Tekst, izvorno nastao kao izlaganje na “Kikindskim dijalozima”: “Iskustva tranzicije – Srbija, godinu dana posle”, održanim 20-21. septembra 2001. u Kikindi, koji se tada odnosio samo na prvu godinu posle Miloševića, sada je (marta 2003) noveliran u delovima 3-6. što se tiče potonjeg razvoja stvari.
1. Autoritarizam, nepravo i pravno savladavanje prošlosti Kakav god bio, mekan ili tvrd, autoritarizam ne valja zato što u istoj stvari (vladanja i upravljanja) postoji alternativa koja je u principu bolja – demokratija. Autoritarizmu je imanentna potencija za proizvodnju zla koja se uvek do sada istorijski ostvarila, a varijacija je samo u tome da li: sa više ili sa manje neslobode, sa više ili sa manje povreda ljudskih prava, sa više ili sa manje izbornih krađa, sa više ili sa manje genocida, sa više ili sa manje političkih likvidacija, sa više ili sa manje zlodela političke policije, sa više ili sa manje zloupotreba sudstva itd.
Zlo koje autoritarizam proizvodi ima i svoje pravno ime – nepravo.
(Nastavak…)
Za ukazivanje na autoritarnost u regionalnom nasleđu likovne umetnosti indikativna je istoriografska pretraga po previđanim slučajnostima i nalazima. Neretko je i u manje razvijenoj kulturi vizuelnosti, kakva je svakako postavljena u svojoj istoriji i srpska kultura, taj pravac moguće pronaći u pojednostavljenom ključu svojevrsne evolucije umetnič kih i stilskih izražajnosti i, otud načelima estetskog preovladavanja pojedinih pravila. Neodvojivo je da će se za ovakvu pretragu, pored osamnaestovekovnog načela o stanju i pitanju ukusa, i to prevashodno ukusa kao najučestalijeg uzroka, pojaviti i drugi zahtevi za razjašnjenjem dominirajuć eg likovnog izraza i vizuelnosti datog istorijskog trenutka u odnosu na okruženje ili vidove nasleđa. Autoritarnost jednog ukusa ili skale pojedinih primera, pokazaće se u istorijskom protoku XX veka kao najuputniji način traganja za pravilnim određenjem. Slično je i vrlo uočljivo i s redefinisanjem primera savremene umetnosti i datog trenutka.
(Nastavak…)
Gušenje umetničkih sloboda u komunističkoj Srbiji Gušenje umetničkih sloboda i umetničkog stvaralaštva u Srbiji, kao i u svim modernim totalitarnim režimima, nije vršeno stihijski i proizvoljno, već je bilo ugrađeno u sistem vlasti i podlegalo je izvesnim normama i pravilima. U njemu su učestvovali svi segmenti društva, ali su politika, pravosuđe, estetika i novinarstvo igrali najznačajniju ulogu.
(Nastavak…)
Kako to sve mogu isti ljudi? Kako sa istim ljudima naći izlaz za kulturu jednog naroda, izlaz iz lavirinta zvanog socijalističko društvo u tranziciji? Više od deset godina traje agonija preobražaja totalitarne, partijske državne iliti organizovane političko-policijske klike u nešto drugo, nekakav evropski poredak.
A rezultati – kakvi su rezultati?! Rezultati su slični slikama srpskog društva koje je Dis naslikao u čuvenoj pesmi Naši dani! Razvilo se crno vreme opadanja,/Nabujao šljam i razvrat i poroci,/Podigo se truli zadah propadanja, Umrli su svi heroji i proroci… Od pandura stvorili smo velikaše,/ Dostojanstva podeliše idioti,/Lopovi nam izgrađuju bogataše, Mračne duše nazvaše se patrioti…/Svoju mudrost rastočismo na izbore,/Svoju hrabrost na podvale i obede, Budućnosti zatrovasmo sve izvore, A poraze proglasismo za pobede…
(Nastavak…)