• Zašto se 5. oktobar dogodio baš 2000. godine?
5. oktobar predstavlja sinergiju nekoliko faktora. Prvo, srpska vojska i policija su bile ‘izbušene’ tajnim službama iz inostranstva i gotovo da je u svakoj službi i u svakom, da tako kažem, bitnijem delu bio poneko ko je imao direktne veze s nekom od stranih obaveštajnih službi – američkom, britanskom, francuskom, italijanskom, nemačkom. Na njih je vršen odgovarajući pritisak i uticaj. Dalje, srpska opozicija je imala nekoliko svojih ljudi u tim institucijama – pristalica. Na sve to, kada sam pravio analizu, ja sam samo jedno tražio od srpske opozicije, u tajnim kontaktima – da objasni svakom Miloševićevom čoveku da je cena puštanja Miloševića ‘niz vodu’ manja od cene koju će platiti ako pucaju u narod. Ne znam da li me razumete. Jeftinije je da puste Miloševića da padne s vlasti nego da ga drže na vlasti, jer ako ga drže na vlasti i pucaju, možda će izbiti ogromna revolucija u kojoj će biti očišćeni Milošević i oni, i sve što imaju od imanja će biti ili zapaljeno ili oduzeto. I neće moći da legalizuju ono što su stekli u parama i imanjima, niti svoj položaj da zaštite niti sebe da zaštite. Onda su oni rekli… Tako nisu pucali u narod, ni vojska, ni policija, ni tajna policija. Ali, preterano je reći da je to bila narodna revolucija koja je uspela, kao što je preterano reći da je to bio proizvod tajnih službi.To je jedan… Nije se moglo jedno bez drugog. Nije se moglo. Ali, u analizi se ne može zaobići da su Miloševića izdale njegove poluge moći – tajna policija, javna policija, vojska. Ne može…
• Vi ste rekli da ste 5. oktobra bili u emigraciji. Kako ste doživeli taj dan?
Mene je te noći zvao Koštunica telefonom. Bilo je jedan ujutru. Nismo pričali ni o čemu. Samo me je pitao ovako: “Šta misliš?” Pošto je bilo reči da li drugi krug, da li… Ja sam rekao: “Brani svaki glas, kao da ti od svakog glasa zavisi život, jer ti od svakog glasa zavisi život.” On je rekao: “Hvala.” Samo smo to razgovarali. Znači, to je bila situacija ili-ili. Kao i u svakoj revoluciji, bilo je gluposti, promašaja, svega. Ogroman faktor slučajnosti, sreće i tome slično. Presudan je bio strah Miloševićevih ljudi da, posle pucanja u masu, kad-tad njima ne može biti života u Srbiji. To je otprilike suština. Kao neka vrsta podfaktora je bila činjenica da policija i vojska nisu voleli njegovu ženu i smatrali su da suviše vlast poklanja pažnje njegovoj ženi i JUL-u, i da na ovaj način oni brane JUL i njegovu ženu, a ne njega i SPS. To, takođe, nije bilo bez uticaja.
• To je sad hipotetičko pitanje: da li postoje stvari (do 5. oktobra), koje bi vi, iz sadašnjeg ugla gledano, drugačije – bolje uradili?
Postoje stvari koje bih mogao da uradim s više koristi za mene, da ja prođem bolje. Možda sam mogao da se bavim politikom, možda sam mogao da imam stranku, možda sam mogao da imam neku kompaniju, koja bi se bavila trgovinom ili nečim. Možda sam mogao da zaradim novac. Ali, to je sve vezano za mene. Što se novinarstva tiče i nekakve moje odgovornosti unutar toga i unutar mog odnosa prema javnom mnjenju, ja sam možda mogao da izbegnem neke stvari, ali niko više puta, niko jasnije misli nije napisao o suštini vladavine Miloševićevog režima, načina na koji je vladao, kao što sam ja to uradio. Ja nisam ostao dužan srpskom javnom mnjenju. Ni hrvatskom javnom mnjenju, ni slovenačkom javnom mnjenju, ni bosanskom javnom