Vi ste ovde: Arhiva » Hereticus 2006-3-4 » Istraživanja »

Ekonomski i politički uzroci korupcije u modernom društvu

Stranice: 1 2 3 4

Međutim, ono što društvenu i kooperativnu svojinu razlikuje kako od državne tako i od privatne svojine jeste da obje počivaju na principu ekonomske demokratije, koja znači demokratsko upravljanje imovinom od strane onih koji je koriste i to na principu “jedan čovjek – jedan glas”. Takvo upravljanje omogućava ravnomjernu i demokratsku raspodjelu moći na one koji su u dodiru sa imovinom. Na taj način se sprečava stvaranje socijalne grupe koja bi, na osnovu vlasništva i/ili kontrole nad ekonomskim resursima, materijalno bila sposobna i zainteresovana da, zajedno sa državnom upravom, bude nosilac korupcije u društvu. Drugim riječima, ovi svojinski oblici omogućavaju najsigurniju i najdalekosežniju sistemsku branu korupciji time što će onemogućiti njenu materijalnu osnovu – koncentraciju imovine i bogatstva u rukama jedne socijalne grupe.
Empirijski podaci za SR Srbiju, koji su prikupljeni u periodu 1980- 1989, pokazuju da društvena svojina (kao “oblik kolektivne svojine”) nije sama po sebi generator korupcije kao ozbiljnog društvenog fenomena. Na početku, naznačimo hipotezu da je, uprkos nominalnom svojinskom monizmu, u SFRJ postojao faktički svojinski pluralizam. Čak i ako za trenutak zanemarimo privatni sektor, ostaje činjenica da je imovina nominalno dominantno bila u društvenosvojinskom režimu, ali se svojinski pluralizam faktički ogledao u tome što je društvenosvojinski režim, s obzirom na stvarne društvene odnose moći u kojima je egzistirao, u većem broju slučajeva funkcionisao kao grupnosvojinski ili državnosvojinski. Zanimljivo je da je na užem području SR Srbije 1980. godine zabilježeno 5.743 krivičnih djela iz oblasti privrednog kriminaliteta, dok je njihov broj u 1989. godini porastao na 11.510,1 uprkos tome što se svojinski režim u osnovi nije promijenio (krupne svojinske promjene su započele donošenjem zakona iz 1988.). Ovi empirijski podaci pokazuju da je porast korupcije išao uporedo sa porastom opšte društvene krize, pa i krize svojinskog režima.
Autori koji pišu o korupciji se uglavnom slažu da je proces privatizacije jedan od njenih glavnih uzročnika.2 Društva u tranziciji dolaze u red društava sa izraženom korupcijom.3 Analize povezanosti privatizacije i korupcije najčešće ističu nekoliko razloga zbog kojih je tako: slabost institucija koje se u tranzicionom periodu uspostavljaju paralelno sa tokom privatizacije (odsustvo vladavine prava); nerazvijena demokratska politička kultura; siromaštvo; neprofesionalna javna uprava; arbitrerno i nezakonito postupanje države u procesu privatizacije.4
Nema sumnje da naprijed navedeni faktori, na kojima se najčešće insistira, u velikoj mjeri opredjeljuju raširenost korupcije u društvima u tranziciji. Čini se, ipak, da oni ne objašnjavaju osnovni faktor komplementarnosti privatizacije i korupcije, njen prauzrok. Njega treba tražiti u odnosima moći u datom društvu. Specifičnost društava u tranziciji je u tome da su se odnosi moći koji su postojali u prethodno postojećem birokratsko-kolektivističkom društvu počeli urušavati, ali su