Lino Veljak, Pokušaj pomirenja jednakosti i liberalizma
Dragica Vujadinović,
Politička filozofija Ronalda Dvorkina
Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu / “Službeni glasnik RS”, Beograd 2006.
Beogradska filozofkinja Dragica Vujadinović, profesorica Pravnog fakulteta (predmeti: političke i pravne teorije i studiji roda), objavila je zanimljivu i izvrsnu monografiju o filozofiji politike jednoga od vodećih predstavnika liberalne filozofije politike i prava u 20. stoljeću Ronalda Dworkina. Knjiga obasiže 192 stranice i sastoji se od: uvoda, pet osnovnih poglavlja (1. “Filozofska interpretacija – temelji Dvorkinove političke filozofije i liberalne teorije pravde” s potpoglavljima o etičkom individualizmu i dvije kardinalne vrijednosti humanizma, moralnom utemeljenju liberalizma, tj. liberalnoj etici i individualnoj moralnosti, statusu i integriranosti vrijednosti, te karakteru i mogućnosti objektivne istine u polju vrijednosnih sudova; 2. “Politička interpretacija – pravda kao ‘jednakost resursa’”, s potpoglavljima o središnjosti jednakosti u Dworkinovoj političkoj filozofiji pravde, o tumačenju pravde kao “jednakosti resursa”, o normativnom principu neutralnosti države, neutralnosti države i perfekcionističkoj etici; 3. “Dvorkinovo shvatanje o moralnim osnovama liberalizma”; 4. “Smisao objektivnog važenja vrednosnih sudova u moralu i pravu”; 5. “Zaključna razmatranja – Ronald Dvorkin i savremena politička filozofija”) te znanstvenog aparata.
Do osnovnih teza o karakteru Dworkinova koncepcije, a to su odredba pravde kao suverene vrline liberalne političke zajednice, istovremeno razumijevanje pravde kao parametra individualne etike, suglasnost pluralnih liberalnih individualnih etika s liberal- nom etikom u cjelini i suglasnost pluralizma s liberalnom teorijom i prak-som jednakosti resursa ili koncepcijom pravde, autorica dolazi posredstvom koliko minuciozne toliko i suverene analize i rekonstrukcije relevantnih dimenzija Dworkinova opusa, oslanjajući se prije svega na djela Suverena vrlina, Bit individualnih prava, Stvar principa, Carstvo prava i Temelji liberalne jednakosti. Naglasak leži na kasnijim Dworkinovim radovima (tzv. druga i treća Dworkinova faza), kada on pokušava filozofijski (etički, aksiologijski i epistemologijski) utemeljiti političku teoriju liberalizma. Motivi Dwor- kinova filozofijskog utemeljenja teorije političke moralnosti (njegovim riječima, nužnosti uvođenja više filozofijske razine argumentacije, kako bi se ta teorija locirala u općenitijem obrazloženju ljudske vrijednosti etike i moralnosti, statusa i integriranosti vrijednosti, te karaktera i mogućnosti obje- ktivne istine) leže u nadi da će takvim utemeljenjem teorija dobiti na uvjerljivosti. Pri tom Dworkin pod etikom podrazumijeva s jedne strane moralnost (koja nije odvojena od filozofijske koncepcije moralnosti bazirane na dvije fun- damentalne vrijednosti humanizma), a s druge strane, posredstvom razine “političke moralnosti”, individualnu dobrobit (“individualne etike”). Razliku etike od moralnosti on će, ne baš posve konzekventno, na jednom mjestu odrediti tako što će etici pripisati proučavanje toga kako da se živi dobro, a moralnosti proučavanje ispravnih i pogrešnih činjenja. Etika se u svakom slučaju temelji na dva neupitna fundamentalna principa humanizma, a to su prin- cip jednake važnosti i princip posebne odgovornosti, koji u cjelini rezultiraju koncepcijom jednakosti.
Ujedno su vezani i uz pojam samopoštovanja, koje obuhvaća moralni odnos pojedinca spram drugih, kao i spram vlastite dobrobiti. Prema autorici, smisao takve koncepcije leži u shvaćanju prema kojemu individua ne može voditi dobar život a da ne uzima u obzir opće dobro, odnos spram drugih i kvalitetu političke zajednice u kojoj živi (a koja sa svoje strane utječe na individualnu etiku i individualnu dobrobit).
Na tim pretpostavkama Dworkin razvija i svoju koncepciju liberalne države, koja je, doduše, neutralna (kao što je i tolerantna u odnosu na vrijednosni pluralizam), ali zauzima stranu u situacijama nepomirljivih sukoba individualnih vrijednosnih opredjeljenja, i to s pozicije fundamentalnih principa humanizma i vrijednosti liberalne etike. Koncepti pravde, jednakosti, slobode i demokracije nameću potrebu rasprave o vrijednostima i za suočavanjem različitih vrijednosnih tumačenja, i to u svrhu uspostavljanja refleksivne ravnoteže i integriranja glavnih političkih vrednota, što je suprotstavljeno tezama (kakve zastupa npr. John Rawls) o diskontinuitetu između etike i politike. Demokracija se tu javlja kao najpogodnije tlo za otjelotvorenje temeljnih načela humanizma, a pitanje nje- zina legitimiranja ne rješava se konsensusom (koji nije moguće postići), već posredstvom jedinstva kardinalnih vrijednosti humanizma ugrađenih u temelje naših političkih vrijednosti, što se profilira kao uspostavljanje refleksivnoga interpretacijskog pristupa u cilju izgradnje refleksivne ravnoteže. Odatle proizlazi i unutarnja povezanost pitanja o institucijama s etičkim pitanjem.