mnjenju. Napisao sam hiljadu tekstova protiv njega. Svaki od njih je mogao da me košta glavu. Istovremeno, ništa nisam dugovao srpskoj opoziciji. Oni mi kažu: “Tvoja najveća greška je što si prihvatio da budeš…” Oni mi kažu: “Kako si mogao da budeš ministar?!” Šta sam tom prilikom izdao? Koga? Da li sam bio član neke stranke? Ne! Da li sam ušao u neku stranku pa da postanem ministar? Ne! Kome ja šta dugujem? Jesam li bio član nekog udruženja, pokreta? Ne! To je moja politika i ja to iskustvo, tih 5 meseci, ne bih mogao da platim nikakvim parama, da vidim iznutra – nisam ja video sve, oni su me držali po strani, ja sam bio ukrasna figura za koju su oni radili, ali sam ja to video, video kako to funkcioniše. Kakav je njihov odnos s njim, kako ide vlast itd. Jedini medij koji sam zabranio bila je “Košava” Mire Marković i njene ćerke. Ali, kada mi prebacuju, oni se vladaju kao da sam izdao neke vrednosti. Šta? Je l’ sam bio član GSS, DSS, DS? Znači, nikog! Moja politika je moja stvar, moja odgovornost, jer da je bilo ko iz opozicije brinuo o mom poslu, o meni, o mojoj familiji, o mojoj porodici, pa da čovek ima neku odgovornost. Ne! Naravno da bih ja voleo da se sve to završilo drugačije, da je otišlo u drugačijem smeru itd. Voleo bih da se on zaista pomirio s Amerikancima, voleo bih da su došli normalni izbori, voleo bih da je on normalno izgubio vlast. Je l’ me razumete? Tada, ‘96. Ali, dogodilo se kako se dogodilo. Međutim, često mi unutar srpskog javnog mnjenja prebacuju neke stvari kao da sam nešto izdao. “Ti si bio ministar. Ti si bio prijatelj Mire Marković!” Teraju me, iako joj nisam bio prijatelj – objasnio sam vam genezu odnosa – teraju me da kažem: “Da, sviđala mi se užasno! I seksualno mi se sviđala! Nećete vi da mi birate partnerke!” Mislim, je l’ me razumete? Do te mere me… Desilo mi se na televiziji. I dan-danas, kada gostujem na nekoj televiziji, ako je voditelj… Neko kaže voditelju: “Obavezno ga pitaj za Miru Marković i za ministra.” Poslednji put kada sam bio na televiziji, pre godinu dana, pita me voditeljka onako: “Vi ste bili prijatelj Mire Marković?” A ja kažem: “Koliko puta ste vi prevarili muža?” “Molim?!” “Zašto vi gledate kome sam bio prijatelj? Je l’ sam bio član JUL-a? Da li sam nešto uradio u javnosti? To kome sam bio… Šta vas briga?! Ili me primoravate da vas pitam koliko ste puta prevarili muža. Što ne kažete ljudima koliko ste puta prevarili muža?” “Pa, ja imam pravo da vas pitam!” “Pa i ja imam pravo da vama postavim pitanje. Pitajte me politički šta hoćete. Šta hoćete? Da li se slažem s njenom politikom? Da li se slažem s JUL-om? Da li se slažem s SPS-om? Da li sam doprineo njihovoj politici bilo kojim tekstom? Izvucite mi jedan tekst pohvalan o Miloševiću.” To je, inače, suština mog novinarstva. Nemam nijedan pohvalan tekst o Titu, ali kada je umro, nemam nijedan napad na njega. Nemam nijedan pohvalan tekst o Miloševiću, ali kada je sišao s vlasti, nijedan napad na njega. Nemam nijedan pohvalan tekst o Đinđiću, ali kada je ubijen, nijedan napad na njega u onom smislu u kom sam pisao dok je bio. Da li me razumete? Znači, imao sam tu čast da za neprijatelja uvek imam najjačeg čoveka u državi. I da preživim i Tita i Miloševića i Đinđića. Nadam se da ću preživeti i bedu ovoga.
• U vreme kada ste vi bili ministar pričalo se o novom zakonu o javnom informisanju. Zašto je donesen taj zakon ‘98. godine?