se održali ne samo zahvaljujući velikoj prilagodljivosti birokratije, već i činjenici da se ona objektivno mogla uklopiti u institucije moći koje su uspostavljene promjenama krajem 80-ih godina XX vijeka. Kako kažu pojedini autori, u zemljama u tranziciji nije izvršena antinomenklaturna revolucija, niti je objektivno mogla biti izvršena, pošto je birokratija iskoristila pozicije moći da se prilagodi društvenim promjenama, a ponekad čak i da direktno upravlja njima. Tako se moglo desiti da je ona, barem jednim dijelom, ostala vladajuća klasa, uprkos promjeni ekonomskog sistema.5
Druga bitna karakteristika društava u tranziciji je potpuno odsustvo uslova za organizovanje društvenih subjekata koji bi se mogli suprotstaviti nosiocima moći i na taj način barem do određene granice dovesti u pitanje njenu totalnu koncentraciju. Ovaj problem nije iščezao nakon započinjanja procesa društvenih promjena, pošto se koncentracija moći vrši u okviru kvazidemokratskih institucija i djelovanja ultra-tržišnog mehanizma. Ne samo da demokratija nije postala integralan društveni fenomen koji dominira svim sferama društvenog organizovanja i djelovanja, nego se čak nije učvrstila ni kao politička demokratija. Samim tim, civilni sektor društva, onaj koji znači organizovanje i djelovanje različitih društvenih subjekata mimo i protiv političke elite, nije dobio odgovarajući značaj, niti je ostvario kontrolu i moć uticaja nad ključnim društvenim procesima. Zato u ovim društvima nema vladavine prava niti mogućnosti za uspostavljanje profesionalne državne uprave, što negativno utiče na mogućnost suzbijanja korupcije.
Privatizacija državne i društvene imovine ima karakter prvobitne akumulacije kapitala. Kako iskustva svih društava u tranziciji pokazuju, ona nije izvršena na zakonit način. 6 To se nije ni moglo očekivati u uslovima kad je mala grupa ljudi koncentrisala cjelokupnu društvenu moć. Tu se ne misli samo na pripadnike bivše nomenklature, već i na vođe građanske opozicije i one koji su s njima bliski, a koji su iskoristili tek stečenu moć da postanu novi kapitalisti.7 Orijentacija političke elite na što bržu i temeljniju privatizaciju im je u tome pomogla, jer je stvoren ideološki i psihološki ambijent što bržeg uništavanja društvenosvojinskog i državnosvojinskog sektora. Kontrolni mehanizmi u procesu privatizacije nisu mogli biti efikasni zato što grupe koje su zainteresovane za sprovođenje privatizacije imaju ekonomski i politički interes da izostane kontrola zakonitosti samog procesa. One društvene grupe koje su, pak, zainteresovane za kontrolu zakonitosti procesa privatizacije, nemaju ni ekonomska sredstva ni poluge političke moći da bi vršili pritisak na rad kontrolnih organa. Korupcijom koja se u procesu privatizacije ostvaruje na relaciji država – potencijalni kupci državnog kapitala, ovi drugi ostvaruju uštedu, jer državni kapital plaćaju po cijeni nižoj od stvarne, dok politička elita, koja politički i administrativno kontroliše proces privatizacije, stiče saveznike koji će joj kasnije pomagati u održavanju na vlasti. Poseban slučaj postoji kad su pripadnici političke elite zainteresovani da istovremeno učestvuju u privatizaciji.