Na temelju ovakve etičko-političke aksiologije (čije pretpostavke ni sam Dworkin ni autorica ne dovode u pitanje, niti problematiziraju njihov iskon ili utemeljivost) gradi se i odgovarajuća epistemologija, koju Dworkin oblikuje kao poziciju internog skepticizma (a to je stajalište prema kojemu u polju vrednota nije niti moguće niti opravdano biti skeptičan od početka do kraja). Vjerujući da su temeljne vrednote političkog sistema liberalne demokracije institucijski i normativno toliko integrirane u civilizaciju da posjeduju karakter objektivne istine, Dworkin će oblikovati svoju središnju koncepciju filozofije politike i prava, koja se sastoji u razumijevanju pravde kao jednakosti resursa. Na djelu je pokušaj idealnog pomirenja ideje jednakosti (dakako, hipostazirane u vrednotu, što nije lišeno problematičnosti) s liberalnom tradicijom i suvremenošću liberalno-demokratskog poretka. Nasuprot koncepcijama (koje su posebice svojstvene i staroj i novoj desnici) prema koji- ma sloboda ima primat u odnosu na jednakost, Dworkin zastupa postavku o neodvojivosti slobode od jednakosti, pri čemu sama jednakost tu posjeduje specifičan prioritet. Svjestan raznovrsnosti tumačenja pojma jednakosti, on ga na praktičko-političkoj razini de facto izjednačava s nastojanjem da se smanje faktičke socijalne i ekonomijske nejednakosti, te vjeruje da takva koncepcija posjeduje teorijski i praktički emancipacijski potencijal, kao i mobilizacijsku snagu. Na osnovi moralne jednakosti svih ljudskih bića artikuliraju se pravna, politička i ekonomijska dimenzija jednakosti. Rezultat te artikulacije očituje se u postavci prema kojoj poredak mora osigurati jednaku skrb za svakog građanina, u čemu se i iskazuje istovjetnost suverene vrline s pravdom i s jednakošću resursa. Dakako, pretpostavka tog identiteta jest razrada distribucijske sheme jednakosti resursa, u kojoj se pomoću principa razlike nastoji uspostaviti pravedna raspodjela, neosjetljiva na okolnosti, ali i vrlo osjetljiva na odabir svake osobe. U tom sklopu autorica pažljivo razmatra Dworkinov odnos spram Rawlsovih teorija, kao i spram koncepcija klasičnog utilitarizma, te nakon toga posvećuje (možda i pomalo pretjeranu) pozornost idejama neutralnosti i perfekcionističke etike u elaboraciji J. Kisa, uočavajući njihovu supstancijalnu kompatibilnost s Dworkinovom strategijom kontinuiteta (dakako, kontinuiteta etike i politike).
Etički liberali, drži Dworkin, koji pravdu vezuju uz jednakost u resursima a ne uz individualnu dobrobit zasnovanu na egoističkom interesu ne mogu prihvatiti nijednu teoriju koja dobrobit smatra odvojenom od pravde. To znači da resursi ulaze u etiku kao normativni parametri, pa se stoga imaju odbaciti sve neegalitarne teorije pravde. Nastojeći otkriti moralne osnove liberalizma, on isključuje ono tumačenje liberalizma koje prvenstveno vodi računa o ispravnosti i pravednosti, te pitanje o dobrom životu ostavlja individualnim moralnim odabirima. A sastavno pitanje individualne moralnosti jest pitanje pravednih odnosa u zajednici, jer ne može se individualno živjeti dobro ukoliko izostaje pravda, shvaćena kao jednistvo slobode, jednakosti i tolerancije, s naglaskom na socijalnoj jednakosti resursa. Naime, upravo je pravda u navedenom smislu parametar etike. Drugim riječima, Dworkin je nakon onih autora koji su nastojali oko obnove odavno izgubljena aristotelovskog jedinstva etike i politike (a nasuprot onima koji i dalje ustrajavaju na odvojenosti ovih dviju sfera) učinio još jedan korak: pokušao je uspostaviti potpuno jedinstvo Aristotelove praktičke filozofije (u koju, uz etiku i politiku, spada i – prečesto zaboravljana ili, još češće, iz praktičke filozofije pro- tjerivana u sferu umijeća stjecanja profita – ekonomika). Autorica ne eksplicira ovakav zaključak (ograničavajući se na naglašavanje snažna jedinstva etike i politike kod Dworkina), ali jednoznačno upućuje na nužnost njegova izvođenja. U eksplicitnom bi obliku zaključak glasio: Ronald Dworkin je prvi praktički filozof po samorazumijevanju liberalne orijentacije koji je uspostavio jedinstvo etike, ekonomike i politike.
Iako se Dragica Vujadinović uglavnom ograničava na imanentnu interpretaciju i analizu Dworkinovih koncepcija, te njihovu povremenu historijsku i socijalno-političku kontekstualizaciju, u ovom se djelu mogu naći i momenti njezina kritičkog odmaka u odnosu na predmet istraživanja. Kao primjer može poslužiti njezin uvid u to da Dworkin problematici vrijednosti pristupa zdravorazumski, što među ostalime rezultira i njegovom tezom prema kojoj su i u pravu (a pravo Dworkin smješta unutar polja vrijednosti) mogući supstantivni sudovi neodređenosti.
Ova knjiga nedvojbeno spada među najbolje monografije posvećene liberalnoj teoriji i filozofiji politike i prava, i to njezinu (uz Rawlsa) najznačaj- nijem predstavniku. Svima koji se pro- dubljenije hoće pozabaviti djelom ame- ričkog mislioca koji je pokušao (i to ne bez uvjerljivosti niza svojih izvoda i zaključaka) pomiriti egalitarističku ideju jednakosti s onim najboljim u tradiciji liberalizma, djelo Dragice Vujadinović služit će kao pouzdan vodič.