sjedi- ­njenim Državama do prevoda na srpski jezik proteklo [...]]]></description>
			<content:encoded><![CDATA[<p>Aleksandar A. Miljković</p>
<p>– Aleks N. Dragnić, Titova obećana zemlja Jugoslavija, Zadužbina Studenica, Čigoja štampa, Beograd, 2004. –</p>
<p>Prošle godine je do naših čitalaca došla knjiga Titova obećana zemlja Jugoslavija Aleksa N. Dragnića, profesora političkih nauka na Vander­bil­tskom univerzitetu. Od njenog objav­ljivanja na engleskom jeziku u Sjedi- ­njenim Državama do prevoda na srpski jezik proteklo je pola veka. A to je dovoljno dugo vremensko razdoblje da od prevashodno kritičke studije ona postane istorijska. Međutim, bilo bi pogrešno na osnovu toga zaključiti da je knjiga gospodina Dragnića zbog toga izgubila svoju političku aktuelnost. <span id="more-189"></span>Kritički pogled na Titov komunistički režim od dolaska KPJ na vlast u Ju­go­slaviji do njenog učvršćivanja na vlasti u tim prvim posleratnim godinama ima još uvek aktuelnog značaja, ako ni zbog čega drugog, ono zbog toga što su u Srbiji i Crnoj Gori još uvek aktivne političke stranke i organizacije koje baštine političko i ideološko nasleđe iz tog najmračnijeg i najkrva­vijeg razdoblja u novijoj srpskoj i jugoslovenskoj istoriji. Čak je u Crnoj Gori do današnjeg dana na vlasti politička stranka koja je u neprekinutom kontinuitetu s Titovom KPJ. Autor knjige gospodin Dragnić je od 1947. do 1950. godine bio kulturni ataše pri Američkoj ambasadi u Beogradu, a i 1952. godine je ponovo posetio Ju­go­slaviju, u kojoj je proboravio nekoli­ko meseci radi prikupljanja i obrade izvorne građe o Titovom komuni­sti­čkom režimu. Plod njegovih istra­ži­va­čkih napora je ova knjiga, koja se u Americi pojavila 1954. godine. Kad se ova knjiga uzme u ruke, ono što pre svega pada u oči jeste njena izvanredna dokumentovanost. Pri tom valja naglasiti da se dokumen­ta­cija kojom se autor služi sastoji po­gla­vito od podataka čija se verodostoj­nost i validnost teško mogu dovesti u sumnju. To je sve istorijska građa prvog reda, dnevni listovi i drugi štampani materijali iz doba kojim se autor bavi. Da bi potkrepio svoje tvrdnje i zaključke, gospodin Dragnić navodi Ti­tove govore i članke, zatim refera­te, brošure i knjige istaknutih držav­nih i partijskih rukovodilaca i fun­kcio­­nera, kao i naučnika i pisaca koji su stvarali pod direktnim pokrovitelj­stvom i uz saglasnost partijskog vrha, a mo­žda i na njihov podsticaj (na primer, korišćeno je prvo izdanje Dedi­jerovog Dnevnika iz 1946, kao i delo Leona Gerškovića Dokumenti o razvoju na­rodne vlasti iz 1948). No pored toga, gospodin Dragnić je informacije skupljao i od ljudi koji su bili učesnici i/ili svedoci ondašnjih događanja. To je na­­ročito vredan izvor podataka. Među onima koji su mu usmeno saopštavali podatke bilo je i učesnika u poli­tičkom, privrednom, kulturnom i javnom ži­votu, ali i običnih građana, pa i stra­dalnika i žrtava Titovog komuni­sti­čkog režima, onih koji su bili progo­njeni i osuđivani. Koristio je i materijale sa sudskih procesa koji su u to vre- me vođeni protiv takozvanih ratnih zločinaca, narodnih neprijatelja, iz­daj­nika i saradnika okupatora, i to kako one objavljene (na primer, sa sudskog procesa generalu Draži Mihailoviću), tako i neobjavljene (na primer, protiv Franca Nojhauzena, “nacističkog pred­­stavnika za srpsku ekonomiju”). Knji­ga gospodina Dragnića vraća nas u do­­ba Titove komunističke strahovlade. Autor je u njoj svojim čitaocima ot­krio njeno pravo lice.  Međutim, ono što će isto tako či­taocu odmah pasti u oči jesu i auto­rovi pogledi, sudovi i komentari, njegovo viđenje Titove komunističke Ju- goslavije, događaja i prilika koji su prethodili svemu tome. Gospodin Dra­gnić anatomski razotkriva suštinu na­karadnog i anahronog jednopartij­skog poretka.  On je nepristrasni posmatrač i analitičar tog poretka. Ali upravo iz tog razloga je njegova kritika Ti­tovog komunističkog režima tako po- razna. On činjenicama koje navodi da- je smisao, kazuje šta one zapravo znače. Ako bismo hteli da damo opštu ocenu ove studije, ne bi bilo dovoljno reći da ona predstavlja kritiku Titove komunističke diktature iz prvih nekoliko godina njegove vlasti. Autor svojim čitaocima pruža mnogo više; daje čitavu panoramu komunističke Jugo­slavije tog vremena, sa svim njenim političkim, privrednim i drugim strukturama i njihovom delovanju u najzna­čajnijim oblastima javnog, pa i priva­­tnog života. Pri tom bismo naročito naglasili da ono što u ovoj knjizi predstavlja najporazniju kritiku, jesu, pre svega, same činjenice, ali i kritički sudovi autorovi, koji počivaju isključivo na faktografiji. Ona zapravo najteže i najstrašnije optužuje Titov komuni­sti­­čki režim. Činjenice iz ove knjige, sre­đene i s autorovim komentarima, daju pravu sliku Titove komunističke Ju- goslavije, i to kako ukupnog delova­nja Titove KPJ, tako i svih glavnih ob­lasti državnog, ekonomskog i društve­nog života. Obuhvatnost i sistematičnost autora može se konstatovati uvidom u sadržaj knjige. U prvom delu (izlaga­nje u knjizi je podeljeno u šest delova) on piše kako je došlo do stvaranja Jugoslavije 1918. godine, o položaju i aktivnostima KPJ u predratnim uslo­vima, o borbi da se dočepa vlasti u to­ku okupacije zemlje i, najzad o okolnostima koje su  pomogle da se u Ju- goslaviji Tito i KPJ domognu vlasti, a ne da se ponovo vrate građanske i de­mokratske snage okupljene u Rav­no­gorskom pokretu i oličene u Jugo­slo­venskoj emigrantskoj vladi u Londonu. U drugom delu autor se bavi jugo­slo­venskim interpretacijama diktature pro­letarijata, odnosno  ulogom komu­­nističke partije i vlade u sprovođenju te diktature. Pri tom je potrebno naglasiti da se u tom delu autor ne og­raničava samo na izlaganje o strukturi i ulozi partijske organizacije i organizacije vlade, već piše i o kreiranju politike, administraciji, komunističkim zakonima i komunističkoj pravdi. Tre­ći deo knjige nosi naslov “Potčinjava­nje naroda diktaturi”, i u njemu se autor bavi primenom sile i straha, mo­no- polom komunista nad javnim mnje­njem, potčinjavanjem naroda režimu, ukupnog i pojedinih njegovih segmenata (omladine, na primer), školama i obrazovanjem (glava o školama ima naslov “Škole u ludačkoj košulji”), bor­bom da bi se uništile religija i crkva, kao i aktivnostima Titovog režima da celokupni narod dovede u položaj da se odrekne “slobodnog načina razmi­šljanja” i da prihvati sve što mu “ko­mu­nisti serviraju” (s. 200). Četvrti deo je posvećen nasilnom podržavljenju jugoslovenske privrede pod komuni­stičkom vlašću, s posebnim osvrtom na komunističku politiku u poljo­priv­redi, obavezan otkup i teranje seljaka u seljačke radne zadruge, koje su bile kopija sovjetskih kolhoza. U petom delu, koji nosi naslov “Decenija komunizma”, autor daje procenu rezultata onoga što je nazvao komunisti­čkim eksperimentom. Ali isto tako iz- nosi i podatke, koje propraća svojim komentarima, o raskidu Titovom s Moskvom, kao i onome što je posle toga proklamovano kao jugosloven­ski put u socijalizam, tadašnjim i bu­dućim odnosima Titove komunističke Jugoslavije sa zapadnim i socija­listi­čkim zemljama (uključujući Kinu, Se­vernu Koreju i druge). Gospodin Dragnić se ovom knji­gom afirmiše kao pisac koji odlično poznaje materiju o kojoj piše, koji je proniknuo u suštinu Titovog komunističkog režima, koji ima izoštrenu mi­sao i koji o svemu piše koliko precizno toliko i jasno i razumljivo. Ova knjiga predstavlja individualni istraživački napor gospodina Drag- ­­nića. Međutim, njegovo istraživanje bi moglo da posluži kao temelj i početak jednog šireg, produbljenijeg i obuhva­tnijeg istraživačkog projekta čiji bi pre­dmet predstavljalo izučavanje Ju­go­slavije pod Titovom komunističkom diktaturom uopšte, kojim bi bilo obu­hvaćeno čitavo razdoblje Titove vlada­vine, sve do njegove smrti, a možda i do raspada komunističke Jugoslavije. Na ovu ideju se dolazi upravo čita­njem ove knjige. Jer gospodin Dragnić je u njoj izložio istoriju, sociologiju i psihologiju prvog razdoblja Titove dikta­ture, onog koje karakteriše mobili­za­cija svih snaga na sovjetizaciji zemlje i čija je dominantna karakteristika bila otvorena i ogoljena represija, a zapo­čeo je i istraživanje razdoblja koje je usledilo posle toga, onog čije su osno­ve postavljene na Šestom partijskom kongresu (1952. godine). Da podsetimo da je to onaj kongres kada je KPJ promenila naziv u SKJ. On u knjizi spominje slučaj Milovana Đilasa, da je bio lišen svih funkcija u partiji i ne­što kasnije osuđen, ali izričito navodi da se to događalo pošto je praktično već bio završio svoj rukopis. U stvari, knjiga gospodina Dragnića predstav­lja kompletnu analizu Titove komunističke stvarnosti od vremena koje je toj stvarnosti prethodilo, pa do posle Rezolucije IB. Iako je o tom razdob­lju takođe naveo najvažnije činjenice, one koje su nesporne, zbog čega se o ovim njegovim razmatranjima mora voditi računa u svakom daljem poku­šaju da se nastavi s ovim i ovakvim izučavanjima, delo gospodina Drag­ni­ća ipak deluje najkompletnije za razdoblje od 1944-1950. godine. Velika je šteta što su okolnosti u Titovoj Jugoslaviji u tom razdoblju bi­­le takve da  autor nije mogao se upu­sti i u detaljnija kritička razmatranja Titovog komunističkog režima, a či­me je tako uspešno startovao. Jer zahvaljujući tome što odlično vlada srpskim jezikom, on je mogao da dođe do podataka do kojih drugi strani istraživači ne bi mogli. Međutim, on je na ovoj knjizi radio u vreme najstra­šnije komunističke represije, kad se strah bio uvukao u ljudske duše. Up­ravo iz tog razloga, on u sakupljanju podataka od učesnika i svedoka nije smeo ni da traži niti bi mogao bez po­sledica da dođe do većeg broja saradnika. Otuda ono što je gospodin Drag- nić propustio da zabeleži i/ili pomene, ostaće uglavnom zauvek zaboravljeno. Kao strogo individualnom istra­ži­­vaču, gospodinu Dragniću su ipak mo­­rali da promaknu neki podaci, specijalno oni koji bi predstavljali deta­lji­sanje u okviru njegovih opštijih istra­živačkih tema. Ipak je to velika šteta, jer i oni često imaju značaja za analizu opšte atmosfere koja je vladala u jugoslovenskom društvu tog doba. Da bi­smo pokazali na šta ovde mislimo, iznećemo, primera radi, jedno svoje li­­čno sećanje iz tih godina. Na neki na­čin, u pitanju je odnos Titovih komunista prema religiji i crkvi. Primer koji navodimo odnosi se na nastavu veronauke u beogradskim gimnazijama tih prvih nekoliko godina posle za­­­vođenja Titovog komunističkog re­ži­ma u Jugoslaviji, a o čemu se u knjizi ne govori. Odmah, čim je u proleće 1945. godine obnovljen rad škola, veronauka je kao predmet izbačena iz redo­vne nastave (napominjemo da smo tada pohađali peti razred osmogodišnje gimnazije). Međutim, u školama se još uvek tolerisalo da učenici mogu da po­­hađaju časove veronauke po svom li­čnom nahođenju, mada se ona nije više nalazila u školskim programima. Čak su nastavnici veronauke uoči ča­sa mogli da sede u profesorskim zbornicama i da tu sačekaju završetak re­dovne nastave. Časove veronauke smo lično pohađali sve do velike mature (1948. godine). Nas koji smo slu­šali veronauku bilo je svega 7-8 iz sva četiri odeljenja jednog razreda. Ve­ro­vatno bi nas bilo više da nije postojao strah od toga šta će biti s onima koji su svesno pristali da ih u školi žigošu ne samo kao reakcionarnu omladinu, nego i kao nazadne i verski zatucane. Nije nam poznato za druge, ali naš ve­roučitelj u ondašnjoj II muškoj gimnaziji, profesor Emilijan Čarnić, je­dan divan i izvanredno obrazovan nastav­nik, trudio se da nam gradivo izlaže na krajnje neformalan način. Sećamo se da nam je hrišćansku etiku u VIII razredu izlagao tako što nam je tuma­čio Zločin i kaznu Dostojevskog. Me­đutim, za sve vreme dok smo poha­đali ove časove, u našoj grupi je bio i jedan učenik koji je bio skojevski do­ušnik, ubačen da bi izveštavao skojev­sko rukovodstvo gimnazije o svemu o čemu se na svakom času veronauke govorilo. Mi, naravno, to nismo znali, jer nam nije padalo na pamet da bi me­đu nama, koji smo se, uprkos svim rizicima, svesno opredelili da slušamo veronauku, mogao da bude “cin­ka­roš“. U stvari, taj smo podatak doznali tek mnogo godina kasnije. To su nam re­kla dva naša drugara, bivši skojevci, koji su u vreme IB bili izbačeni iz  SKOJ-a, a završili su na Golom oto­ku. Čak su nam rekli i ime tog doušnika. Održavanje nastave veronauke u školskim prostorijama je bilo definitivno zabranjeno tek pošto je genera­cija kojoj smo pripadali završila gimnazijsko školovanje. Emilijanu Čarni- ću nije više bilo dozvoljeno da uđe u gimnazijsku zgradu, i on je posle toga prešao na Bogoslovski fakultet, gde je predavao grčki jezik. Pričalo se tada da su u nekim beogradskim gimnazijama izbacivanja nastavnika veronau­ke vršena na brutalan način. Naime, skojevci su ih izvodili silom iz profesorskih zbornica, a neke i fizički maltretirali. Razumljivo je što gospodin Drag­­nić nije mogao da ulazi u sve ove i druge detalje. Jer, kad je reč o nastavi veronauke, to je podrazumevalo da bi morao da pronađe pouzdanog informatora među učenicima koji bi ga o tome obaveštavao. Mada ni tada ne bi dobio podatak o prisustvu doušnika na časovima veronauke, jer smo i mi to saznali tek posle 10-15 godina, dakle u vreme kad je njegovo istraživanje već odavno bilo okončano. Inače, već sami naslovi odeljaka na koje se glava “Rat protiv religije” deli, ukazuju da je autor obradio najglavnije pravce partijske borbe protiv religije i crkve: “Materijalno osiromašene crkve”, “Op­­strukcija verskih službi”, “Prorežim­ska crkvena udruženja” i “Antireligijska propagandna kampanja”. Potpuno razumemo što gospodin Dragnić nije mogao da dođe do svih relevantnih podataka za sve o čemu piše. Jer ne sme nijednog trenutka da se izgubi iz vida da je on u to vreme u Jugoslaviji boravio kao službenik Ame­­ričke