Korupcija u procesu privatizacije se javlja prvenstveno stoga što učesnici u njoj žele iskoristiti svoju društvenu suprematiju kako bi što jeftinije došli do nacionalnog bogatstva. Na izvjestan način se i ovdje radi o interesu za ostvarenje ekstra-profita. Državni službenici koji sprovode proces privatizacije rado prihvataju pruženu korupcionašku ruku potencijalnih ekstra-profitera, jer znaju da u postojećem rasporedu društvene moći nema nikakvih izgleda da će biti pravno sankcionisani. Korupcija u procesu privatizacije postoji, na primjer, kad potencijalni kupci državne ili društvene imovine, dajući mito državnim službenicima, žele doći do informacija koje su im potrebne za donošenje odluke o tome hoće li kupiti određeno preduzeće. Važniji slučajevi korupcije postoje kad potencijalni kupac podmiti državnog ili drugog službenika da vrijednost imovine koja se privatizuje prikaže po vrijednosti koja je niža od stvarne, ili kad se imovina kupuje na namještenim tenderima. U procesu privatizacije korupcija se ostvaruje i na relaciji strani kupac – državna uprava, jer se strani kupac u principu ponaša kao i domaći, s tom razlikom što su mogućnosti korupcije ovdje još i izraženije. 8 Dva su razloga za to: prvi, zato što su strani kupci, u cjelini posmatrano, finansijski moćniji od domaćih; drugi, politički, koji se ogleda u spremnosti domaće političke elite da omogućavanjem učešća stranih kupaca u privatizaciji po svaku cijenu pokaže spremnost na saradnju sa centrima političke (i ekonomske) moći u svijetu.9
Autori koji pišu o odnosu privatizacije i korupcije uglavnom smatraju da će se korupcija bitno smanjiti nakon što proces privatizacije bude okončan i zažive mehanizmi i institucije tržišne ekonomije.10 Nema čvrstih dokaza koji bi a priori opravdavali takav zaključak. Tačno je da je korupcija najmanja u razvijenim kapitalističkim zemljama Zapadne Evrope. Ipak, ona je i u njima jako prisutna, a njeni glavni nosioci su politička elita i poslovni sektor privatnog kapitala.11 Ako su razvijena društva uspjela da se dobrim dijelom izbore protiv korupcije, onda je to zato što u njima postoje odnosi moći koji se u određenoj mjeri razlikuju od onih u društvima koja prolaze kroz tranziciju. Kad se u razvijenim društvima govori o demokratskoj političkoj kulturi i pravnoj državi, ima se na umu da su ove tekovine postignute kroz duži vremenski period i u vrlo oštroj društvenoj borbi u kojoj su se sukobljavala dva dobro organizovana, mada ne i jednako moćna, protivnika. Na kraju, razvijena društva su davno prošla kroz proces prvobitne akumulacije kapitala, a odnosi moći koji su u tom procesu uspostavljeni su donekle izmijenjeni, makar ne i suštinski. Ove pretpostavke nisu ispunjene u društvima u tranziciji, koja, osim toga, predstavljaju dio kapitalističke (polu)periferije. Veće su šanse da će ova društva, po bitnim odlikama polit-ekonomskog sistema, ličiti na latinoamerička, u kojima je korupcija, uprkos decenijskog iskustva sa tržištem, vrlo izražena.12
Postoje još neki uzroci koji produkuju korupciju, a koji ne mogu ili ne moraju biti uklonjeni ekonomskim reformama koje se provode u društvima u tranziciji. Često se ističe da monopolski položaj privrednih subjekata olakšava korupciju, zbog čega je potrebno izvršiti njihovu brzu privatizaciju. Monopolski položaj, međutim, ne zavisi od tipa svojine u kome se nalazi monopolist. Sasvim je moguće, pa i očekivano, da kupac nekog državnog monopolista (na primjer, kupac kompanije za telekomunikacije ili proizvodnju i distribuciju električne energije) putem korupcije obezbijedi sebi monopol i nakon privatizacije. U takvom slučaju će troškovi korupcije biti sasvim opravdani za privatnog monopolistu, jer će biti manji od ekstra-profita koji se ostvaruje zahvaljujući monopolskom položaju.