Ja sam hteo da napravim novi zakon o informisanju tako što bih uzeo i bukvalno preveo zapadnoevropski zakon. Imao sam na umu Holandiju, Švedsku, neki takav zakon. Samo što sam progovorio na tu temu, po reakciji sam video da je bolje da to više nikada ne pomenem, da to ne uradim, zato što će im to dati drugu ideju. I, tako, za tih 5 meseci, ja nisam ništa radio na zakonu o informisanju. Ništa. Zakon je donet pod direktnim uticajem Šešelja i JUL-a, zato što je njima bio potreban za obračun s medijima, koji su već tri četvrtine bili protiv Miloševića. Moram da odam priznanje srpskim medijima. U situaciji kada je srpska opozicija bila na najnižoj tački, srpski mediji su držali otpor Miloševiću. To mora da se zna, a to srpska opozicija neće da prizna. Kada je donet zakon o informisanju, Ćuruvija i ja nismo mogli da dobijemo nijednog čoveka iz srpske opozicije da govori protiv tog zakona. Nijednog. Znate ko se pokazao najboljim? SPO. Svi su rekli: “Taj zakon je protiv Ćuruvije i ‘Dnevnog telegrafa’. Šta nas briga!” Kada su počele kazne svima i sve, onda su došli k sebi. Mi nismo mogli prvih mesec dana da dobijemo nikoga da govori protiv tog zakona. Ja to nikada neću da zaboravim. I mogli su da ubiju Ćuruviju zato što su videli da ga je srpska opozicija ostavila na cedilu. Upotrebljavali su istu vrstu argumentacije – on je Mirin prijatelj – a ja znam da li je bio ili ne… bruka. Što je vrlo zanimljivo, je l’ me razumete?… Isti je princip. Ovde, mainstream, dakle glavna građanska struja, šalje informacije svim fondacijama o tome kakav je ko. Ja sam po toj kodifikaciji loš, nepouzdan. Odnosno, uzmimo recimo moje tekstove u NIN-u ili moje tekstove u “Telegrafu” ili moj “Građanin”. Da li oni imaju dobru ili lošu društvenu funkciju? Ja bih rekao dobru. Neko kaže vrlo dobru, a ja bih rekao dobru. Neko kaže: “Niko to ne može da napiše kao što ti pišeš, tako hrabro ili tako jasno i direktno.” U redu! Možda. Ima još, ali možda ja to radim dobro. Ako je to u opštem interesu, kako to da niko nikada nije rekao: “Bilo bi dobro da Tijanić živi normalno, da ima neku vrstu plate, neku vrstu pomoći, neku vrstu fondacije.” Nikada niko! Meni je to dobro. Preživeo sam ja i moja familija. Ali, oni koji očekuju od mene ispunjavanje nekakvih društvenih, da tako kažem, funkcija, nikada se ne pitaju od čega živim, kao živim, koji mi je stepen bezbednosti itd. I onda kada neka idiotkinja iz “Danasa” snimi kada ja kažem, a ne kaže mi da snima i onda objavi da je snimila razgovor u kome ja kažem da Đinđić ima veze s kriminalom, pod naslovom “Tijanić zna ko ubija po Srbiji”, ubice direktno upućuje na mene. Onda “Slobodna Evropa”, NUNS itd. Nju podrže, jer ja sam bivši ministar za informisanje. Prema tome, ja nikako ne mogu da budm u pravu, čak i kada ona preko telefona tajno snima moj razgovor i emituje ga. Suština ovoga što sam sada rekao jeste: ne dugujem im ništa! Smešni su mi i jedni i drugi – i ovi iz vlasti i ovi iz tzv. opozicije, i ovi iz tzv. nezavisnih novinarskih krugova i ovi drugi. Ja pišem za NIN i moja plata je 250 evra mesečno. Ja praktično imam veće troškove pisanja i svega nego što zarađujem u NIN-u, ali ja ću da plaćam da mi izađu tekstovi, zato što smatram da imaju neku funkciju. Srećem normalne ljude koji mi zahvaljuju na nekom tekstu, ovome ili onome. Meni je to dovoljno. Dovoljna mi je to plata da su neki ljudi ponovo počeli da čitaju NIN, kao što su neki odustali kada sam ja ponovo počeo da pišem za NIN. Zašto? Jer sam ja bivši ministar za informisanje. Njih ne interesuje tekst, već moj pedigre. Kao da ne idu kod lekara, koji je bio član SPS-a, iako je on odličan lekar. Znači, ne interesuje ih ništa. To je ta, koja traje i trajaće još pet godina, loša atmosfera u srpskoj javnosti. Problem srpske politike i srpskih medija je u strahovitom padu kvaliteta, i jednom i drugom. Užasno! Nepismenost u srpskim medijima, neobrazovanost, jedan status i jedna atmosfera iz doba Gutenberga. Naše novine su 20. vek. Pogledajte vi ovu novinu! Kada je čitate, ona će ostaviti crnilo! Pogledajte kako to izgleda! To nema više nigde u Evropi!… Nije to finansijsko pitanje. Ova novina ne može da živi sama. Ona živi od donacija. A, zašto? Zašto bi sada neko živeo od donacija? Ako ne može da se snađe na tržištu, treba da propadne. Kraj priče! Ali, kada ukinete tržište, onda vam se dešava da imate to što imate…
Beograd, 17. jul 2005. Razgovor vodila
Silvia Nadjivan
[...] [...]