ambasade, na koju je komuni­stička vlast gledala ne samo s po­do­zrenjem, nego su svi koji su u njoj bili zaposleni bili pod neprekidnom pri­smotrom političke policije. Upravo iz tih razloga gospodin Dragnić je bio naročito obazriv. On nigde u svojoj knjizi ne spominje svoj izvor informacija po imenu, da ljudima od kojih ih je dobijao ne bi natovario Udbu na vrat ili ih izložio drugim oblicima nemilosrdne komunističke represije. Nažalost, u izlaganje konstatacija i stavova gospodina Dragnića o sve­­­mu o čemu piše u ovoj knjizi ne mo­žemo da ulazimo, jer to prevazilazi obim prikaza za jedan časopis. Me­đu­tim, ipak ćemo izložiti njegove pogle­de na pokret generala Draže Mihai­lo­vića, s obzirom na to da je to u ovom trenutku u Srbiji ponovo postala aktuelna tema zbog zakonskog izjedna­čavanja prava partizanskih boraca i pripadnika Jugoslovenske vojske u Otadžbini. Da u vezi s Drugim svetskim ra­tom i nemačkom okupacijom Srbije najpre pomenemo da je gospodin Dra­gnić izneo argumentovanu tvrdnju da su komunisti, “koji su se potpuno po­vukli u ilegalu nakon potpisivanja pak­­ta između Sovjeta i nacista u avgustu 1939. godine”, bili “zatečeni događajima od 27. marta” (1941). “Nisu čak ni znali da su demonstracije bile pripremane. Njihov odgovor na aktivnosti us­merene protiv pristupanja Jugo­sla­vije Trojnom paktu bio je, prema Nju­jork tajmsu od 29. marta 1941. (a koji gospodin Dragnić navodi u fusnosti), da organizuju demonstracije protiv ‘im­- perijalističke Engleske’ (s. 35)”. Ovim gospodin Dragnić argumentovano opovrgava sve posleratne komunis­ti­čke priče da su komunisti bili inspiratori i glavni organizatori martovskih demonstracija protiv pristupanja Ju­go­slavije Trojnom paktu. One spa­da-ju među najobičnije izmišljotine i po­kušaje prekrajanja istorijske istine. A kad je reč o pokretu generala Draže Mihailovića, gospodin Dragnić piše da on “u početku (&#8230;) nije imao nikakvih političkih ciljeva, osim da po­­mogne Saveznicima u borbi protiv Sila osovine” (s. 39). “Tek kada je postalo jasno da su komunisti odlučili da pre­uzmu političku vlast i da preurede Ju­goslaviju po sovjetskom modelu, Mi-hailovićev pokret je rešio da izradi li- ­beralno-demokratski program.” To je urađeno na Svetosavskom kongresu u selu Ba, održanom u januaru 1944, ka- ­da je o tome bio sastavljen i dokument, “uz pomoć predstavnika demo­kratskih političkih partija”. Šta više, Ravno­gor­skom pokretu su se pridružile i antimonarhističke Republikanska i Soci­ja­listička partija, jer su osetile opa­s- ­nost od komunista” (s. 39). Inače, o Titovim podmetanjima da je Mihai­lo­vićev pokret sarađivao s okupatorom, gospodin Dragnić iznosi uverljive do­kaze da su sve te optužbe isfabrikova­ne i bez osnova. Naprotiv, četnici ne samo da su organizovali prevoz avijatičara iz savezničkih aviona obore­nih nad Srbijom da ne bi bili zarobljeni, nego su u godinama 1943. i 1944. vršili i razne druge akcije protiv okupatora. No, o tim akcijama se u današnjoj ja­vnosti malo zna. Na primer, gospodin Dragnić navodi jednu izjavu Franca Nojhuzena, koji je, kada mu je u Beo­gradu suđeno kao ratnom zločincu, izjavio da “Nemci uopšte nisu izneli žito iz Srbije 1944. godine, dok su 1943. izneli samo jedan deo. Iznena­đe­ni komunistički sudija”, priča dalje gospodin Dragnić, ga je tada “iro­nično upitao”: “Pretpostavljam da niste ima­­li dovoljno željezničkih vagona i ra­d­ne snage?” Na to je Nojhauzen od­go­vorio: “Ne. Nismo mogli ništa da izne- ­semo od četnika Draže Mihailovića”. S ovim svedočenjem u vezi, gospodin Dragnić primećuje da ono što se na ovom suđenju otkrilo “nije bilo do­stu­pno u vreme kada su komunističke optužbe uživale punu podršku” na Za­­padu (s. 45). Gospodin Dragnić po­minje kao kontraargument komuni­sti­čkom proglašavanju generala Mi­ha- ilovića izdajnikom i to što su Nemci nudili “iste nagrade i za njegovu i za Titovu glavu, bar sve do sredine 1943. godine” (s. 45). Ovo vreme izričito na­­vodi, jer se u fusnoti poziva na beo­gradsko Novo vreme od 21. jula 1943. Uostalom, on nije propustio da iznese i druge dokaze koji u potpunosti opovrgavaju komunističke insinuacije o saradnji generala Mihailovića s okupatorom. Zato bismo onima koji se danas deklarišu kao protivnici zakonskog izjednačavanja prava partizan­skih boraca i pripadnika Jugosloven­ske vojske u Otadžbini preporučili da u ovoj knjizi pročitaju glavu “Drugi svetski rat i dolazak komunista na vlast”. Knjiga gospodina Aleksa Drag­ni­ća Titova obećana zemlja Jugosla­vi­ja predstavlja i prema zamisli, a i prema onome što saopštava naučnoj jav­- nosti, ali i običnim čitaocima, prvorazredno istorijsko delo. Ono je i porazna kritika Titove krvave komuni­stičke diktature u prvih nekoliko go- ­­­dina od dolaska KPJ na vlast. No ona predstavlja i upozorenje, i to ozbiljno i argumentovano, kakve opasnosti vre- baju državu i narod ukoliko se pre­­vare i poveruju komunističkim propagandnim trikovima i mahinacijama. To je knjiga koja ne zastareva.</p>
<img src="http://www.hereticus.org/?ak_action=api_record_view&id=189&type=feed" alt="" />]]></content:encoded>
			<wfw:commentRss>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/obecana-zemlja.html/feed</wfw:commentRss>
		<slash:comments>0</slash:comments>
		</item>
		<item>
		<title>O jednoj književnoj prevari</title>
		<link>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/o-jednoj-knjizevnoj-prevari.html</link>
		<comments>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/o-jednoj-knjizevnoj-prevari.html#comments</comments>
		<pubDate>Sun, 16 Sep 2007 18:11:13 +0000</pubDate>
		<dc:creator>Hereticus</dc:creator>
				<category><![CDATA[Hereticus 2004-4]]></category>
		<category><![CDATA[Osvrti, prikazi, recenzije]]></category>

		<guid isPermaLink="false">http://www.hereticus.org/arhiva/hereticus-2004-4/o-jednoj-knjizevnoj-prevari.html</guid>
		<description><![CDATA[Saša Ćirić Smrt nezavisnih kritičara i nestanak jedne alternativne izdavačke kuće (Marko Vidojković, Kandže,Samizdat B92, Beograd, 2004.) Kritički govor o novom romanu Marka Vidojkovića Kandže, iz­da­nje Samizdat B92, edicija “Busola”, zapra­vo je govor o smrti jedne izda­va­čke kuće i o čudnom posrtanju dvojice ug­lednika i kritičara, mnogo više nego o (još) jednom literarnom promašaju i [...]]]></description>
			<content:encoded><![CDATA[<p>Saša Ćirić</p>
<p>Smrt nezavisnih kritičara i nestanak jedne alternativne izdavačke kuće</p>
<p>(Marko Vidojković, Kandže,Samizdat B92, Beograd, 2004.)<br />
Kritički govor o novom romanu Marka Vidojkovića Kandže, iz­da­nje Samizdat B92, edicija “Busola”, zapra­vo je govor o smrti jedne izda­va­čke kuće i o čudnom posrtanju dvojice ug­lednika i kritičara, mnogo više nego o (još) jednom literarnom promašaju i nevelikoj komercijalnoj prevari.<br />
Nekada istinski ugledna kao profilisana i drugačija, izazivačka i an­ga­žovana, prepoznatljiva najviše po ča­sopisu Reč i edicijama “Apa­tridi”, ko- ju u prvoj polovini 90-ih uređuje Dra-gan Velikić, i “Reč”, druga polovina 90-ih, urednik Dejan Ilić, koja pro­moviše nova mlada imena srpske i hr­vatske proze, Samizdat nepovratno i bezizgledno tone u komercijalni kič i lako (belo)svetsko brain-washing štivo. <span id="more-188"></span> Roman Mar­ka Vidojkovića ne os­porava ovu, ne sezonsku tendenciju, već tvrdu pro­gramsku šemu Sam­iz­­da­ta; on je dodatno zakucava. Od­lazak duha sta­rog Samizdata, sa ure­điva­č­kom ekipom i npr. novom Dubrav­kom Ugrešić u “Fabriku knjiga”, koin­cidira sa nastojanjem najjačeg Mi­lo­- ševićevog me­dijskog protivnika, RTV B92, pokretača Samizdata, da posta­ne konku­rentan našim TV mejdžerima i isplativo popularan, tj. da naplati godine poniženja, menjajući svoju andergraund estetiku i urbanizujući matrice tzv. pink-kulture. Ali i kršeći tr­žišne principe, na žalost još uvek ne­pretočene u zakone, ali ne i nepo- znate, koji zabranjuju bilo kakvo, nek­moli do neukusa dovedeno agresivno reklamiranje svojih proizvoda na svom mediju, jer to predstavlja nelojalnu konkurenciju ostalima koji svoj og­l­as/ reklamu stvarno plaćaju. To, na ža­lost, rade svi mediji kod nas, ali “kad dvoje rade isto, to nije isto”, t.j. nije is­to da li tržišne norme krši onaj ko se na takav način i obogatio, ili onaj ko je uvek ukazivao na to kao na ozbi­ljan prestup.<br />
Mihajlo Pantić i Teofil Pančić su ljudi koji preporučuju i javno pro­mo­višu roman Marka Vidojkovića Kan­dže. Jedan profesor, pisac pri­ča, kritičar i antologičar od zanata, tribinski promoter, zahvalni sa­radnik elektron­­skih i štampanih medija, urednik i član mnobrojnih knji­ževnih žirija, i jedan beskompromisni novinar, kolumnista našeg doba i književni kritičar staju iza knjige za koju i sami moraju da znaju da pred­stavlja promašaj. Nije to­­liko bitno zašto oni to čine. Ovo je praksa mno­gih izdavačkih kuća; po­čev od one najveće, Narodne knjige, koja nije najveća samo po broju na­slova koje godišnje objavi iz domaće i stranih literatura, zbog čega zaslužuju puno neironizovano priznanje, nego i po broju literarnih promašaja i drugorazrednih knjiga.<br />
Književni kritičari su postali ure­d­nici ambicioznih izdavačkih ku­ća, svo­ju nezavisnost i oštrinu predali su u merkantilne ruke biznisa i po­­slovnog interesa, te na talasu svog ranije ste­če­nog ugleda, stvarnih zasluga i interpretativnog potencijala staju iza knjiga male ili nikakve vre­dnosti, pristaju na hiperprodukciju umesto da pro­mo­­višu izdavačku stro­­gost i kritičarsko poštenje, što, naravno, dovodi do devalvacije i njihovog ugleda i kritičke reči same i savremene srpske literatu­re. Utoliko je svejedno čije će ime i ka­­kve će formulacije stajati na tzv. blu­rb-u / korici knjige – ukoliko je vredna promovisaće se sama sobom, ako je “dno”, sen­ka/fleka srama pašće na uslužni blejzer onih kritičara koji bes­ti­dno krčme svoje dobro ime, kao što je i ovde, u inicijalnoj meri, i sa Pan­ti­ćem i Pančićem slučaj.<br />
A sada nešto i o Kandžama Mar­ka Vidojkovića. Naslov ovog pri­kaza “O jednoj književnoj prevari” nesumnjivo i nezasluženo je prejak. On je isprovociran nasrtljivom reklamnom kampanjom koja je urodila plodom: pr­vo izdanje Kandži srećno je ras­pro­dato, a Marko Vidojković se slikao uzduž i popreko srpskih medija, od Blica i Danasa do Glorije i Plejboja, od “TV Dnevnika” do “Utiska nede­lje”, još više i bolje nego onomad Ana­­bela Basalo, ako se neko još uvek se­ća ko to beše.<br />
Ispod skerlićevske namrgođeno­sti ovog naslova krije se prikaz do­sa­dnog (a ne uzbudljivog) štiva, sa dozla­­boga ponovljivim odnosima, situaci-­ jama i pojavama (a ne adrenalinom i ino­vacijom), sa plitkim, plo­šnim, nemušto skiciranim likovima od karto­na, temom (građanski i studentski pro- ­testi 1996/97.), za koju autor veruje da sama sebe nosi, sa la­žnom brutalizacijom protestnih zbivanja. Posle lom­ljenja Nadinog stana, trčanja, ždranja, du­vanja, jebanja i vitlanja ašovčetom, izgleda da sam se umorio, piše u prvom licu narator-gnevni mladi čovek, i čitalac počinje da se oseća isto – umo­ran, tako umoran, čak i posle dijagonalnog i čita­nja na brzu ruku.<br />
Ali umoran još više zbog sazna­nja da najmlađa srpska proza posle Saše Ilića, Srđana V. Tešina i Nenada Jovanovića (namerno preskačem Mi­hajla Spasojevića), nema novih imena, jer to sigurno nisu Vladimir Mi­lićević, Vojislav Todorović, Aleksan- ­dra Unterveger, Zorica Živ­ko­vić, Ol­gica Rajić, Zoran N. Marković, Saša Stojanović, Zvonka Gazivoda, pa ni Dejan Ognjanović, imena koja ste ču­li sada pa ko zna kad.<br />
Derida piše: “Tišina je moja naj­uzvišenija, najmiroljubivija, ali i neoboriva izjava rata ili prezira”. I zaista, o nekim stvarima najjasnije i najsna­žnije je govoriti tišinom.<br />
Ali šta ako ogluvimo od te silne tišine ko­ja se go­mila na našim glasnim žicama i u na­šem sluhu?<br />
Ipak, Kandže ne zaslužuju opse­ž­niju analizu, sem:<br />
� kao primer tipično niske muške spisateljske imaginacije prema kojoj se devojke ređaju ispod naratora kao odlivci na pokretnoj fabričkoj traci,<br />
� kao primer besmislene verbal­ne brutalnosti,<br />
� kao primer poetički inferiornog uverenja da je dovoljno psovati, eja­ku­­lirati, besneti, jurcati i opet psovati po stranicama teksta da bi se bio novi Hemingvej/Bukovski (ili obojica istovremeno),<br />
� kao primer negativnog delova­nja odsustva dobronamerne rđave kri­­tike, što pada na dušu promotera ovog romana.<br />
Dakle, tišina, dok se ne rasproda i drugo izdanje, ili ne pojavi novi (crni) biser iz pera mladog pisca u, na žalost, uzaludnom zamahu. </p>
<img src="http://www.hereticus.org/?ak_action=api_record_view&id=188&type=feed" alt="" />]]></content:encoded>
			<wfw:commentRss>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/o-jednoj-knjizevnoj-prevari.html/feed</wfw:commentRss>
		<slash:comments>2</slash:comments>
		</item>
		<item>
		<title>Reagovanje na suđenje</title>
		<link>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/reagovanje-na-sudenje.html</link>
		<comments>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/reagovanje-na-sudenje.html#comments</comments>
		<pubDate>Sun, 16 Sep 2007 18:07:13 +0000</pubDate>
		<dc:creator>Hereticus</dc:creator>
				<category><![CDATA[Hereticus 2004-4]]></category>
		<category><![CDATA[Suđenje pravu na aluziju]]></category>

		<guid isPermaLink="false">http://www.hereticus.org/arhiva/hereticus-2004-4/reagovanje-na-sudenje.html</guid>
		<description><![CDATA[IRO “Prosveta” – Beograd OOUR “Izdavačka delatnost” Beograd 30.5.1981. OTVORENO PISMO “Posebna komisija Radničkog saveta zadužena je da uništi sve primerke knjige “Vunena vremena” štampane u tiražu od 1000 primeraka”. “Politika”, 21.5.1981. Pesničku zbirku “Vunena vremena” Gojka Đoga, koju je izdala “Pro­sve­ta”, nismo imali mogućnost da pročitamo, tako da o njoj ne možemo da is­ka­žemo [...]]]></description>