Još jedan uzrok korupcije koji je sistemskog karaktera i u neposrednoj vezi sa odnosom u raspodjeli društvene moći jesu nedostaci u realizaciji pojedinih podsistema pravnog sistema, kao što su sistem radnih odnosa i poreski sistem. Nepostojanje snažnih radničkih organizacija koje su zainteresovane za primjenu propisa o radnim odnosima je dovelo do njihovog čestog kršenja. “Rad na crno” 13 i nametanje radnog vremena dužeg od zakonom predviđenog su izvor velike zarade za poslodavca, a podmićivanje inspekcijskih organa koji treba da vode računa o ovim kršenjima zakona je često jer ovi organi nisu zainteresovani da zakonito i profesionalno obavljaju svoj posao. Slično je sa korupcijom koja se javlja u vezi sa izvršenjem poreskih obaveza. Sprega političke elite i nosilaca ekonomske moći je ovdje još izraženija.14 Poreska evazija omogućava veliku uštedu vlasnicima kapitala i, uopšte, imovine velike vrijednosti. Da bi ona bila moguća, uspostavlja se “korupcionaška tripartitna koalicija” na relaciji politička elita – poreski organi – vlasnici imovine i kapitala velike vrijednosti. Za političku elitu, koja je prihvatila koncept upravljanja društvima kojima u svjetskoj podjeli tržišta i moći nije dodijeljena uloga nosilaca razvoja, prirodno je da svoju moć vrši u siromašnom okruženju. Pošto demokratska svijest i kultura otpora nisu razvijene, politička elita ne osjeća i nema odgovornost prema građanima, koji su, u stvari, polugrađani. Ona osjeća odgovornost samo prema onima koji joj stvarno omogućavaju opstanak na vlasti, a to su nosioci ekonomske moći na nacionalnom i globalnom nivou. U takvim uslovima, poreski sistem i poreska evazija predstavljaju specifičan oblik preraspodjele društvenog bogatstva, koja je omogućena ne samo institucionalnim aranžmanima, već i nepostojanjem efektivne društvene kontramoći.

  1. Milenko Jelačić, Korupcija. Društveno-pravni aspekti i metodi suprotstavljanja, MUP Srbije, “Bezbednost”, “Milicionar”, Beograd, 1996, str. 46. [↩]
  2. “U zemljama u tranziciji, globalno posmatrano, došlo je do porasta korupcije sa realizacijom procesa privatizacije.” (Danilo Šuković, “Privatizacija i korupcija”, Sistem i korupcija, nav. djelo, str. 50); “Zemlje sa privredama u tranziciji su pored uobičajenih vidova korupcije poznate i u drugim zemljama suočene i sa velikim izazovima vezanim za transformaciju privreda u tržišnu i posebno sa privatizacijom.” (Dragana M. Đurić, “Korupcija destimuliše privredni razvoj”, Sistem i korupcija, nav. djelo, str. 121); “Međutim, sam proces privatizacije nosi velike mogućnosti za cvetanje korupcije.” (Predrag Jovanović – Danijel Pantić, “Korupcija kao ekonomski fenomen: uzroci, posledice i reforme”, Sistem i korupcija, nav. djelo, str. 154); “Stručnjaci se slažu da je centralna i istočna Evropa u poslednjih desetak godina bila vrlo podložna korupciji. Brojna regionalna istraživanja u jugoistočnoj Evropi pokazuju da su problemi ovih zemalja slični. Među vodećim problemima u regionu je korupcija, a centri korupcije u svim zemljama su carina i Agencije za privatizaciju.” (Nataša Šoškić, Oblici i načini suzbijanja korupcije, nav. djelo, str. 37); “U pripremnoj dokumentaciji za 10. kongres Ujedinjenih nacija za prevenciju kriminaliteta i tretman učinilaca, istaknuto je da se zemlje centralne i istočne Evrope od 1990. godine sistematski susreću sa korupcijom na nivou privrednog sektora i na visokom političko-finansijskom nivou, što su prateće pojave prelaska na tržišnu ekonomiju i sprovođenje privatizacije.” (Nataša Mrvić-Petrović – Jovan Ćirić, Sukob javnog i privatnog interesa: u trouglu moći, novca i politike, Vojnoizdavački zavod i Institut za uporedno pravo, Beograd, 2004, str. 34); “Programi privatizacije su u čitavom regionu (istočne i centralne Evrope – prim. G.M.) bili uzrok korupcije. U najnaprednijim zemljama regiona, poput Češke Republike, ovi programi su skoro potpuno izvedeni. Ali u mnogim zemljama bivšeg sovjetskog bloka vlade su iskoristile privatizaciju kao priliku da pribave koristi za svoje prijatelje. Tako je kontrola ekonomskih dobara ostala u rukama nekolicine. Novi vlasnici, koji su do preduzeća došli sistemom patronaže, su težili njihovom sporom restrukturiranju; država je zato davala jemstvo za mnoga takva preduzeća. Ovaj problem je doveo do velikih izdataka u češkom budžetu sredinom 90-ih, a uvjerljivo zvuče tvrdnje da su brojne nepravilnosti u češkom privatizacionom programu dovele do pada vlade Vaclava Klausa 1997. godine” (Liz Barrett, “Corruption in Eastern Europe”, Centre For European Reform Bulletin, Issue 10, February 2000, http://cer.org.uk/articles/n_10_2.html). [↩]
  3. Izvještaj Transparency International-a o percepciji korupcije za 2005. godinu pokazuje da se društva u tranziciji u pogledu stepena razvijenosti korupcije nalaze u društvu sa zemljama kapitalističke periferije i poluperiferije Azije, Latinske Amerike i Afrike (http://www.transparency.org/policy_research/surveys_indices/cpi/2005/media_pack). [↩]
  4. “Zainteresovani za kupovinu državnih preduzeća nastoje da, podmićivanjem funkcionera, dođu do što povoljnije pozicije u nadmetanju za firme za koje su zainteresovani. (…) Osim toga, potencijalni kupac može mitom da pokuša da dođe do neke važne informacije o firmi za koju je zainteresovan da kupi.” (Predrag Jovanović – Danijel Pantić, “Korupcija kao ekonomski fenomen: uzroci, posledice i reforme”, Sistem i korupcija, nav. djelo, str. 154); “Na primer veliki podsticaj korupciji imaju javne prodaje (prodaja nacionalnog bogatstva ili privatizacija javnih preduzeća). Sam mehanizam vrlo je jednostavan i krajnje jasan. Manipuliše se kako samom cenom (njenim nivoom) tako i izborom vremena i mesta na kome se ove aukcije odvijaju.” (Božo Stojanović, “O institucionalnim uzrocima korupcije”, Sistemi korupcija, nav. djelo, str. 106-107) [↩]
  5. “Korupcija u postsocijalističkim zemljama u kojima je na djelu privatizacija društvenog kapitala, koja predstavlja danas najveću rasprodaju na svijetu, posebno je izražena u zemljama u kojima nije došlo do antinomenklaturne revolucije, već nova biznis-klasa nastaje, prvenstveno, od stare nomenklature, kako to zapaža Janoš Kornai” (Marko Sekulović, “Smutno vrijeme, kakistokratija i korupcija”, Sistem i korupcija, nav. djelo, str. 260). [↩]
  6. “Nedavna analiza procesa privatizacije u Hrvatskoj otkrila je da se od 99 analiziranih firmi, samo njih 19 pridržavalo propisa i zakona koji su bili na snazi za vreme njihove privatizacije. Slični su primeri Bugarske, BiH i drugih zemalja u regionu.” (Nataša Šoškić, nav. djelo, str. 87) [↩]
  7. Izvještaji srpskog Saveta za borbu protiv korupcije o okolnostima privatizacije pojedinih velikih sistema u Srbiji, kako za vrijeme režima SPS-a, tako i režima DOS-a poslije 5. oktobra, pokazuju da nosioci moći u oba režima nisu prezali od nezakonitih i korupcionaških radnji u cilju ostvarivanja lične dobiti. (Korupcija, vlast,država, Drugi deo, priredili Verica Barać i Ivan Zlatić, Res Publica, Beograd, 2005. – posebno izvještaji o “Sartidu”, “Mobtelu” i izvozu šećera.) [↩]