			<content:encoded><![CDATA[<p>IRO “Prosveta” – Beograd<br />
OOUR “Izdavačka delatnost”<br />
Beograd 30.5.1981.</p>
<p>OTVORENO PISMO<br />
“Posebna komisija Radničkog saveta<br />
zadužena je da uništi sve primerke<br />
knjige “Vunena vremena” štampane u<br />
tiražu od 1000 primeraka”.<br />
“Politika”, 21.5.1981.<br />
Pesničku zbirku “Vunena vremena” Gojka Đoga, koju je izdala “Pro­sve­ta”, nismo imali mogućnost da pročitamo, tako da o njoj ne možemo da is­ka­žemo nikakav literarni ili idejni sud. Pristup ovoj knjizi je onemogućila “Pro­sveta” povlačenjem svih raspoloživih primeraka iz prodaje i donošenjem odluke o njihovom uništavanju. Pošto smatramo da su naša prava kao čitalaca time dra­stično oštećena želimo javno da postavimo sledeća pitanja. <span id="more-187"></span><br />
Prvo, na osnovu kojih razloga “Prosveta” smatra da već štampana i sudski nezabranjena knjiga ne sme biti stavljena na uvid stručnoj i čitalačkoj jav­nosti? Da li treba da poverujemo da takva javnost nije dovoljno zrela i odgo­vor­na da donese kompetentnu ocenu, dok rukovodeći ljudi u “Prosveti” i izvan nje jesu?<br />
Drugo, čime se može obrazložiti samoupravna odluka o uništavanju ove knjige, a da se izbegnu asocijacije na uništavanja knjiga iste vrste na drugim me­stima i drugim vremenima? Da li je “Prosveta”, mimo autora i čitalaca, is­klju­čivi vlasnik knjige ili se ona može, još uvek, smatrati nekom vrstom javnog dobra? Najzad, da li se ovim činom zaista ostvaruje pretpostavljeni cilj – gubljenje traga u vremenu jednoj zbirci pesama?<br />
Očekujemo da će “Prosveta” pružiti nama i javnosti jasne i uverljive od­go­vore na ova pitanja, koja nisu samo naša, niti od trenutnog značaja. To je, uo­stalom, i u njenom interesu.<br />
Kopije ovog pisma su upućene “Politici”, “NIN-u”, “Književnim novina­ma”, “Književnoj reči” i Udruženju književnika Srbije.<br />
1. Boris Tadić, student, Jovanova 38. Beograd<br />
2. Dragoslav Mihailović, književnik, Studentski trg 19. Beograd<br />
3. Zoran Avramović, sociolog, Vukova 1. Zemun<br />
4. Borislav Mihailović, književnik, Beograd<br />
5. Stojan Cerović, asistent Univerziteta, Vjekoslava Kovača 8. Beograd<br />
6. Miladin Pavlović, filolog, Obrenovac<br />
7. &#8230;ičić Zoran, filozof, Beograd<br />
8. Miodrag Premović, student, Beograd<br />
9. Sirović Žaneta, student, Velizara Stankovića 1/5, Beograd<br />
10. Dragomir Olujić, politikolog, Knez Miletina 40, Beograd<br />
11. Nebojša Damjanović, istoričar, Marka Oreškovića 29, Zemun<br />
12. Gordan Jovanović, student, Studentski dom 99. Karaburma, Beograd<br />
13. Radmila Stojanović, politikolog, Dubljanska 54, Beograd<br />
14. Velimir Abramović, pesnik, III Bulevar 12a, N. Beograd<br />
15. Ozrenka Popović, filolog, Dubljanska 54, Beograd<br />
16. Milan Marković, psiholog, Dalmatinska 7, Beograd</p>
<p>Dragoslav Mihailović	Studentski trg 19  Beograd<br />
Beograd<br />
4. jun 1981. godine<br />
Drug Dušan Čkrebić,	predsednik Skupštine Srbije	i	drug Ivan Stambolić,	predsednik Izvršnog veća Skupštine SR Srbije</p>
<p>Poštovani druže Čkrebiću, poštovani druže Stamboliću,<br />
S najvećim zaprepašćenjem, saznao sam da je književnik Gojko Đogo, au­tor pesničke zbirke “Vunena vremena” štampane kod beogradske “Pro­sve­te”, u petak 29. maja 1981. godine uhapse. Kako se taj događaj od javnosti još kri­je, nisam u stanju da saznam njegove bliže razloge, pa pretpostavljam da se pesnikovim hapšenjem i istragom nad njim žele ili iznuditi izvesna kompromitantna priznanja koja nemaju veze s pesničkim radom ili, pak, saznati kako je pomenuta poetska zbirka nastala, što je u oba slučaja, usuđujem se da kažem, lišeno i smisla i razuma. Ni za ovo ne znam koliko je tačno, međutim, obavešten sam da se u međuvremenu vrši pritisak i na pesnikovu porodicu, a samome uha­pšeniku, kako čujem, bolesnom, ne dozvoljava da primi nužno potrebne leko­ve, što već smatram jasnim oblikom torture. Pretpostavljam, dakle, da je ovo po­licijsko-sudski uvod u “konačnu pobedu” nad jednom pesničkom zbirkom, protiv čega ne mogu najoštrije a da ne protestujem. Mislim da jedna ovakva “po­beda” ne može služiti na čast nijednom pravno ustanovljenom poretku na sve­tu i da bi je se svaki takav, zapravo, morao stideti.<br />
Poštovani druže Čkrebiću, poštovani druže Stamboliću, uzimam sebi slo­bodu da vas podsetim da se ovo događa u trenutku kad se nalazite na najista­knutijim položajima vlasti u SR Srbiji i da vam, s poštovanjem za vaše ličnosti i molbom da mi ne zamerite neskromnost, u ovakvim slučajevima savetujem kraj­nju uzdržanost. Istorija socijalizma, na žalost, prepuna je pitoresknih dogodov­ština “s razlogom” hapšenih pesnika, paljenja njihovih knjiga i pritiskanja nji­ho­vih porodica koje su se protokom vremena redovno izokretale protiv njiho- vih pokretača, ostavljajući o na povesti neizbrisive crne mrlje, a u izvođačima neprolaznu nelagodnost. Kao ni ostali smrtni ljudi, ni pesnici nisu izvan doma­šaja vlasti i zakona, ali njih ipak hapsi i maltretira samo vrlo nepromišljena, ja­ko nedobronamerna i krajnje bahata vlast, kojoj druge zloupotrebe takođe nisu strane. A takva se u budućnosti ne može nadati dobrim uspomenama u narodu.<br />
Druže Čkrebiću, druže Stamboliću, molim vas da upotrebite sva svoja pra­va i sav lični uticaj da se ovaj besmisleni “slučaj” prekine i da se uhapšeni pe­snik Gojko Đogo odmah pusti na slobodu i oslobodi svake krivične, službene i profesionalne odgovornosti. Organizacija, državna služba i tela koji se ovog tre­nutka bave pesnikovim delom i njegovom ličnošću nemaju u stvarima pesni­štva apsolutno nikakvu nadležnost.<br />
U vezi sa svim ovim, želim da vam skrenem pažnju na još jednu pojavu. Posle dvodecenijske poratke zlatne ere Uprave državne bezbednosti i ne­kolikogodišnje zbunjenosti nastale padom Aleksandra Rankovića, ovih go­dina se u kulturnim krugovima nanovo primećuje jaka policijska aktivnost na ot­kri­vanju grešaka u patriotizmu. Kulturni radnici se iznova tajno i javno prate, prisluškuju, denunciraju, otvara im se pošta, meša im se u privatni život i čine druge nepodopštine. Ovakvi događaji kao što su “Vunena vremena” redovno do­bijaju začin u pojačanoj trudoljubivosti Službe državne bezbednosti u kultur­nim krugovima, pri čemu se katkad oduzimaju pasoši, a katkad, naročito s mla­đim, manje poznatim i nezaštićenijim ljudima, vode “neobavezni” razgovori o “rodoljubnim” problemima. A da ne bi bilo sumnje s koje strane za to dolazi po­­rudžbina, s vremena na vreme, namerno ili greškom, u javnost dopiru glasovi čija je provencijencija više nego jasna. Tako se povodom pokušaja pokreta­nja časopisa “Javnost” čulo da je “u tom i tom” forumu ocenjeno da je priva­tni pismeni odgovor “tog i tog” kulturnog radnika potencijalnom uredništvu oce­njen ovako ili onako, a u “Politici” od subote 30. maja ove godine mirno je ob­ja­v­ljen deo javnog govora jednog političarskog trudbenika, u kojem se, otprilike, kaže da “postoje ljudi” koji “skupljaju potpise” za zaštitu Đogovih “Vune- nih vremena”, iako u tom trenutku pretpostavljeni adresat nikakvo takvo pi­smo nije bio dobio.<br />
Kao građanin i kulturni radnik, molim vas da, prema vašim mogućnostima, stanete na put ovakvim &#8230; One, sasvim sigurno, ne vode nikakvoj ozbiljnoj bezbednosti društva nego njegovoj &#8230; , kojom smo praktično svi podjednako ug­ro­ženi.<br />
Druže Čkrebiću, druže Stamboliću, svestan sam da vam upućujem reči koje niste ni tražili ni očekivali. Ipak, verujem da vam one neće biti povod za uo­bičajeno olako okačinjanje raznobojnih značaka na moju ličnost nego, pre sve­ga, za razmišljanje o stvarima o kojima sam govorio. Nadam se, zapravo, da će kod vas naići na povoljan odjek i da će vam pomoći da u sferama vaše nadležnosti i uticaja u ovim pitanjima dođete do valjanih zaključaka.<br />
Dragoslav Mihailović </p>
<img src="http://www.hereticus.org/?ak_action=api_record_view&id=187&type=feed" alt="" />]]></content:encoded>
			<wfw:commentRss>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/reagovanje-na-sudenje.html/feed</wfw:commentRss>
		<slash:comments>0</slash:comments>
		</item>
		<item>
		<title>Suđenje</title>
		<link>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/sudenje-2.html</link>
		<comments>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/sudenje-2.html#comments</comments>
		<pubDate>Sun, 16 Sep 2007 18:03:33 +0000</pubDate>
		<dc:creator>Hereticus</dc:creator>
				<category><![CDATA[Hereticus 2004-4]]></category>
		<category><![CDATA[Suđenje pravu na aluziju]]></category>

		<guid isPermaLink="false">http://www.hereticus.org/arhiva/hereticus-2004-4/sudenje-2.html</guid>
		<description><![CDATA[ZAPISNIK SA GLAVNOG PRETRESA Sastavljen na dan 2. jula 1981. godine pred Okružnim sudom u Beo­gra­du u krivičnom predmetu protiv optuženog GOJKA ĐOGA, zbog krivičnog dela neprijateljske propagande iz člana 133 stava 1 KZ SFRJ, a po optužnici OJT-a u Beogradu Kt. br. 663/81 od 12. juna 1981. godine. Prisutni: Predsednik veća – sudija Venjamin [...]]]></description>
			<content:encoded><![CDATA[<p>ZAPISNIK SA GLAVNOG PRETRESA<br />
Sastavljen na dan 2. jula 1981. godine pred Okružnim sudom u Beo­gra­du u krivičnom predmetu protiv optuženog GOJKA ĐOGA, zbog krivičnog dela neprijateljske propagande iz člana 133 stava 1 KZ SFRJ, a po optužnici OJT-a u Beogradu Kt. br. 663/81 od 12. juna 1981. godine.<br />
Prisutni:<br />
Predsednik veća – sudija Venjamin Pejović<br />
Članovi veća – sudije<br />
		– porotnici –<br />
		1. Lidija Kosić<br />
		2. Vukašin Popović<br />
Zamenik OJT-a		Danilo Jovanović<br />
Opruženi:		Gojko Đogo<br />
Branilac		  Branislav Tapušković, adv.<br />
Zapisničar		Dragan Čupić <span id="more-186"></span><br />
Početo u 8 časova<br />
Predsednik Veća otvara zasedanje, objavljuje sastav Veća i predmet gla­v­nog pretresa i utvrđuje da su došla sva pozvana lica, osim svedoka Petra Dža­džića, koji poziv nije primio, i svedoka Svetlane Velmar-Janković, koja je poziv primila, a koja je svojim pismom obavestila Sud da zbog bolesti nije u mo­guć­nosti da dođe na glavni pretres, a koja je pismeno dostavila i izveštaj i mišlje­nja odgovarajućeg lekara.<br />
Stranke izjavljuju da nemaju primedbi na sastav Veća. Predlažu da se glavni pretres održi. O saslušanju svedoka koji nisu došli na ovaj pretres izjasniće se naknadno.<br />
Veće donosi:<br />
R E Š E NJ E<br />
Da se glavni pretres održi.<br />
O saslušanju svedoka koji nisu došli na ovaj pretres, odlučiće se naknadno. Glavni pretres je javan.<br />
LIČNI PODACI OPTUŽENOG<br />
Optuženi GOJKO ĐOGO sa ličnim podacima kao na zapisniku iz pret­ho­dnog postupka od 29. maja 1981. godine.<br />
Nakon uzimanja ličnih podataka od optuženog, svedoci su upućeni na mesto predviđeno za svedoke, gde će sačekati prozivku radi saslušanja.<br />
Predsednik Veća je uputio optuženog da ima pravo da iznese svoju od­bra­nu, ali da nije dužan da to čini, niti da odgovara na pojedina pitanja. Op­tuženi je upoznat i sa odredbama iz člana 314 Zakona o krivičnom postupku.<br />
Pročitana je optužnica Okružnog javnog tužilaštva u Beogradu Kt. br. 663/81 od 12. juna 1981. godine.<br />
ISPITIVANJE OPTUŽENOG<br />
Optuženi GOJKO ĐOGO izjavi da je optužnicu blagovremeno primio, da je istu razumeo i u svoju odbranu navodi; Brani se u svemu kao u prethodnom postupku, s tim što dodaje:<br />
Ja sam razumeo dobro optužnicu. Međutim, ni jedan stav iz te optužnice ne može se prihvati kao tačan. Ovde se radi o zloupotrebi mojih pesama. Iz­vr­šena je svojevrsna montaža, iz pesama su izdvajani pojedini delovi i tako na­pra­v­ljen poseban tekst, posebna celina, koja ne odgovara sadržini mojih pesama.<br />
Inače, tačno je to da sam ja prvi rukopis, koji je od urednika prihvaćen, uzeo da ga pročitam, pregledam i doradim. Taj rukopis sam dobio, ili od svedo­ka Branislava Petrovića, ili od sekretara Redakcije. Inače, ovaj moj tekst je pro­šao čitavu proceduru, ustaljenu proceduru, prilikom prihvatanja rukopisa. Tač­no je to da je prvobitno, u prvom tekstu, naslov zbirke glasio “Vunene godine”. Isto tako je tačno da sam kasnije odlučio da izmenim naslov zbirke, prvo, iz pesničkih razloga, a drugo, iz razloga što je sličnih naslova bilo i na drugim delima. Ja sam prvo razgovarao sa svedokom Milanom Komnenićem o tome da dobijem saglasnost za izmenu naslova zbirke. On mi je rekao da tu saglasnost treba da dâ glavni urednik ili njegov zamenik, odnosno da njih treba pitati za saglasnost da se naslov izmeni. Ja sam od njega čuo da je on razgovarao sa zameni­kom glavnog urednika, Vukom Krnjevićem, i da su se saglasili sa izmenom na­slova knjige. Kao što sam rekao, ja sam 1. januara1 uzeo svoj rukopis. Ja sam iz­vršio izvesne izmene i dopune u ovom tekstu. Tako, izbacio sam jedan ciklus pesama, za koje bi se moglo reći da su ljubavne, a ubacio ciklus koji nosi naslov “Zoo azil”. Inače, u tom ciklusu ima pesama koje su bile i u prvom rukopisu. To su, na primer, “Narodni junak”, “Junak naših dana”, odnosno “Šapat u če­ki”. Već sam objasnio da sam ovaj ispravljeni rukopis predao svedoku Petro­vi­ću i tu su bila prisutna lica koja sam već spomenuo. On je samo, moram da ka­žem, površno pogledao ovaj rukopis i upitao me, naravno u šali, da li u tom rukopisu ima nešto protiv naroda i države ili protiv samoupravljanja, a na što sam mu ja odgovorio da tu toga nema, po mom mišljenju. Bio je tu prisutan i Do­brilo Nikolić, koji je davao rešenja za slova moje zbirke. Tačnije, mi smo ga pozvali da bi sa njim porazgovarali o obliku slova i onome šta on treba da radi.<br />