  8. “Ovaj tip korupcije posebno je prisutan u zemljama u razvoju i u nekim zemljama u tranziciji gde preduzeća iz razvijenih država nastoje da se tržišno etabliraju. Do prodora na ova tržišta prosto nije moguće doći ukoliko se ne potkupi neko od establišmenta. Tako da strane firme nemaju mnogo izbora. Mogu da se odluče da ne plaćaju mito i da tada prostor prepuste konkurentima ili da prihvate uračunavanje mita u sastavni deo troškova.” (Božo Stojanović, nav. djelo, str. 107) [↩]
  9. Slično mišljenje je dao i Savet za borbu protiv korupcije u analizi privatizacije smederevskog “Sartida”: “Da li su državni funkcioneri primili materijalnu naknadu za zloupotrebu svog položaja manje je bitno u celoj stvari. Prema savremenom shvatanju korupcije, korist ne mora uvek biti u materijalnom obliku, jer se zloupotreba položaja vrši i radi sticanja političke prednosti (član 18 Konvencije UN protiv korupcije govori o trgovini uticajima). Moguće je da su naši političari dali privilegovan položaj značajnom preduzeću iz najmoćnije zemlje današnjice radi sticanja političke koristi. To je, međutim, išlo na uštrb interesa građana koji su im poklonili poverenje.” (Korupcija, vlast, država, nav. djelo, str. 42) [↩]
  10. “Nedostatak privatizacije i ekonomskih reformi uopšte može pomoći da korupcija postane stalna sve dok interesi elite ne postanu potpuno ušančeni kao njihova finansijska moć akumulirana kroz monopolističke strukture.” (Danilo Šuković, nav. djelo, str. 54); “Značajna zaštita protiv korupcije biće forsiranje privatne svojine i nastojanje da ona dobije preovlađujuće mesto u panorami vlasničkih oblika.” (Ljubomir Madžar, nav. djelo,str. 31-32) [↩]
  11. Na primjer, američke kompanije su 1995. godine zbog podmićivanja službenika u inostranstvu izgubile 11 milijardi dolara. (Dragana M. Đurić, nav. djelo, str. 119); “Od razvijenih zemalja, najveću sklonost ka obezbeđivanju poslova putem mita pokazale su: italijanske, japanske, američke i francuske multinacionalke (…)” (Nataša Šoškić, nav. djelo, str. 58). [↩]
  12. Indikativan je primjer Češke Republike, koja se smatra jednom od najuspješnijih zemalja u tranziciji, a koja još nije čak ni započela rješavanje problema korupcije: “Najnovija istraživanja korupcije u Češkoj pokazuju da se ni za 13 godina tranzicije korupcija u ovoj državi ne smanjuje, već je samo poprimila drugačije forme.” (isto, str. 107) [↩]
  13. “Rad na crno” je naročito veliki problem u društvima u kojima su radničke organizacije slabe i nesposobne da zaštite interese svojih članova (tako, prema nekim podacima, 40% radne snage u Bosni i Hercegovini radi “na crno”). U razvijenim kapitalističkim društvima je ovaj problem manje izražen, a visoka cijena radne snage je jedan od njegovih specifičnih uzroka. S druge strane, rast nezaposlenosti i siromaštva u ovim društvima tjera radnike da prihvate rad pod nepovoljnim uslovima, što bitno otežava borbu protiv “rada na crno” i korupcije koja se povodom njega javlja. [↩]
  14. Sa ovim problemom se naročito suočavaju društva u tranziciji. Prema podacima organizacije CAFAO, na primjer, budžet Bosne i Hercegovine godišnje bude oštećen za milijardu konvertibilnih maraka (oko 500 miliona eura) zbog neplaćanja poreza i carina. [↩]
Stranice: 1 2 3 4


Napišite komentar