Već sam, takođe, naveo da sam u to vreme putovao za Nemačku, i to je bilo krajem marta. Pre odlaska na ovaj put, ja sam dolazio u tehničku redakciju da bih video kako je bio izvršen ovaj prvi prelom, da bih eventualno po­gle­dao tekst i da li u njemu ima nekih grešaka. U stvari, nisam lično išao već sam se telefonom obratio njihovom tehničkom uredniku. Posle povratka iz Ne­ma­čke, ja sam otišao u redakciju i pregledao ove prve prelomljene stranice. Teh­ni­čki urednik Mioljub Popović mi je dao da pregledam prve prelomljene strani­ce. Kako nisam mogao to da učinim u toku radnog vreme, ja sam zamolio da stranice odnesem kući da ih pogledam&#8230;<br />
Niste me dobro razumeli: prilikom ovog dolaska, ja sam sa tehničkim ured­nikom razgovarao samo o nekim detaljima, a posle desetak dana ja sam do­šao da pregledam prelomljene stranice, pa kako nisam mogao sve to da oba­vim za vreme radnog vremena, ja sam ih odneo kući, pregledao i sutradan uju­tru vratio. Nije bilo grešaka, sem možda jedne koja je ostala i u knjizi. Prema to­me, korektor je već bio pregledao te prelomljene stranice. Iz ovoga što sam na­veo: ja nikakve izmene nisam tada vršio, već sam samo želeo da u knjizi, kada izađe, ne bude grešaka.<br />
Isto sam ja već objasnio da sam od Tehničke redakcije2 dobio 30 prime­raka ove moje knjige kao tehnički višak. Isto tako sam rekao da sam neke knji­ge dao mojim rođacima i prijateljima, a za neke sam napisao i posvete. Da budem precizan dobio sam tačno 32 primerka. Nakon ovoga sledi “drugi deo moje priče”.<br />
13. maja saznao sam kakav se stav zauzima u vezi sa ovom mojom knji­gom. Pokušavao sam da razgovaram sa glavnim i odgovornim urednikom, svedokom Petrom Džadžićem. Nije me hteo primiti, rekavši mi pri tom da to što želim kazati mogu navesti u pismu i njima ga uputiti. Tako sam i učinio. To je pismo koje sam ja njima uputio. Kao što rekoh, nisam mogao da stupim sa njim u kontakt. Pokušavao sam, nakon toga, da sa organima samoupravljanja u “Pro­­sveti” pokušam da razjasnim stav u vezi sa ovom mojom knjigom.<br />
Obraćao sam se i direktoru OOUR “Izdavačka delatnost” svedoku Jor­da­nu Živkoviću. No, ni on nije sa mnom razgovarao u vezi sa ovom knjigom. Tražio sam da prisustvujem sednicama organa samoupravljanja, i to stalno, i osnovnoj organizaciji SK u ovoj osnovnoj organizaciji udruženog rada. Međutim, nisu mi dozvolili ni na jednom sastanku da prisustvujem, iako su svi ti sastanci bili otvoreni za štampu. Sve sam ovo činio da bih, kao što sam rekao, otklonio, od­nosno objasnio stavove ove moje knjige i da ukažem da se radi o tehni­čkom3 nesporazumu.<br />
Već sam naglasio da je javni tužilac izvršio svojevrsnu montažu tako što je izdvajao pojedine stihove, čak delove stiha i samo po jednu reč, i tako sačinio novi tekst koji je naveden u optužnici. Ako bi se pošlo na isti način, ovako kako sam ja optužen, mogao bi biti optužen svaki pesnik. Javni tužilac je čitao ove mo­je pesme i, na osnovu utiska koji je stekao čitajući te pesme, podigao optužnicu. Ovako se ne može čitati poezija. Utisak koji se stvara prilikom čitanja vrlo je varljiv. I najpoznatija dela ostavljaju na čitaoce različite utiske i na osnovu takvih utisaka svako može zaključivati svoje stavove. Kao što rekoh, javni tužilac je na osnovu svog utiska sačinio optužnicu, ali na osnovu osakaćenih pesama. Kao što rekoh, on je istrzao pojedine delove. Međutim, svi ti delovi imaju određenog smisla samo ako se čitaju u jednoj celini. Da bih, na jedan kla­si­čniji način, objasnio ovaj moj stav, navešću i primer. Bilo bi to isto kao kad bi slomljeni bokal ponovo sastavili, ali tako što bi se drška pričvrstila za dno. Taj bokal bi opet bio ceo, ali bi izgubio svoju funkciju i ne bi mogao da stoji. Ovim hoću da kažem da se samo pojedini delovi ne mogu čupati, već sve mora biti po­smatrano u jednoj celini. Optužnicom još hoće da se prikaže da ovi stavovi koji se navode u optužnici su moji stavovi. Na ovaj način bi mogao biti optužen i Homer, i Šekspir i slično.<br />
Inače, ako bi se prihvatila ova optužnica, onda bi se sudilo stvaralačkoj slo­bodi. Ja sam već rekao zbog čega sam izmenio naslov ove zbirke. Međutim, u planu izdavačke kuće “Prosveta” bilo je najavljeno da će ova zbirka izaći pod na­slovom “Vunena vremena”. U “Prosveti” je izašla i knjiga Gintera Grasa “Pse­će godine”. Radi se o poznatoj knjizi, koja je izašla ranijih godina pa i iz tog razloga nisam hteo da se ova moja zbirka zove “Vunene godine”. Kad sam vratio rukopis, posle izvršenih ovih ispravki, ja sam razgovarao sa svedokom Bra­nislavom Petrovićem, o pojedinim motoima ove moje knjige, pa se u svemu ni­smo mogli složiti. Međutim, moram da kažem da je on bio korektan i da nije bio protiv mog stava.<br />
Ja sam već objasnio zbog čega sam uzeo rukopis da ga ponovo pregle­dam. Ja sam izmenio stav4 samo iz jednog razloga: da svoju knjigu učinim što bo­ljom.<br />
Na traženje branioca optuženog, konstatuje se da je optuženi prilikom da­­vanja svojih iskaza, naveo da bi se i Homeru moglo na isti način suditi. Jer, Homer kaže da junaci iz rata&#8230; Dalje sam optuženi diktira ovaj deo svog iskaza: Da oni najhrabriji i najpošteniji, ili ginu u ratu, ili posle pobede završavaju u lu­dilu, kao Ahilej, Hektor, Ajant, a oni prevejani i lukavi stižu kući i zadobijaju kraljevstvo, kao Odisej.<br />
Ja sam zadržao izvesno vreme ovaj rukopis. Međutim, niko mi iz “Pros­ve­te” nije uputio ni jedan telegram da vratim rukopis, niti me je neko pozvao te­lefonom. Jedino mi je sekretar Redakcije rekla da me je zvala telefonom pre­ko Doma omladine gde radim. Međutim, svedok Milan Komnenić mi je rekao, i to u njegovoj kući, da traže da rukopis što pre vratim, kako bi se mogao dati u štampu.<br />
Na pitanje suda, odgovaram: Sve pesme, koje se pominju u optužnici ja­v­nog tužioca, sem pesme “Zver nad zverovima”, bile su i u ovom prvom ru­kopisu. Mislim na rukopis koji sam predao “Prosveti” septembra ili početkom ok­tobra meseca 1980. godine. Neke pesme iz ciklusa “Zoo azil” bile su, ranije, u nekim drugim ciklusima, pa sam ih ja sada grupisao u ovaj ciklus. U ovim pesmama, koje se pominju u optužnici, čak nisam vršio nikakve izmene. Jedino sam, donekle, izvršio neke sitne izmene, tehničke prirode, u pesmi “Crni dani”. Pre­ma tome, sve pesme koje se pominju u optužnici recenzenti su čitali, sem, na­ravno, pesme “Zver nad zverovima”, ‘jer su bile i u prvom rukopisu. Pret­pos­tavljam, dakle, da sam i u nekim drugim pesmama vršio nekakve izmene, ali ne ni­šta bitno. To se može utvrditi iz manuskripta koji ja posedujem i koji se nalazi u predmetu. Iz toga se može videti da se radi o nekim neznatnim izmenama. </p>
<img src="http://www.hereticus.org/?ak_action=api_record_view&id=186&type=feed" alt="" />]]></content:encoded>
			<wfw:commentRss>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/sudenje-2.html/feed</wfw:commentRss>
		<slash:comments>0</slash:comments>
		</item>
		<item>
		<title>Uvod u suđenje</title>
		<link>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/uvod-u-sudenje.html</link>
		<comments>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/uvod-u-sudenje.html#comments</comments>
		<pubDate>Sun, 16 Sep 2007 17:56:20 +0000</pubDate>
		<dc:creator>Hereticus</dc:creator>
				<category><![CDATA[Hereticus 2004-4]]></category>
		<category><![CDATA[Suđenje pravu na aluziju]]></category>

		<guid isPermaLink="false">http://www.hereticus.org/arhiva/hereticus-2004-4/uvod-u-sudenje.html</guid>
		<description><![CDATA[Povodom objavljivanja zbirke Gojka Đoga KAKO SU SE POJAVILA “VUNENA VREMENA” Izdavač ocenjuje da knjiga sadrži “neprihvatljive i štetne idejno-političke poruke” U trenutku kada se pojavila u knjižarama, knjigu poezije beogradskog pe­snika Gojka Đoga “Vunena vremena” u izdanju beogradske “Prosvete” – Ra­dnički savet “Prosvetine” OOUR “Izdavačka delatnost”, “prihvatajući oce­ne Osnovne organizacije Saveza komunista”, ocenio je [...]]]></description>
			<content:encoded><![CDATA[<p>Povodom objavljivanja zbirke Gojka Đoga KAKO SU SE POJAVILA “VUNENA VREMENA”<br />
Izdavač ocenjuje da knjiga sadrži “neprihvatljive i štetne idejno-političke poruke”<br />
U trenutku kada se pojavila u knjižarama, knjigu poezije beogradskog pe­snika Gojka Đoga “Vunena vremena” u izdanju beogradske “Prosvete” – Ra­dnički savet “Prosvetine” OOUR “Izdavačka delatnost”, “prihvatajući oce­ne Osnovne organizacije Saveza komunista”, ocenio je kao “knjigu s neprihvat­ljivim i štetnim idejno-političkim porukama u kojoj se vređaju najviše vredno­sti i simboli naše revolucije”. Navodi se, takođe, da su “podržane već preduzete me­re da se knjiga ne pusti u prodaju”. (Knjiga je, videćemo, ipak puštena u prodaju.) <span id="more-185"></span><br />
Reč je o četvrtoj knjizi pesama Gojka Đoga. Dosad, Đogo je objavio zbir­­ku pesama “Tuga pingvina” (u izdanju “Vidika”), “Modrica” (Matica srpska) i “Kukuta” (udruženi izdavači: BIGZ, Narodna knjiga i Rad). Zbirka “Kukuta”, štampana u nekoliko ponovljenih izdanja, pre četiri godine dobila je nagradu ud­ruženih izdavača kao najbolja knjiga poezije. U recenziji kojom se “Prosveti” predlaže objavljivanje zbirke “Vunena vremena”, pesnik Branislav Petrović, je­dan od trojice urednika “Prosvetine” edicije “Savremena poezija” napisao je o pe­sništvu Gojka Đoga:<br />
“Ranijim zbirkama (posebno zbirkom “Kukuta” Gojko Đogo je “na­pre­čac” osvojio i širu čitalačku publiku: kritika je već izrekla svoj sud o Gojku Đo­gu kao pesniku intelektualne usredsređenosti na jezik i značenje koje je on so­bom nosio.”<br />
“Zbirku ‘Vunene godine’ – piše recenzent B. Petrović – prihvatamo kao proširenje kruga osvojenog, korak dalje u prepoznatljivom kolopletu tema&#8230; Na širokom prostoru između pesme “Trgovanje kožom” i pesme “Gačac iznad Šu­matovca” (uzimam ih samo kao mogućnost da budu granični belezi), čitamo ve­liki broj pesama koje sežu u prošlost, ali sa svim elementima koji ovu poeziju situiraju u kontekst modernog, istinski savremenog pesništva”.<br />
Potpisano bez čitanja?<br />
Knjigu “Vunena vremena” nismo imali u rukama. Nismo mogli da je dobijemo na uvid ni kod izdavača, iako smo je tražili. Kako saznajemo, od autora je zatraženo da vrati sve primerke koji mu pripadaju. Malobrojni primerci zbir­ke koji su stigli u knjižare povučeni su. O knjizi i njenom sadržaju tako – ne mo­že­mo da govorimo. Mogli smo samo da pitamo – kad su i kako u njoj “ot­kri­ve­ne neprihvatljive i štetne idejno-političke poruke” i kako je takva, ako je takva, štampana i, makar i u malom broju primeraka, puštena u prodaju.<br />
Direktor “Prosvete” Božidar Perković rekao nam je da će sve što će ima­ti da kaže – reći na sastancima.<br />
U OOUR “Izdavačka delatnost” juče smo dobili nešto potpunije informacije. Upoznati smo prvo da je “rukopis zbirke Gojka Đoga ‘Vunena vremena’ prošao normalnu proceduru čitanja, recenziranja i usvajanja od strane Re­dak­cije, organa samoupravljanja i programskog saveta. Zbirku su čitala i pre­- poručila tri urednika iz stalnog sastava “Prosvete” koji su čitali i ostale tekstove iz ovogodišnje pesničke produkcije (Branislav Petrović, Svetlana Velmar-Jan­ko­vić i Milan Komnenić)”.<br />
Glavni i odgovorni urednik (Petar Džadžić) i direktor OOUR “Iz­da­va­čka delatnost” (Jordan Živković) dobili su, kažu, knjigu 12. maja u prepodnev­nim časovima, i konstatovali – njen neprihvatljiv sadržaj! Izdat je odmah nalog da se knjiga zadrži u magacinu. Čudno je, međutim, da, kako saznajemo, na knji­zi “za izdavača”, stoji potpis direktora J. Živkovića!<br />
“Na žalost, kaže se, nije poštovan dogovor da se prvi primerci daju užem krugu odgovornih ljudi. Manji broj primeraka (20) poslat je knjižarama.” Kon­sta­tovano je da je prodato 26 primeraka, a preostalih sedam povučeno je iz prodaje. (Neslaganje broja “puštenih” i prodatih primeraka nije naša, štamparska greška.)<br />
Sutradan, 13. maja, u “Prosveti” su održani sastanci Kriznog (!?) štaba, OOSK i Radničkog saveta OOUR “Izdavačka delatnost” i “podržane su mere blokiranja prodaje knjige i oštro je kritikovan njen sadržaj.” Sastanak redakcije biće održan sutradan (juče), posle svih, ali do ovog časa bez njenog saopštenja.<br />
Većina članova SK, napominje se, nisu do tog časa pročitali zbirku. Gla­vni i odgovorni urednik je istakao da se “veći broj pesama u ovoj zbirci ne može prihvatiti kao poetski čin koji podrazumeva mnogoznačnost i različite mo­gu­­ć­no­sti čitanja. Reč je o grubim i jasnim pamfletskim aluzijama na velike vredno­sti našeg društva i revolucije”.<br />
Ova ocena je izrečena juče. Te “grube i jasne pamfletske aluzije” nisu, sva­kako, “uletele” u knjigu ni juče, niti prekjuče. Kako je onda došlo do toga da se knjiga sa takvim aluzijama, neprihvatljivim porukama – štampa i pojavi u knjižarama?<br />
Bez naših odgovora<br />
Jedino objašnjenje koje se daje u OOUR “Izdavačka delatnost” je – da je sam autor, tokom štampanja knjige, unosio razne dopune, izmene, menjao, dodavao, itd. Kako je mogao to sam da učini, bez ičijeg znanja? Na ovo naše direktno pitanje odgovor je bio – sleganje ramenima.<br />
Juče, tokom sastanka redakcije “Izdavačke delatnosti” stiglo je, kako smo saznali, pismo od Gojka Đoga. Ono je, takođe nezvanično saznajemo, na ovom sastanku pročitano. Tražili smo da ga i mi pročitamo, ali nam je rečeno da u ovom trenutku, pre nego što se obave potrebne konsultacije (nije rečeno gde i s kim) to neće biti moguće. Saznali smo, u razgovoru s nekoliko urednika “Prosvete”, da autor zbirke, svojim pismom, navodno, potvrđuje da je sam uno­sio izmene u sadržaj zbirke i pojedinih pesama. Ako je tako, pesnik je preuzeo svu odgovornost na sebe. Od njega lično, nismo, međutim, mogli dobiti i potvrdu ovog njegovog “poteza”. U svakom slučaju, ovo pesnikovo “priznanje” mo­že se vrlo brzo potvrditi ili demantovati – upoznavanjem javnosti sa sadržajem ovog pisma. To, ipak, ne može da znači da je sva odgovornost samo na pesniku. Iz prostog razloga što postoji rukopis zbirke, i mogućnost da se u svim trenucima nastajanja knjige on uporedi sa sadržajem koji se štampa i pušta u prodaju.<br />
Politika, 15. maj 1981.			                                      V. Stefanović</p>
<p>Povodom jednog slučaja u “Prosveti”<br />
ZLOUPOTREBA JEDNOG SLUČAJA U “PROSVETI”<br />
Kada zataji izdavačka odgovornost, onda je moguća i pojava<br />
dela koja su pamflet u literarnom ruhu. – Tako je i u samoj<br />
“Prosveti” i u javnosti oce­njena najnovija knjiga pesama<br />
Gojka Đoga “Vunena vremena”<br />
Kad se poezija i pesnička reč stave u službu manipulacije i saopštavanja opskurnih politikantskih poruka iz antisocijalističkog repertoara, redovno kao rezultate dobijamo i lošu poeziju i lošu pamfletistiku. Pesnička reč postaje samo puko sredstvo, samo pokriće za klevetu i obezvređivanje nepobitnih istorijskih či­njenica, vrednosti i ličnosti jednog društva – našeg, u ovom slučaju. U tom vi­đenju “pesničke slobode” i nadahnuća reakcionarna pozicija uopšte se ne skri­va jer se bez ustezanja kaže: “i sve što vihori, leti (napred srlja), srpom seče, če­kićem razbija”. Srp i čekić, kao simboli radničkog i komunističkog pokreta, pre­rastaju, dakle, u simbole terora i destrukcije. Tako se izborena sloboda pesništva, kao jedna od važnih tekovina našeg socijalističkog društva, nedvosmisleno zapućuje putevima sopstvenog porobljavanja i, kako to zove pesnik, vraća u “bronzano doba”.<br />
To je neprikriveno polazište zbirke pesama “Vunena vremena” Gojka Đo­ga koju je upravo objavila izdavačka kuća “Prosveta” iz Beograda. Reč je o onoj vrsti “poezije” koja je u savremenoj istoriji poznata u nekoliko svojih antiliterarnih, neslobodnih, porobljivačkih varijanti. Moralo bi, međutim, da bude jasno i autoru ove zbirke i njenom izdavaču da se estetizacija političkog, ljudskog, društvenog mraka nikako ne može uspostaviti kao poezija, ma koliko se formalno i nominalno poezijom htela da nazove. “Vunena vremena” očit su pri­­mer one vrste utilitarne, pragmatske, čaršijsko-politikantske “literature” čija se vunena “hrabrost” bezuspešno hoće da prikaže kao autentičan poetski čin, a od­mah iza toga i kao arbitar ove naše stvarnosti koju živimo. Otuda Đogo, na ža­lost, prostore “mrtvih i vezanih” koji jedino “oko njega” “ne igraju” (pesma Svetilište oca Crnoboga”) lansira kao jedine prostore ljudske slobode u ovom dru­štvu, a za “dvadeset miliona glava” (pesma “Balada o ćesarevoj glavi”) veli uvredljivo da se “hrane” nekakvom harizmom ili kakvim sličnim.<br />
Čitanje “Vunenih vremena” – ako bi se našao ko da na to prigovori – ni­kako nije tzv. političko čitanje jedne pesničke zbirke, nikakvo nasilje nad poe­zi­jom i svetom koje ona proizvodi, uspostavlja. Naprotiv, ovde se, u nekoliko pe­sama, radi o tome da je Đogo, svesno, upotrebio prizemne i nedvosmislene znake i simbole koji sasvim jednoznačno i krajnje tendenciozno njegovu “poetsku” nameru pretvaraju u ogoljeni politikantski spis, postaju neka vrsta jasno prepoznatljivih šifri za sasvim jasne politikantske poruke. Otuda se neke pe­­sme, pored već pomenutih, “Crnokrug na Trgu Republike”, “Kokošje slepilo” itd., imajući u vidu ciljeve autora – a oni su vređanje Titove ličnosti i dela, obez­vređivanje tekovina naše revolucije, uz aluzije o nedostojnom položaju srpskog naroda – drugačije i ne mogu vrednovati osim kao unižavanje dostojanstva pe­sničke reči i &#8230; poruka koja se može politički veoma određeno kvalifikovati.<br />
Ali, treba odmah dodati, nikako nije reč samo o odgovornosti “poetske” re­či. Još pre, činjenicom objavljivanja jednog ovakvog spisa, u jednoj druš­tve­noj ustanovi kakva je izdavačko preduzeće “Prosveta”, sa društvenim sredstvima – otvara se pitanje javne političke, moralne i svake druge odgovornosti nadležnih subjekata u pomenutoj izdavačkoj kući.<br />
Naravno, nije reč samo o ustanovljavanju profesionalne i društvene od­govornosti. Reč je i o sposobnosti da se nakon ovog “izdavačkog promašaj” sa­mostalno i samokritički izvuku odgovarajuće pouke i podnesu konsekvence. Či­ni se, međutim, da je kod nadležnih u “Prosveti”, zatajio ne samo profesio­nal­ni izdavački odnos, pa se eto pojavljuju i knjige za koje niko ne zna kako su se pojavile, već je vidljivo i odsustvo elementarne sposobnosti da se bez konfu­zije kojoj smo svedoci, odgovorno i otvoreno priznaju vlastiti, krupni propusti i greške za koje nismo mogli ni zamisliti da su moguće u jednoj ovako uglednoj iz­davačkoj kući. Začuđujuće je zato, da drugovi iz “Prosvete” smatraju da se kompletna odgovornost može amortizovati beskonačnim raspravama oko toga ko je za šta nadležan, da li je i koga pesnik obmanuo itd. Pa, valjda su na tom po­slu radi toga da čitaju rukopise&#8230;<br />
Uostalom, ukoliko jedan malograđansko-kalkulantski izdavački gest, u sprezi sa elementarnom profesionalnom i društvenom neodgovornošću, omo­gu­ćava i objavljivanje knjiga poput “Vunenih vremena”, onda valja imati ma­kar građanske hrabrosti, kad već nema druge, i spremnosti da se podnesu konsekvence koje iz svega toga proizilaze.<br />
Dobro je – smatramo na kraju, važnim to istaći – što je naše društvo dovoljno demokratski zrelo da ovakve slučajeve zloupotrebe pesničke reči raz­reša­va sredstvima javne društvene kritike i osude. Odgovorno, demokratsko i sa­moupravno socijalističko društvo zaista nema potrebe da ovakve slučajeve razrešava drugačije. I stoga je upravo važno da i “Prosveta” bude jasnija, energičnija i efikasnija u prevazilaženju ove ružne situacije. U protivnom, opet će biti onih koji odmah zlurado proriču da je jedan &#8230; incident dovoljan da naruši najznačajnije naše stvaralačke i demokratske tekovine.<br />
Politika, 20. maj 1981. 			                                    Sava Dautović </p>
<img src="http://www.hereticus.org/?ak_action=api_record_view&id=185&type=feed" alt="" />]]></content:encoded>
			<wfw:commentRss>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/uvod-u-sudenje.html/feed</wfw:commentRss>
		<slash:comments>0</slash:comments>
		</item>
		<item>
		<title>Slučaj Gojko Đogo &#8211; dokumenti</title>
		<link>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/slucaj-gojko-dogo-dokumenti.html</link>
		<comments>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/slucaj-gojko-dogo-dokumenti.html#comments</comments>
		<pubDate>Sun, 16 Sep 2007 17:54:08 +0000</pubDate>
		<dc:creator>Hereticus</dc:creator>
				<category><![CDATA[Dosije o Gojku Đogu]]></category>
		<category><![CDATA[Hereticus 2004-4]]></category>

		<guid isPermaLink="false">http://www.hereticus.org/arhiva/hereticus-2004-4/slucaj-gojko-dogo-dokumenti.html</guid>
		<description><![CDATA[Hadži Dragan Antić publicista, Beograd Sa sigurnošću se može tvrditi da se o jednoj zbirci pesama u po­sle­dnjih pola stoleća nije toliko pričalo, pisalo, polemisalo. Samo u jugoslovenskim dnevnim, nedeljnim i književnim novinama, na radiju i televiziji objavljeno je više od hiljadu komentara, članaka, izveštaja, informacija, osvrta, književnih kritika i polemika. I u stranoj štampi [...]]]></description>
			<content:encoded><![CDATA[<p>Hadži Dragan Antić publicista, Beograd</p>
<p>Sa sigurnošću se može tvrditi da se o jednoj zbirci pesama u po­sle­dnjih pola stoleća nije toliko pričalo, pisalo, polemisalo. Samo u jugoslovenskim dnevnim, nedeljnim i književnim novinama, na radiju i televiziji objavljeno je više od hiljadu komentara, članaka, izveštaja, informacija, osvrta, književnih kritika i polemika. I u stranoj štampi obja­v­ljen je veliki broj napisa. Tako je nastala moja knjiga Slučaj Gojko Đo­go – dokumenti štampana oktobra 1982. godine u Beogradu. <span id="more-184"></span><br />
Zbirka pesama Vunena vremena Gojka Đoga objavljena je u ap­ri­lu 1981. godine u ediciji “Savremena poezija” u izdanju beogradske “Prosvete”. Nepunih mesec dana pošto se pojavila u knjižarama knjiga je spaljena. Pesnik je potom prvo osuđen u beogradskom Okružnom sudu, zbog neprijateljske propagande, na dve godine zatvora. Drugom pre­sudom, Vrhovnog suda Srbije, pesnik je osuđen na godinu dana za­tvora zbog povrede ugleda SFRJ i, konačno, Savezni sud je potvrdio pre­sudu od godinu dana zatvora. Moja novinarska radoznalost nagnala me je da se prihvatim, u to vreme, veoma rizičnog i krajnje neizvesnog posla. Načinio sam knjigu od 450 stranica. U knjizi se nalaze dokumenti koji obuhvataju period od 13. maja 1981. do jula 1982. godine.<br />
U predgovoru ove knjige napisao sam: “Živimo u vremenu u kojem se poštuje dokument, a narod smo koji ne tako retko podatke o svojoj prošlosti mora da traži po tuđim arhivama. Da ne bi i ovaj slučaj, je­dnog dana, tražili po tuđim arhivama, odlučio sam da objavim sve do če­ga sam za poslednjih godinu i po dana došao i to bez prepravki i skra­ćivanja&#8230;”<br />
Razume se da nijedan državni izdavač nije bio spreman da štampa moju knjigu. Zato sam rukopis ponudio Trajnoj radnoj zajednici pi­sa­ca “ZAPIS” i njenom direktoru i uredniku Rastku Zakiću. Istine radi, i u samom “ZAPISU” bilo je onih koji su se zalagali da se moja knji­ga ne štampa. Međutim, Rastko Zakić i Radomir Smiljanić bili su za­go­vornici objavljivanja ovog obimnog rukopisa. Naravno da sam ja zbog veoma delikatne situacije i društvenih prilika u kojima smo živeli mogao da pretpostavim kakve ću sve neprijatnosti i probleme imati kako na poslu, u dnevnom listu Politici gde sam radio kao novinar, tako i sa pripadnicima tajne policije (DB) i pravosudnim organima. Odlučio sam, i pored raznih upozorenja, da knjigu objavim, a u tome su me podržali i recenzenti prof. dr Predrag Matvejević i prof. dr Nikola Milošević, koji su zajedno sa književnikom Radomirom Smiljanićem napisali poziti­vne recenzije. U to vreme knjiga se nije mogla štampati bez recenzije. Ko­rice za knjigu izradio je Jugoslav Vlahović, tehnički urednik bio je Pre­drag Bojović, a fotografije je načinio Zoran Grujić.<br />
Knjiga je trebalo da bude štampana u štampariji u Aranđelovcu, ali su posle izvesnog vremena “svesni radnici” , iako je sa izdavačem po­tpisan ugovor, odbili da rade. Već tada su organi manije gonjenja počeli da prate Zakića i mene, pa smo mi ponudili da ovaj posao uradi BIGZ. Na žalost, i ovde se ponovila slična situacija. Tek treća štamparija – ŠI­RO “Srbija”, prihvatila je da odštampa ovu knjigu u tiražu od 5000 pri­meraka. Knjiga je trebalo da se pojavi u vreme Međunarodnog sajma knjiga u Beogradu. Izdavač “ZAPIS” je imao svoj štand na sajmu, pa je u očekivanju da pristignu prvi primerci izložio maketu knjige. Reč je, zapravo o koricama koje su bile popunjene praznim stranama. Već tada mi je bilo sumnjivo zašto štampar nije ukoričio samo nekoliko pri­me­raka i poslao ih na sajam. Sećam se da je moj urednik u Politici, pokojni Vladimir Bulatović Vib, duhovito primetio da je moja knjiga proglašena za najbolju na sajmu korica.<br />
Tih oktobarskih dana 1982. godine u štampariji “Srbija” upoznao sam veliki broj radnika, pa nisam morao svaki put da predajem ličnu kar­tu kad ulazim u zgradu. Tako je to bilo sve do onog dana kada sam do­šao da uzmem nekoliko primeraka knjige i odnesem ih na sajam. Por­tir ovoga puta nije bio sam, već su pored njega bila još dva čoveka u ci­vilu. Neljubazno mi je zatražio ličnu kartu kao da me ne poznaje i potom obavestio: na spratu čekaju rukovodioci štamparije. Shvatio sam da se nešto loše sprema. Kada sam se popeo na sprat i otišao u kancelariju upravnika, zatekao sam veliki broj ljudi u civilu, koji su se legitimisali kao pripadnici Državne bezbednosti. Odbor za doček u međuvremenu je obavio veliki posao. Policajci su u štampariji zapečatili sve štampane tabake za buduću knjigu koji su se nalazili na paletama i naložili ru­ko­vodstvu štamparije da ukoriči samo deset primeraka. Moje prvo sa­slu­šanje počelo je neposredno u štampariji. Ubeđivao sam ih da oni nemaju pravo da to rade. Međutim oni su čekali da okružni tužilac donese rešenje o zabrani rasturanja knjige i zato su prethodno blokirali sve izlaze iz štamparije, da ja ili radnici ne bismo izneli neki primerak. Ubr­zo je stiglo i to famozno rešenje, ljudi iz Državne bezbednosti su bili za­dovoljni. Tako je počela odiseja sa knjigom Slučaj Gojko Đogo – dokumenti.<br />
Zbog izuzetne građanske i intelektualne hrabrosti, u ovom prilogu navodim u celini tekstove sve trojice recenzenata.<br />
PREDRAG MATVEJEVIĆ:<br />
Nužno je prije svega razlikovati, s jedne strane, odnos prema knji­zi Vunena vremena Gojka Đoga i slučaju koji je objavljivanje te knjige izazvalo (sudska presuda kojom je pjesnik kažnjen dvogodišnjim za­tvo­rom) i, s druge, dokumente u vezi s cijelim tim slučajem, koji su dijelom poznati javnosti (više od trećine ih je izašlo u našoj štampi), a dijelom predstavljaju interne materijale iz radne organizacije “Prosveta” , izdavača knjige, ili pak sudske zapisnike i sl.<br />
Svoje mišljenje o suđenju Gojku Đogu iznio sam prošle godine u pismu Udruženju književnika Srbije (s molbom da ga Udruženje proslijedi nadležnim tijelima), pridružujući se piscima i kulturnim radnicima iz Beograda koji su se založili da se Gojka Đoga ne osudi na zatvorsku kaznu, smatrajući da bi o takvom slučaju trebalo suditi na instanci knji­ževne i društvene kritike, a ne u sudnici. Što se pak tiče rukopisa koji je sastavio novinar Politike Dragan Antić (preko 1000 stranica), u njemu su dokumenti koji govore o sadržaju, objavljivanju i osudi Vunenih vremena, ne komentirajući ni osudu, ni način objavljivanja, ni sami sadržaj te knjige.<br />
Autor ili bolje reći sastavljač ovog rukopisa Dragan Antić sabrao je gotovo sve što je izašlo i u našoj i u stranoj štampi o slučaju Gojka Đoga, akte sudskog procesa, iskaze svijedoka, tekstove optužbe i od­bra­ne, odbranu samog Đoga pred beogradskim Okružnim sudom 1981. (iz koje je završna reč već objavljena u Književnim novinama), presudu (objavljenu takođe u istom listu), zapisnike sa sastanaka radne organizacije “Prosveta” koji osvjetljavaju (i dijelimice objašnjavaju) cijelu pro­­ceduru objavljivanja Vunenih vremena i preinaka koje je autor unosio u rukopis, isto tako zapisnike iz radne organizacije “Dom omladine Beo­grada”, gdje je optuženi zaposlen, neosnovano otpuštanje Gojka Đoga sa posla, i vraćanje na posao u toj organizaciji po odluci beogradskog Os­novnog suda udruženog rada (od 11.10.1981.) te, napokon peticije brojnih književnika i kulturnih radnika (među kojima je nekoliko aka­de­mika i pisaca kao što su: Dragoslav Mihailović, Antonije Isaković, Do­­brica Ćosić, Pavle Ivić, Danilo Kiš, Borislav Mihailović-Mihiz, Predrag Palavestra, Nikola Milošević i dr.), različite izjave u našoj štampi (među ostalim Dedijerova i Šuvarova; ne znam zašto je izostala i ona Da­vičo­va). Šteta je &#8211; to sam istaknuo i u spomenutom pismu Udruženja knji­ževnika Srbije &#8211; što se u ovakvim slučajevima ponašamo suviše partikularno ili regionalno: istupa se samo za čovijeka iz svoje sredine, ali to je drugo pitanje, koje ostavljamo za drugu priliku.<br />
Dokumenti su sakupljeni i poredani bez neke uočljive tendencije: oni su svedočanstvo o suđenju, a ne plaidoyer za osuđenog. Neki naši pisci vrlo loše prolaze u njima, prije svega urednici koji su dali posve kontradiktorne izjave na početku istražnog postupka, u četiri oka s istražiteljem, i na kraju, na javnom procesu. U prvoj fazi, njihove optužbe sadrže riječi poput: “pogubna asocijativnost”, “uvrede”, “direktne asocijacije”, “analogije”, “aluzije”, “grube pamfletske aluzije na simbole na tekovine revolucije”, “ružno aludiranje na pojedine simbole naše revo­lu­cije”, “nesumnjive šifre za odgonetku”, “loša poezija” i sl. Sve te izjave – ili gotovo sve – mijenjaju se stubokom na samoj raspravi koja je bila otvorena. Je li to dokaz da smo navikli drukčije govoriti pred jav­no­šću nego u službenim kancelarijama, teško je reći.<br />
I u drugim je situacijama bilo karakterističnih izjava. Prema zapisniku sa sastanka Programskog saveta Izdavačke radne organizacije “Prosveta” , jedan poznati pisac (Miodrag Bulatović) govorio je u svoj­stvu “delegata Konferencije autora” na slijedeći način: “Lično ne bih že­­lio da ga uhvate jače snage i da se preko njega i preko nas prepucavaju. Trebalo bi da ga (Gojka Đoga, op. P.M.) neko zovne i da se učini po­kušaj da se od njega dobije neka vrsta odricanja. Ako on shvati da su te njegove pesme, njih desetak, budalaština a ostale to nisu (&#8230;) to bi bilo pozdravljeno u građanstvu. Taj razgovor bi mogao u ime Saveta ili u ime kuće obaviti neko ko ume da razgovara sa nekim takvim čovekom” (str. 10. “Zapisnika sa VIII redovne sednice Programskog saveta Iz­da­va­čke radne organizacije “Prosveta” iz Beograda, održane 28. maja 1981. godine u poslovnim prostorijama Radne organizacije u Beogradu, Čika Ljubina 1”).<br />
Ovaj je zbornik, prema tome, uza sve ostalo zanimljivo svje­do­čan­­stvo o nama i našim prilikama: o tome kakvi smo, kako izdajemo knji­ge, tko sve o tome odlučuje i na koji način, kakve zgode i nezgode obi­lježavaju naš kulturni i književni život i tome slično.<br />
Naravno, ne može se zanemariti duhovno stanje dijela čaršije i po­jačana nacionalna (nacionalistička) osjetljivost, osobito nakon doga­đaja na Kosovu (po čemu su Srbi danas “loše prošli u Jugoslaviji” zbog Tita, kao što su jučer isto tako “loše prošli” Hrvati i dr.), sve to što raz­nim osmozama utječe na okolinu, čime okolina utječe na mnoge među nama i čemu se nije uvijek lako oduprijeti, premda sam daleko od po­mi­sli da u svim spomenutim istupima ima odraza takvoga stanja. Ne za­ne­marujem posve ni utjecaj te vrste, već prije, na samoga autora Vu­nenih vremena i njegove izraze u pojedinim “aluzijama” ili “asocijacija- ma”. Zalažući se da se Gojka Đoga oslobodi zatvora nisam to činio zbog toga utjecaja nego zbog pjesničke vrijednosti njegovih radova.<br />
Jedna kratka digresija u vezi sa tim: imao sam nedavno priliku da prosuđujem o djelima jednog našeg pjesnika u Zagrebu s naglašenim na­cionalističkim aluzijama iz 1969-1971: trudeći se da odjelim što je mo­guće više asocijacije koje pobuđuje njegova poezija od stanovitih vrijed­nosti same poezije, uočavao sam neprestano (nasuprot mišljenjima ne­kih semiotičkih diletanata) kako labava unutrašnja artikulacija pjesme dopušta da se izdvoje pojedini aluzivni stihovi, kao što se s glave ćelave pjevačice može lako i bezbolno skinuti vlasulja. Đogin pjesnički diskurs je, međutim, većim dijelom čvrst i homogen: to je jedan od razloga zbog kojih se ovdje može uspješnije braniti vrijednost poezije. No, to nije naš problem u ovoj prilici.<br />
U ovakvim slučajevima držim da je dobro da se sve objavi i tako onemoguće ili obezvrijede priče i čini kuloarskih i čaršijskih krugova, ko­je sigurno nisu zainteresirala Vunena vremena zbog same poezije. Kad bi se objavilo uzastopce više knjiga kao što je ovaj zbornik dokumenata i tako otvorio javni pristup slučajevima što se dešavaju svugdje pa i u našem društvu, one bi – te knjige – prestale biti nečim iznimnim i izazivati veću pažnju nego što stvarno zaslužuju. Deset prvih takvih knjiga mogu biti dočekane kao senzacija, jedanaesta bi bila kao sasvim obična stvar.<br />
Valja pretpostaviti da će se u razvijenom socijalizmu dopuštati ob­javljivanje i djela koja dovode u pitanje ili osporavaju određene komponente samog socijalizma. Bez toga se neće moći ići dalje: dalje od socijalizma onakvog kakav je danas.<br />
Od nekud moramo početi, tj. nastaviti.<br />
Predlažem bez dvosmislenosti da se knjiga Slučaj Gojko Đogo – dokumenti objavi.<br />
NIKOLA MILOŠEVIĆ:<br />
Prikupljajući i u jednu celinu objedinjujući sva dokumenta o sudskom procesu protiv pesnika Gojka Đoga, novinar Dragan Antić oba­vio je višestruko značajan i koristan posao. Kako god da cenimo proces o kome je reč, jedno je već sada sasvim sigurno: posredi je događaj koji nijedan budući istoričar, teoretičar književnosti, sociolog, antropolog ili prosto čovek od pera neće moći da zaobiđe u svojim analizama. Sa­vremeniku pak u čije ruke pomenuta knjiga bude dospela biće to dobar povod za razmišljanja što svojom dalekosežnošću prevazilaze konkretan istorijski trenutak, sežući mnogo dublje i dalje od tekućih i dnevnih preokupacija i problema.<br />
Prvo i verovatno najznačajnije razmišljanje tiče se procene so­ci­jal­no-političke uloge pesničke reči i razloga što stoje iza različitih procena ove uloge. Ne jednom u novijoj kulturno-političkoj istoriji – počev­ši od suđenja Gustavu Floberu pa do zakulisnog procesa Osipu Mandelj­šta­mu – svi misaoni ljudi, a pogotovu oni koji se ovom temom profesio­nalno bave – morali su sebi postaviti dva ključna i na svoj način sudbonosna pitanja: 1) Ko je taj ko valja da ocenjuje socijalno-političku nosivost književnog izraza i 2) Da li književni izraz, sve i kada je, eventualno, korišćen u političke svrhe ima tu moć da nešto bitnije izmeni u postojećim društvenim odnosima.<br />
Na oba ova pitanja istorija je već dala svoj nedvosmislen odgo­vor. Pokazalo se najpre da nije dobro za društvenu klimu jednog vremena ka­da se u ulozi glavnih arbitara u delikatnom i složenom poslu prosu­đivanja političkih implikacija umetničkih tvorevina pojavljuju sudije i državni tužioci umesto književnih kritičara i teoretičara. Pokazalo se, isto tako, da nigde i nikada nijedan socijalni poredak nije mogla ozbiljno ugroziti reč nekog pesnika i da zazor od pesničke reči po pravilu krije u sebi nemoć da se kako valja razlikuju stvarne društvene opasnosti od onih fiktivnih. Na stih se odgovara kritikom ili stihom. Stih nije metak.<br />
Upravo zato ova zbirka dokumenata deluje i kao večito aktuelno upozorenje, a ako imamo u vidu da suđenje pesniku Đogu još uvek nije okončano, onda za njeno objavljivanje postoji i jedan dodatni “pedagoški” razlog. Još uvek se analiza Đogovih stihova može prepustiti oni­ma koji između optužnice i književne kritike ne stavljaju znak je­dna- ­kosti i kojima zbirka pesama, čak i kad možda ima izvesnih političkih implikacija, nikada nije isto što i letak u kome se poziva na pobunu protiv režima. I kad za Antićevu knjigu ne bi bilo nikakve druge preporuke osim ove bilo bi to već sasvim dovoljno da svesrdno podržimo njeno objavljivanje u najskorijem mogućem roku.<br />
RADOMIR SMILJANIĆ:<br />
Beogradski novinar Dragan Antić iz Politike ponudio je “ZAPI­SU” jednu nesvakidašnju knjigu. To je zbirka autentičnih dokumenata u vezi sa suđenjem pesniku Gojku Đogu. Đogova zbirka pesama Vu­ne­na vremena objavljena je u izdavačkoj kući “Prosveta”, Beograd, a zatim, odlukom ovog izdavača odmah povučena i uništena. Sam pesnik, čije je delo Kukuta bilo svojevremeno nagrađeno kao najbolja pesnička knjiga godine u Jugoslaviji, podvrgnut je zbog zbirke Vunena vremena krivičnom gonjenju, a da delo nije sudskim putem čak ni zabranjeno.<br />
Dokumenti o slučaju Gojko Đogo otkrivaju mogućnosti i šanse je­dnog društva da otvoreno, javno, konkretno proveri na delu svoje pro­­klamacije o pravu čoveka, svoje ustavne norme o apsolutnoj slobodi pesničkog stvaralaštva kao jednog duboko humanog, progresivnog, da­kle, čina. Ima mnogo uzbudljivih stranica u ovoj knjizi, počevši od bri­lja­ntne odbrane samog pesnika pred sudom u kojoj on objašnjava po­reklo, namenu, upotrebu i zloupotrebu poetskih asocijacija, do istupa poznatih pisaca ove zemlje i ovog grada koji su i kao svedoci pred sudom a i u svojim napisima izvan njega, u javnosti, zastupali mišljenje da pesnik Gojko Đogo ne bi smeo biti osuđen zbog svog pesničkog čina.<br />
Ova knjiga će svakako ući u riznicu kulturnog blaga našeg dru­štva kao dokaz o njegovoj spremnosti da se zagleda u sopstvene provali­je kako bi ih zaobišlo.<br />
Okružni javni tužilac Miloš Aleksić 2. novembra 1982. godine do­neo je rešenje:<br />
“&#8230; Privremeno se u celosti zabranjuje rasturanje knjige “Slučaj Goj­ko Đogo – dokumenti” autora Dragana Antića iz Beograda, čiji je iz­davač Trajna radna zajednica pisaca “ZAPIS” iz Beograda, urednik Rastko Zakić, a štampar Štamparska izdavačka radna organizacija “Sr­bi­ja” iz Beograda, zbog objavljivanja niza tekstova kojima se nanosi po­vreda ugleda SFRJ i časti i ugleda Predsednika Republike i iznose i pro­nose neistinita tvrđenja kojima bi se mogla uznemiriti javnost,<br />
–	čime je učinjena povreda propisa čl. 2. st. 1. tač. 5. Zakona o sprečavanju zloupotrebe slobode štampe i drugih vidova informisanja (“Službeni list SFRJ broj 58/76” ) i čl. 135. st. 1. tač. 2. Zakona o javnom informisanju (“Službeni glasnik SR Srbije broj 5/78” )&#8230;”. U nastavku ovog dokumenta sledi obrazloženje tužioca.<br />
Pred većem Okružnog suda u Beogradu, na dan 5. novembra 1982. godine, kojim je predsedavao sudija Tomislav Šekularac, prema predlogu Okružnog javnog tužioca u Beogradu koga je zastupao zame­nik Danilo Jovanović, održan je glavni pretres. Advokati odbrane Bra­nislav Tapušković, Rajko Danilović i Rade Mikijelj predložili su da se glavni pretres ne održi, s obzirom na to da nisu imali nijedan primerak knjige čija se zabrana traži, pa nisu mogli da izvrše uvid u nju radi ocene osnovanosti predloga tužioca. Ovom predlogu se usprotivio javni tuži­lac, smatrajući da su advokati odbrane mogli da se upoznaju sa sadr­žajem knjige pročitavši je u rukopisu. Advokat Rade Mikijelj potom izjavljuje da je izvršena i zaplena rukopisa knjige i da zbog toga traži da se izvrši uvid u taj tekst. Predsednik veća, sudija Tomica Šekularac od­bio je sve predloge.<br />
Suđenje, koje je trajalo ceo dan, završeno je donošenjem rešenja:<br />
“&#8230;ZABRANJUJE SE u celosti rasturanje knjige autora Dragana Antića “Slučaj Gojko Đogo – dokumenti” koju je oktobra meseca 1982. godine izdala Trajna radna zajednica pisaca “ZAPIS” iz Beograda, Mi­tropolita Petra 8, a štampala ŠIRO “Srbija” .<br />
Svi primerci knjige “Slučaj Gojko Đogo – dokumenti” ODUZIMAJU SE i po pravosnažnosti ovog rešenja imaju se uništiti.<br />
Po pravosnažnosti ovog rešenja izreku istog objaviti u “Služ­be­nom listu SFRJ” i “Službenom glasniku SR Srbije” &#8230;”<br />
Advokati odbrane uputili su žalbe Vrhovnom sudu Srbije. Ra­zu­me se da je Vrhovni sud potvrdio rešenje Okružnog suda.<br />
Sudija Okružnog suda u Beogradu Tomica Šekularac uputio je 26. novembra 1982. godine dopis Štamparskoj radnoj organizaciji “Sr­bija” (Mije Kovačevića 5 u Beogradu) u kojem je obaveštava: “&#8230; da smo da­nas dali nalog gradskom SUP-u Beograd, da sve primerke knjige “Slu­čaj Gojko Đogo – dokumenti” od vas oduzmu radi uništenja, s tim što je potrebno da se jedan primerak ove knjige koji je ukoričen dostavi ovom sudu radi združenja spisima predmeta”.<br />
Prostor mi ne dozvoljava da ovom prilikom citiram sva dokumen­ta vezana za zabranu knjige “Slučaj Gojko Đogo – dokumenti”. Mnogi koji danas tako zdušno insistiraju na slobodi govora, u to vreme zastupali su rigidne stavove komunističke partije. O neprijatnostima, maltretiranju mene i moje porodice takođe neću govoriti.<br />
P.S.<br />
U proleće 1983. godine, Skupština opštine Stari Grad pokrenula je Inicijativu za ukidanje Trajne radne zajednice pisaca “ZAPIS” u Beo­gradu, Francuska 7. U obrazloženju te inicijative se kaže: “Upravo zbog onemogućavanja uticaja društvene zajednice i ostvarivanja posebnog dru­štvenog interesa, u Radnoj zajednici “ZAPIS” -a došlo je do organizovanja štampanja knjige “Slučaj Gojko Đogo – dokumenti”, čije je rasturanje, zbog svoje sadržine, pravosnažnim rešenjem Okružnog suda u Beogradu (KZ 175/82 od 5.11.1982. god.), u celosti zabranjeno.<br />
Društveni pravobranilac samoupravljanja za Opštinu Stari Grad Slavko Stefanović “&#8230;utvrdio je imajući sve ovo u vidu da u trajnoj radnoj zajednici pisaca “ZAPIS” ne postoje uslovi za obavljanje delatnosti, te, u skladu sa Zakonom, pokreće inicijativu za njeno ukidanje&#8230;” .</p>
<img src="http://www.hereticus.org/?ak_action=api_record_view&id=184&type=feed" alt="" />]]></content:encoded>
			<wfw:commentRss>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/slucaj-gojko-dogo-dokumenti.html/feed</wfw:commentRss>
		<slash:comments>1</slash:comments>
		</item>
		<item>
		<title>Dosijei Službe državne bezbednosti</title>
		<link>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/dosijei-sluzbe-drzavne-bezbednosti.html</link>
		<comments>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/dosijei-sluzbe-drzavne-bezbednosti.html#comments</comments>
		<pubDate>Sun, 16 Sep 2007 17:48:05 +0000</pubDate>
		<dc:creator>Hereticus</dc:creator>
				<category><![CDATA[Hereticus 2004-4]]></category>
		<category><![CDATA[Svedočenja]]></category>

		<guid isPermaLink="false">http://www.hereticus.org/arhiva/hereticus-2004-4/dosijei-sluzbe-drzavne-bezbednosti.html</guid>
		<description><![CDATA[Miloslav Samardžić publicista, Kragujevac Negde krajem maja 2001. godine u novinama su prvi put objav­ljeni brojevi telefona srpske tajne policije – Službe državne bezbedno­sti (SDB). Građani su pozvani da se jave i bez straha pitaju o svojim tajnim dosijeima. Predstavnici novog režima govorili su, tim povodom, o osvojenoj demokratiji i raskidu sa praksom prethodnog, komunističkog [...]]]></description>
			<content:encoded><![CDATA[<p>Miloslav Samardžić publicista, Kragujevac</p>
<p>Negde krajem maja 2001. godine u novinama su prvi put objav­ljeni brojevi telefona srpske tajne policije – Službe državne bezbedno­sti (SDB). Građani su pozvani da se jave i bez straha pitaju o svojim tajnim dosijeima. Predstavnici novog režima govorili su, tim povodom, o osvojenoj demokratiji i raskidu sa praksom prethodnog, komunističkog re­žima, koji je podrazumevao zloupotrebu policije u političke svrhe.<br />
Narednih meseci novine su donosile uglavnom izjave razočaranih građana, kojima je rečeno da, uprkos svojim očekivanjima, nemaju do­si­jee. Pojedinci su saopštili da imaju dosijea, ali da u njima nema ono što su mislili da će naći. Jedan profesor je rekao da ga dosije uopšte ne za­nima. “Ja bolje od njih znam šta je u mom dosijeu”, bio je njegov komentar. <span id="more-183"></span></p>
<p>Posle 11 godina<br />
Dal&#8217; da idem ili da ne idem – bila je i moja dilema tokom letnjih meseci. Nisam se žurio, znajući da Pogledi neće izaći do jeseni, a sem profesionalnog, neki drugi razlog za čitanje dosijea nisam ni imao.<br />
Tako, jednog dana krajem septembra javih se na broj kragujeva­čkog odseka Službe državne bezbednosti. Na moje iznenađenje, s druge strane žice odmah začuh stari, dobro poznati glas, koji sam, doduše, već počeo da zaboravljam. Taj inspektor mi reče da dođem za neki dan, dok oni pripreme šta treba.<br />
U dogovoreno vreme odoh tamo i javih se sekretarici. Otkako sam tu bio poslednji put, negde ujesen 1990. godine, hodnik i kancela­rije izgledaju znatno bolje. Sve je renovirano, a nameštaj je obnovljen. Osoblje je, kao i uvek, veoma poslovno. Služba državne bezbednosti je daleko najprofesionalnija ustanova koju sam u našoj zemlji video. Ovde su svi ozbiljni, užurbani i maksimalno posvećeni poslu. Nema otaljava­nja i čekanja da prođe radno vreme. To me je uvek zanimalo i po­ku­ša­vao sam da pronađem odgovor (jer, naravno, i ja sam njih studirao). Pa­re nisu odgovor, jer njihove plate nikada nisu bile nešto posebno. Nisu nagrađeni ni dobrim stanovima. U ono doba, jedan inspektor je još bio podstanar, drugi je imao jednosoban stan, a šef je po tom pitanju bio da­le­ko ispod bilo kog direktora nekog preduzeća. Pa ipak, ovi ljudi su ra­dili danonoćno, često rizikujući živote (ne, naravno, sa mnom, već u kri­znim regionima). Verujem da se deo odgovora krije u prirodi posla, jer tajna policija ima neku magijsku privlačnost. Deo odgovora, svakako, leži i u pažljivom odabiru ljudstva.<br />
Dakle, toga dana ponovo videh dobro poznatog inspektora. Od 1986. do 1990. godine – kasnije znatno ređe – sa njim i njegovim kole­gama imao sam više stotina takozvanih informativnih razgovora, bilo u kancelarijama, bilo na sasvim neočekivanim mestima (groblja, na­pu­šte­na gradilišta, meni nepoznate šume, ili, pak, kafane) i u svim dobima da­na (od jutra do duboko u noć).<br />
Bili smo više nego dobri poznanici, a posle svega u neku ruku i dru­gari. Kad god se sretnemo, lepo se ispričamo. Ja razumem da su oni radili svoj posao, a oni razumeju da sam ja radio svoj posao. Doza rezer­ve sada je, naravno, daleko od ondašnje. Ono što se tada dešavalo danas je maltene potpuno nevažno.</p>
<p>Pravila<br />
Čekajući da jedan inspektor donese dosije, uz piće evociramo uspomene. Priča je toliko klasična da je, zapravo, dosadna. Na primer, u pro­leće 1990. godine Slobodan Milošević je poslao svog visokog fun­kcionera Dobroslava Bjeletića kod rektora Kragujevačkog univerziteta, dr Ilije Rosića. Kako su Pogledi tada bili list kragujevačkih studenata, tre­balo je uz pomoć rektora naći neki način da se smeni njihov glavni i odgovorni urednik, tj. moja malenkost. Pokušaj je propao, jer rektor nije bio voljan za saradnju, a još manje su bili voljni buntovni studenti. I pre ovog slučaja, studenti su kojekakvim nadobudnim delegacijama iz Beo­grada u lice saopštavali: “Nama se naš list sviđa, a vi vidite šta ćete”.<br />
Bjeletiću su naročito smetali naši članci o Kosovu (pored, narav­no, Draže, prestolonaslednika, opozicije i drugih pitanja). Pogledi su tada jedini pisali da se kosovsko pitanje može rešiti samo ako se albanski emigranti vrate u Albaniju a proterani Srbi na Kosovo.<br />
Devet godina kasnije, dan uoči agresije NATO pakta, činilo mi se da u Politici čitam jedan svoj tekst iz onih dana. Ali ovo više nisu bili oni dani – dok onda nigde na vidiku nije bilo NATO pakta, sada nas je on potpuno okruživao. I uopšte, odnos snaga drastično se promenio.<br />
– Šta sada reći o tim ljudima, koji su Kosovo videli samo kao objekt za nameštanje izbora? – pitam više reda radi.<br />
– Bio si petao koji kukuriče pre vremena – odgovara mi inspektor u klasičnom stilu.<br />
Kao što rekoh, to je sada jedna sasvim nevažna i dosadna priča.<br />
Nešto živosti i zanimljivosti dođe kad najzad videh svoj dosije. To je jedna hrpa papira u fascikli iz koje, po svoj prilici, fali još jedna hrpa papira. Naime, fascikla izgleda kao da je napola ispražnjena. U onome što mi je ponuđeno moglo je biti 200-300 obostrano iskucanih listova, tj. oko 500 stranica.<br />
– Tvoj dosije je među najvećima u Kragujevcu – rekoše mi.<br />
A pravila su sledeća:<br />
– Po Uredbi republičke vlade broj taj i taj&#8230; tvoj dosije možeš vi­deti samo ti i niko više. Možeš ga videti samo jednom, to jest sada možeš čitati koliko želiš, ali nemaš pravo da se vratiš. Imena koja se pominju u tvom dosijeu, a koja ne treba da znaš, prelepljena su neprozirnom tra­kom. Ne smeš da prepisuješ sadržaj i ne smeš da objaviš ništa od onoga što si pročitao.<br />
Na kraju, inspektor dodade sa osmehom:<br />
– Pošto niko drugi neće videti tvoj dosije, možeš da se hvališ koliko hoćeš, da ima 10.000 stranica i sl.<br />
– A koji je prag tolerancije? – pitam.<br />
– Kako to misliš?<br />
– Gde je granica? Valjda nešto ipak sme da se objavi, nije to Sve­to pismo, – pitam opet.<br />
– E, ništa se nisi promenio, – kaže on. I onda si lovio tu granicu. Za to pitaj advokata ili javnog tužioca.<br />
I pitao sam. Uredbom se dosijei kvalifikuju kao državna tajna, a za otkrivanje državne tajne krivični zakon propisuje kaznu zatvora od je­dne i po do 10 godina. Nema novčane kazne.<br />
Pa ipak, neki novinari su opširno pisali o sadržaju svojih dosijea, a nisu uhapšeni. Naime, nije se ni očekivalo da će nova vlast uhapsiti ne­koga zbog objavljivanja podataka iz svog dosijea. To je samo trik smi­šljen da bi se skrenula pažnja sa suštinskog pitanja. Javnost je zanimalo ko je sve u prošlom periodu radio za policiju – našu ili stranu – a sada se prodaje kao demokrata? A upravo to je donošenjem ovakve uredbe sprečeno. Niko, naime, neće pročitati svoj dosije i reći: “Ja sam radio za stranu obaveštajnu službu, što, hvala na pitanju, radim i sada”.<br />
Mnogi su se obogatili radeći tajno – pa i ne baš previše tajno – za Miloševića i njegove ljude. Ništa gore nisu prošli ni oni koji su dobili nebrojene milione iz stranih centara moći, svakako povezanih sa stranim obaveštajnim službama. Očekivali smo da će se objaviti dosijei makar ovih prvih, ali nova vlast ni to nije dozvolila. Uredba o tajnim dosijeima je, tako, samo još jedna slika i prilika nove vlasti. </p>
<img src="http://www.hereticus.org/?ak_action=api_record_view&id=183&type=feed" alt="" />]]></content:encoded>
			<wfw:commentRss>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/dosijei-sluzbe-drzavne-bezbednosti.html/feed</wfw:commentRss>
		<slash:comments>2</slash:comments>
		</item>
		<item>
		<title>Đukanović je izašao iz Miloševićevog šinjela*</title>
		<link>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/dukanovic-je-izasao-iz-milosevicevog-sinjela.html</link>
		<comments>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/dukanovic-je-izasao-iz-milosevicevog-sinjela.html#comments</comments>
		<pubDate>Sun, 16 Sep 2007 17:39:44 +0000</pubDate>
		<dc:creator>Hereticus</dc:creator>
				<category><![CDATA[Cenzurisani tekstovi]]></category>
		<category><![CDATA[Hereticus 2004-4]]></category>

		<guid isPermaLink="false">http://www.hereticus.org/arhiva/hereticus-2004-4/dukanovic-je-izasao-iz-milosevicevog-sinjela.html</guid>
		<description><![CDATA[Jovica Trkulja Pravni fakultet, Beograd Srpske “godine raspleta”, kao i pohod crnogorskih “lijepih i pametnih momaka” u posljednjoj deceniji XX vijeka, nijesu kod nas utrli put demokratiji, pravnoj državi i vladavini prava, već plebiscitarnom cezarizmu Jovica Trkulja je profesor Pravnog fakulteta u Beogradu na studijama političkog sistema, bio je urednik i osnivač više stručnih časopisa [...]]]></description>
			<content:encoded><![CDATA[<p>Jovica Trkulja<br />
Pravni fakultet, Beograd</p>
<p>Srpske “godine raspleta”, kao i pohod crnogorskih “lijepih<br />
i pametnih momaka” u posljednjoj deceniji XX vijeka,<br />
nijesu kod nas utrli put demokratiji, pravnoj državi<br />
i vladavini prava, već plebiscitarnom cezarizmu</p>
<p>Jovica Trkulja je profesor Pravnog fakulteta u Beogradu na studijama političkog sistema, bio je urednik i osnivač više stručnih časopisa i biblioteka, objavio je mnoštvo zbornika, naučnih i stručnih publikacija u zemlji i inostranstvu, a posljednjih godina prati i istražuje političke pri­­like u našoj zemlji. Kao nezavisni intelektualac nije bio omiljen ni od Mi­­loševićevog ni od DOS-ovog režima, a daleko je od toga da bude omi­ljen od nove srbijanske vlasti.<br />
Posljednja promjena političke scene u Srbiji i njeno skretanje ude­­sno bio je povod za ovaj razgovor.<br />
Primerenije je govoriti o “bauljanju” a ne “skretanju”, jer Srbija u poslednjih 14 godina  liči na autobus iz filma “Ko to tamo peva”, u kojem  se za volanom smenjuju suludi vozači i suvozači, sunovraćujući ze­m­­lju u sve dublji ambis. <span id="more-182"></span><br />
Na svim dosadašnjim izborima građani Srbije nisu birali već su glasali protiv većeg zla, za rokadu vozača i suvozača svoje pogibelji. To se desilo i nakon petooktobarskog prevrata 2000. godine, na­kon čega je sledio kontinuitet između dosovskog i Milo­ševi­će­vog  režima.<br />
U opštoj euforiji koja je zavladala, mnogima se tada učinilo da do­sovska Srbija kreće putem Nemačke nakon Drugog svetskog rata, da Koštunica, kao srpski Adenauer, ubrzano uspostavlja porušene mo­s­to­ve prema svetu, raščišćava zlo autoritarne prošlosti, utemeljuje srpsko “privredno čudo” itd. U svojoj kolumni u Danasu ja sam početkom 2001. upozorio da je Srbija krenula putem Nemačke, ali ne posle Drugog već posle Prvog svetskog rata, kada je demokratska vlast propustila svoju šansu, jer uspostavljena na trulim temeljima, krhka demokratija nije uspela da uhvati korena u zemlji uništene ekonomije, sa široko raspro­stra­njenim osećanjem da je poraz doneo veliko poniženje, da su po­tpisani mirovni ugovori uzrok propasti zemlje i gubitka teritorija, a ratni zlo­činci i politički kriminalci zapravo nacionalni heroji. U takvim uslovima krhka i ranjiva Vajmarska demokratija je tonula pod balastom teških ekonomskih, socijalnih, političkih problema a na površinu je isplivavao najgori šljam nemačkog društva i ubrzo uveo zemlju u drugu, još veću nesreću. Ukoliko demokratske snage u Srbiji svoj skromni kredibilitet “razvuku kao svinja masnu krpu”, neće li to ovaj narod (koji je deset godina birao pogubnu vlast) gurnuti u zagrljaj najgorih političkih snaga i najcrnjeg šljama koji isplivava kao mulj u mutnoj vodi.<br />
Nakon prošlogodišnjih predsedničkih i parlamentarnih izbora u Sr­biji, koji su, nažalost ovu moju tezu osnažili, meni preostaje da sa rezignacijom citiram staru srpsku poslovicu koja kaže “Čuvaj nas, Bože, dru­­ge nesreće”.<br />
Kakva je priroda političkog režima u Srbiji i Crnoj Gori?<br />
Po mom sudu to su autoritarni politički režimi. Za milo­ševi­ćev­sko-šešeljevsko-koštunićevsku Srbiju to je nesporno. Bez obzira na svoj demokratski imidž narcisoidnog “ostrva demokratije” na Balkanu, politički režim Crne Gore predstavlja samo ulepšan izlog u biti istog tipa po­litičkog sistema, prilagođen turističko-sponzorskim potrebama. Reč je, zapravo, o tipu političkog sistema koji je svojevremeno Aristotel označio kao dinasteju – izopačeni i najlošiji oblik oligarhije, u kojem ne vlada zakon, još manje razboritost mudrih, već ljudi u čijim rukama je vlast. Oni nemaju u vidu opšte interese, sem ako je u pitanju lična korist. Njihov cilj je uživanje a ne opšte dobro, težnja za novcem a ne slava. Budući da po Aristotelu postoji zakon izvitoperavanja demokratije u demagogiju, onda bismo politički režim u Srbiji i Crnoj Gori mogli odrediti kao demagošku dinasteju, koja sadrži rđave strane, najgoru kom­binaciju oligarhije i demokratije. Prevedeno na srpsko-crnogorski go­vor, demagoška dinasteja znači: spolja (demagoški) gladac, iznutra (de­mokratski) jadac. Jer, iza srpskocrnogorskog venčanog vela pravne države i vladavine prava, krije se razrokost “dva oka u glavi” i obrazina partijske države i ohlokratije. Iza simulakruma liberalne demokratije skriva se istina o izopačenoj autoritarnoj stvarnosti.<br />
Zašto naše tranzicije traju toliko dugo i zašto još uvijek nema pravih efekata?<br />
Negativno nasleđe i konkretno-istorijski uslovi u Srbiji i Crnoj Gori ključni su razlog neuspele i usporene tranzicije kod nas. To su društva neuspele modernizacije, tj. “modernizacije bez modernosti”, ko­ja je suspendovala dva ključna faktora: političku participaciju i eko­nomsku ličnu inicijativu – građanina i preduzetnika. Posledica je demo­kratija bez demosa i građanina. Političke borbe i ratni sukobi u protekloj deceniji razorili su ekonomiju i stavili je pod tutorstvo politike. To je nepovoljno tlo za demokratiju, ali je plodno za autoritarnu vlast i represiju.  Uz to, socijalne snage i politički subjekti koji su rušili stari komunistički poredak očito nisu dovoljni i sposobni za demokratsku konstituciju.<br />
U takvim uslovima tranzicija se svela na račiji hod i involuciju dru­­štva, jer se osvajanje demokratije odvija kroz oštre socijalno-političke konflikte i etničko-verske borbe. Hobsovo shvatanje prirodnog stanja “rata svih protiv sviju”, u kojem je čovek čoveku vuk, ovde je inovirano do stanja u kome je narod narodu vuk.<br />
Može li se naše društvo demokratizovati po zapadnom modelu de­mo­kratije?<br />
Dosadašnja iskustva su u tom pogledu obeshrabrujuća. Srbija i Crna Gora su početkom 90-ih godina skinule ruho autoritarnog socijalizma i preko noći obukle novu liberalno-demokratsku odeždu. Njihovi novoformirani politički sistemi imaju gotovo sva obeležja zapadne de­mo­kratije: pravnu državu i vladavinu prava, parlamentarizam, višestra­nački sistem, političku konkurenciju, demokratske izbore i sl. Međutim, iznutra, u pogledu sadržine ovi politički sistemi imaju već 14 godina iz­razito autoritarna, diktatorska obeležja (visok stepen polarizacije koja onemogućuje konsenzus o temeljnim vrednostima zajednice, demo­kra­tija bez demosa i građanina, zavisnost svih grupa i pojedinaca od auto­ri­tarne vlasti, stvarna vlast je izvan trougla u kojem je formalno podelje­na, legalnost je izjednačena s legitimnošću, simulacija parlamentarizma i pluralizma, plebiscitarni cezarizam, koruptivnost vlasti i javne admini­stracije, nestabilnost i urušenost institucija, nepostojanje slobodne i autonomne javnosti i demokratske političke kulture).<br />
Dakle, reč je o hibridnim političkim sistemima: spolja gledano oni poseduju sva obeležja liberalno-demokratskog poretka, ali u pogledu sa­držine oni su autoritarni. Suprotno dečijoj bajci o carevom odelu, ov­de novo ustavnopravno ruho postoji, ali umesto cara u njemu je uro­đe­nik nacije, podanik. Idealtipski posmatrano, to su svojevrsni hibridi sva tri tipa vlasti Veberove tipologije: tradicionalnog, harizmatskog i bi­ro­kra­tskog, a njihovi lideri (Milošević, Đukanović, Koštunica) su veoma us­pešna kombinacija vođe, izbavitelja i uzurpatora.<br />
Na taj način srpske tragične “godine raspleta”, kao i pohod crno­gorskih “lijepih i pametnih momaka” sa “ zlatnim koltovima” u posle­dnjoj deceniji XX veka, nisu u SRJ utrli put demokratiji, pravnoj državi i vladavini prava, već plebiscitarnom cezarizmu i ohlokratiji (vladavini ološa).<br />
Kako komentarišete jačanje desnih snaga u Hrvatskoj, nestabilno stanje na Kosovu i u Makedoniji. Da li su na Balkanu opet na sceni procesi zatvaranja u nacionalne torove?<br />
U drugom delu vašeg pitanja sadržan je odgovor na postavljeno pi­tanje. Nacionalizam kao moćna politička tehnologija bio je i ostao klju­­čna determinanta i “dobitna karta” na Balkanu, posebno na tlu bivše SFRJ. Od početka 90-ih godina do danas nacionalizam je ovde brzo osvojio politički i ideološki prostor, te ponovo oživeo posustali sistem mo­ći političkih oligarhija. Na taj način uspostavljena je delotvorna simbio­za između nacionalizma i autoritarnih snaga, koja je velika prepreka za demokratiju. Jer narod u smislu etnosa a ne demosa postao je naddeter­minanta društvenih procesa. Ljudska prava i slobode zamenjeni su slobodama i pravima nacije. Rast nacionalne moći plaćen je slabljenjem čoveka pojedinca. Posledica su secesija i stvaranje novih država koje po­­staju etnički sve homogenije i manje. Đ. Konrad je lucidno zaključio: “Naša zemlja je mala, ali je naša. Lokalni barjak vije se na kipovima na­ših velikana”. </p>
<img src="http://www.hereticus.org/?ak_action=api_record_view&id=182&type=feed" alt="" />]]></content:encoded>
			<wfw:commentRss>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/dukanovic-je-izasao-iz-milosevicevog-sinjela.html/feed</wfw:commentRss>
		<slash:comments>0</slash:comments>
		</item>
		<item>
		<title>Jagličićevo pisanije</title>
		<link>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/jaglicicevo-pisanije.html</link>
		<comments>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/jaglicicevo-pisanije.html#comments</comments>
		<pubDate>Sun, 16 Sep 2007 17:36:12 +0000</pubDate>
		<dc:creator>Hereticus</dc:creator>
				<category><![CDATA[Hereticus 2004-4]]></category>
		<category><![CDATA[Polemike]]></category>

		<guid isPermaLink="false">http://www.hereticus.org/arhiva/hereticus-2004-4/jaglicicevo-pisanije.html</guid>
		<description><![CDATA[Miloslav Samardžić urednik “Novih Pogleda” Kragujevac Poštovani g. Trkulja, U časopisu Hereticus vol. 2 (2004), No. 1, objavljen je članak Vla­dimira Jagličića “Pornografija našeg doba”. Autor u romansiranoj bio­grafiji (pretpostavljam da je o tome reč) opisuje i godine provedene u ča­sopisu Pogledi iz Kragujevca, koji uređujem. Naravno, kao što ste primetili, Jagličić menja imena i [...]]]></description>
			<content:encoded><![CDATA[<p>Miloslav Samardžić urednik “Novih Pogleda”<br />
Kragujevac</p>
<p>Poštovani g. Trkulja,<br />
U časopisu Hereticus vol. 2 (2004), No. 1, objavljen je članak Vla­dimira Jagličića “Pornografija našeg doba”. Autor u romansiranoj bio­grafiji (pretpostavljam da je o tome reč) opisuje i godine provedene u ča­sopisu Pogledi iz Kragujevca, koji uređujem.<br />
Naravno, kao što ste primetili, Jagličić menja imena i Pogleda i svih članova redakcije, uključujući i moje. Samo, promena je izvedena s namerom da se lako otkrije. Jedan od urednika Hereticusa, od koga sam saznao za navedeno pisanije, odmah mi je rekao da Jagličić piše o Po­gle­dima. A njegova igra žmurke poznata je još od ranije, kada je u feljtonu lista Nezavisna svetlost iz Kragujevca, u koji je otišao iz Pogleda, objavio pet nastavaka ove svoje biografije (taj feljton se, inače, u He­re­ticusu ne ponavlja). Tada sam u Nezavisnoj svetlosti objavio kraći humoristički odgovor, potpisujući se onako kako me je on potpisao. Sada bih, međutim, humor ostavio po strani, iz tri razloga:<br />
1. Sve što napišemo ipak ostaje za istoriju, a kako su u ovo doba mnogi kriterijumi poremećeni, može doći i do tumačenja da je ono pod lažnim imenima tačnije od onoga pod pravim imenima.<br />
2. Tema Hereticusa su dosijei SDB-a, a ja sam ranije o Jagliči­će­vom prelasku iz nezavisnih Pogleda u “soroševsku” nezavisnu štampu pisao upravo u članku “Dosije SDB”. Taj članak, to jest dva članka, sad­a vam šaljem kao deo mog odgovora Jagličiću. Inače, i bez ovog slu­čaja rado bih Vam poslao te članke, u uverenju da će naći mesto u He­reticusu. Naime, kada su dosijei otvoreni, ispostavilo se da postoji ogroman nesklad između broja osoba koje su svoje dosijee videle i onih koji su o tome pisali.<br />
3. Hereticus je štampan na hrvatskom pismu, što me je veoma ne­prijatno iznenadilo. Inače, srpska izdanja na hrvatskom pismu, u bilo ko- ­­joj formi, uopšte ne čitam (naravno, hrvatska čitam). Odricanje Srba od svog pisma je tema koja me i te kako zanima i zato Vam šaljem i svoj članak “Zašto Srbi pišu hrvatskim pismom?” Naravno, ovaj članak nije u vezi sa temom i stvar je Vaše dobre volje da li ćete ga objaviti. Ja Vas mo­­lim da to učinite.<br />
Dakle, kao odgovor na Jagličićev tekst, šaljem Vam tri priloga. Pr­vi je ovo uvodno pismo. Drugi je moj kraći osvrt na Jagličićevo pi­sa­nije. Treći je članak “Do­sije SDB”, koji se sastoji iz dva dela.<br />
Osvrt na Jagličićev tekst glasi:<br />
Kompletan odgovor na Jagličićevu “Pornografiju našeg doba” bio bi predug, jer je i ta njegova pornografija preduga. On piše o događajima koji su se zaista odigravali, ali ih odreda naopako opisuje. To čini zlo­namerno, što ću pokazati na jednom primeru – priči o novcu. Opre­de­ljujem se za ovu priču jer je ključna i jer je najlakše dokaziva.<br />
Osnovna Jagličićeva teza je da sam ja, kao urednik prvih slobo­­dnih novina u Srbiji od zavođenja komunističkog režima – umesto da se posvetim svom poslu trošio novac na žene i samo čekao novu donaciju od četničke emigracije. Dakle, on tvrdi da su Poglede finansirali četnici, a da sam ja, po prirodi stvari, zloupotrebio njihovo poverenje – kao i po­verenje čitalaca (podsetiću, Pogledi su bili najtiražniji časopis u zemlji, sa 200.000 primeraka).<br />
Uistinu, stvar sa finansijama stajala je ovako. Dok je tiraž bio og­roman, dodatni prihodi nisu ni bili potrebni. Naprotiv, Pogledi su bili na glasu po visokim platama i honorarima. Krenulo je nizbrdo maja 1992. godine, uvođenjem međunarodnih sankcija Srbiji. Pored ostalog, Novi poredak je tada zabranio i izvoz Po­gle­da u zapadne zemlje. Nije potre­bno posebno naglašavati kako smo od­jednom lišeni ogromnih prihoda.<br />
Jagličić ne pominje ovaj momenat, koji mu je odlično poznat, jer je prisustvovao brojnim sastancima redakcije na ovu temu. Međutim, važ­nije je što ne pominje ni drugu stvar: da smo mi upravo tada počeli da gubimo trku sa sve brojnijim soroševskim novinama. Naime, dok su nama silom oduzeli prihode, njih su obasipali bogatim donacijama!<br />
Posle kakve-takve amortizacije ovog udara, uskoro dolazi novi: strahovita inflacija. Kao što je poznato, sav tiraž novine iznesu na kio­ske (“Politike”, “Borbe”, itd.), a onda čekaju naplatu. U regularnim us­lovima, do te naplate dolazi posle mesec i po dana. A režimske novinske kuće namerno su odbijale da nam plate i po šest meseci! Kako se infla­cija kretala i do 100% dnevno, mi smo ostali doslovce bez ičega. Ja­gli­čić se svakako seća izveštaja o prodaji iz “Politike”, gde nam za 20.000 prodatih Pogleda uplaćuju sumu vrednu pola marke! Jednom je čak bilo nemoguće da nam ma šta uplate, jer je ta novčanica – neki silni mili­oni – bila povučena iz upotrebe. Ova dokumenta sam redovno pokazivao na redakcijskim sastancima da bih objasnio zašto kasne honorari. Inače, u pitanju su tako velike sume, da nema govora o Jagličićevom za­boravu. Naime, kada sam jednom sve sabrao, ispostavilo se da su nas “Po­litika” i “Borba” oštetile za po 500.000 nemačkih maraka!<br />
Kako bi novine nastavile da izlaze, okrenuo sam se drugim iz­vo­rima prihoda. Osnovni izvor prihoda tokom većeg dela Jagličićevog rada u Pogledima bio je uvoz papira iz Italije. Uvezao sam ukupno 12 šle­pera po prosečno 21 tonu najskupljih papira, plus polovinu 13. šlepera. Vrednost posla bila je milion nemačkih maraka, a profit oko 400.000 ma­raka. Papir sam direktno davao štampariji “Dnevnik” u Novom Sa­du – koja štampa Poglede – ili bih ga najpre prodao pa onda u gotovom platio štampanje. Uvozili smo, inače, i pod sankcijama, ali su troškovi bili veći.<br />
Prosto je nemoguće da je Jagličić zaboravio na ove šlepere, jer sam od njega bezbroj puta čuo pitanje: “Kad će kamion?” Drugim re­čima: “Kad će plata?” Ali, da bi napisao ono što misli da mu odgovara – on nešto preskoči, a nešto izmisli. Silno vreme koje sam utrošio kako na ovaj, tako i na druge poslove (osnivanje mreže kioska, kupovina štam­­parije itd.) da bih obezbedio izlaženje Pogleda – on pretvara u razne za­nimacije i švaleraciju.<br />
Kada je reč o četničkoj emigraciji – i uopšte političkoj emigraciji – više puta sam pokretao akciju za osnivanje fonda za pomoć nezavisnoj štampi u Srbiji. Nažalost, nisam uspeo. Donacije iz emigracije o kojima Jagličić piše, zapravo su prihodi od prodaje Pogleda. Naime, kada je izvoz Pogleda zabranjen, četnička udruženja su nam pomogla preuzi­majući distribuciju koliko im je to bilo u mogućnosti. Naravno, reč je o mnogo manjim ciframa. Četnička udruženja u Americi, na primer, prodavala su daleko manje Pogleda nego Dži-El-Pi – firma specijalizovana za prodaju strane štampe na prostorima SAD.<br />
Sem ove usluge, četnička udruženja, Srpska narodna odbrana i dru­­ge ustanove više puta su sakupljali priloge za naš list, kao i za knjige koje smo objavljivali. Davali su koliko su mogli i na tom sam im neiz­merno zahvalan. Svaki prilog je objavljivan, ali u Pogledima, ili u knji­gama za koje je dan – prema davno ustanovljenom običaju srpske emigracije.<br />
Na našu žalost – i naravno ne samo našu – emigracija je imala mno­­go većih briga od izdavačke delatnosti. To su bile brige za ranjene bor­ce, za izbeglice, za gladne i beskućnike.<br />
Na kraju, g. Trkulja, želeo bih da napomenem kako za svaki detalj iz ove moje verzije postoje materijalni dokazi, ili mnogo svedoka: u “Dnevniku”, u emigraciji, među drugim bivšim članovima redakcije&#8230;<br />
Želim Vam sve najbolje,<br />
U Kragujevcu, 04.12.2004. g. </p>
<img src="http://www.hereticus.org/?ak_action=api_record_view&id=181&type=feed" alt="" />]]></content:encoded>
			<wfw:commentRss>http://www.hereticus.org/arhiva/2004-4/jaglicicevo-pisanije.html/feed</wfw:commentRss>
		<slash:comments>0</slash:comments>
		</item>
	</channel>
</rss>

