Gordana Čomić
Demokratska stranka
Novi Sad
Politika je najkreativniji posao na svetu – Srbija je bila zrela za promene od jeseni ’99 – Stavu naroda Srbije DOS je bio samo logistika – Ako nemate događanja u parlamentu, ond ih imate na ulici – Ko ne sluša narod, nema šta da traži u politici – Što se brže menjate, to ćete biti uspešniji – Peti oktobar je kreirao evropsku budućnosti Srbije
• Kada i zašto ste se učlanili u Demokratsku stranku?
1991. godine, zbog potrebe da uradim nešto za sebe i svoju porodicu, zbog aktivizma i viška energije, koji bi verovatno da normalna vremena bili pretočeni u rad nevladinih organizacija, ljudska prava, prava žena ili zaštitu dece, borbu za toleranciju. Za Demokratsku stranku sam se odlučila jer mi je jedina izgledala kao organizacija sa ljudima potpuno svesnim onoga što nam se dešava, što je politika izazivanja kriza, proizvođenja mržnje, nesnalaženja u istorijskom trenutku i politika nepoštovanja sopstvenog naroda. Morala sam da se borim protiv toga na neki način i moj izbor je bio i ostao Demokratska stranka.
• Šta ste radili u DS-u?
Raditi u DS podrazumeva svaku vrstu političkog aktivizma. Znači, moja politička biografija obuhvata i lepljenje plata, logističke poslove, unutar stranačke izbore do 1994. godine, kada sam se, pohađajući poslovnu školu gospodina Predraga Vujevića, opredelila za formu “public relations” kada je politička organizacija u pitanju. Radila sam kao portparol, pa zatim kroz stranačku hijerarhiju, član gradskog odbora DS u Novom Sadu i predsednik pokrajinskog obora DS u Novom Sadu, da bi na stranačkoj skupštini 2001. godine bila izabrana za potpredsednika DS.
• Kako ste doživeli Vaš angažman u DS od početka 90-tih pa do lokalnih izbora 1996. godine?
Kao podelu energije, kao dokaz da je moguće, kada saberete ljudsku energiju, da kreirate budućnost. Od 1993., kada je predsednik DS postao Zoran Đinđić, DS je bila jedina politička organizacija u zemlji koja menja način upravljanja same sebe, koja ima vrlo jasnu misiju i načela, za nas je stranka kao politička organizacija sredstvo za ostvarenje cilja, a cilj je: “menjaj sve u Srbiji, da bi Srbiju učinio sličnom modernom evropskom društvu!” Ta podela dobre energije među ljudima, sposobnost da u ljudima provocirate dobre stvari, da od skupljene dobre energije ljudi iskreirate dobru budućnost – to je sve neodoljivo i mislim da je to ona strast u politici. Mislim da je politika najkreativniji posao na svet. Kada ste u politici, onda danas, u dogovoru sa ljudima, podelom energije, deleći viziju i misiju, ulažući rad, kreirate danas ono što će se dogoditi sutra i prekosutra.
• Da li ste sarađivali sa nevladinim i sl. organizacijama?
Da, sa nevladinim organizacijama ‘98. godine. Prateći istraživanja javnog mnjenja, uočili smo pojačani ženski aktivizam u Srbiji. Smatrali smo da kao politička stranka treba da pružimo neki odgovor. Stupili smo u kontakt sa nevladinim organizacijama da bi krajem 1999. godine i posle konferencije na Paliću to rezultiralo ženskom političkom mrežom, koja je imala vrlo jasne ciljeve – borba protiv nasilja, siromaštva i straha, a za ravnopravno učešće žena na svim mestima odlučivanja, žene u Srbiji su uz mlade te koji su praktično doneli izvršnu pobedu opoziciji Srbije 24. septembra 2000. godine.
• Kako je ta saradnja izgledala? Kako je ta “ženska mreža” funkcionisala?
Traženjem zajedničkog interesa, minimuma konsenzusa, dogovora i oko strategije i neposrednog aktivizma. Mislim da je najvažnija posledica, osim što smo dali odgovor ženama u Srbiji: “Mi vas čujemo. Naša je obaveza da vam služimo. Ovaj naš aktivizam je odgovor na vaše zahteve”, da smo uneli na političku scenu Srbije nešto što još uvek nedostaje, a to je kultura dogovaranja. Teško je praviti dogovore i kompromise u slučajevima kada imate tako teško nasleđe na javnoj sceni kakvo imate u Srbiji, ali žene koje su fleksibilne, racionalne, spremne da budu zadovoljne malim rezultatima, strategijom “korak po korak”, jer takav je njihov život, dokazale su, i mislim da mi političarke dugujemo beskrajnu zahvalnost ženama iz nevladinog sektora, koje su imale sluha za tu akciju.
• Koje su to organizacije konkretno bile?
Star, Centar za ženska politička prava, Centar za prava dece, S.O.S centri, Vojvođanka, Regionalna inicijativa… Ćorović iz Novog Pazara, nevladine organizacije sa cele teritorije Srbije. Ponovo izražavam zahvalnost nevladinom sektoru, jer su zaista učinili mnogo za promene u Srbiji.
• Da li je postojao prostor u opozicionim medijima za vaše ideje?
Da se vratim na žene. Naša ideja je bila da se u tu mrežu uključe i žene iz, uslovno govoreći, stranaka bliskih vladajućoj stranci, jer smo želele da postavimo temu koja je nadpolitička, da bi otrovanu političku scenu malo očistili i u tom smislu su opozicioni mediji bili od velike koristi, jer su nam dali prostor – da se pokaže spremnost žena da se okupe u neku mrežu oko svog cilja, da su tu i političarke, žene iz nevladinih organizacija i sindikata, i žene iz medija. želeli smo da i one budu tu da bi mogle da plasiraju ideju, ako je smatraju zanimljivom, u mediju gde rade.
• Pošto je feminizam povezan s ovom mrežom: Kako je taj Savez ženske mreže funkcionisao?
U nekoliko je vezano. Pokret za ravnopravno učešće žena u politici nošen je idejom da ono što dugujemo našim bakama koje su se izborile za pravo glasa, treba da vratimo našim ćerkama i unukama. Nije važno kako smo mi u Srbiji trenutno, važno je kako će naše ćerke i unuke za 10-15 godina. Da li će smatrati prirodnim da ona bude predsednica vlade, ministarka, predsednica Akademije nauka, izvršni direktor u bankama, na mestima odlučivanja, tamo gde se u suštini kreira budućnost. Dakle, feminizam je kao tema legalizovao problem na ideju potpune polarizacije, a mi hoćemo da integrišemo to što je polarizovano i da uklonimo društveno licemerje, hipokriziju kada je u pitanju status žene u društvu. I da istaknemo činjenice. Da radimo četiri puta više nego muškarci, da dobijemo priznanje, da prosečna žena u srednjim godinama radi najmanje tri posla: jedan kao domaćica, onaj svakodnevni koji traje tri sata dnevno; jedan tamo gde je zaposlen i, na žalost, u Srbiji većina žena, tamo gde je siva ekonomija, zemlja je siromašna i treba prehraniti porodicu, a da pri tome uvek bude smetana kadgod treba odlučiti da se dođe do neke pozicije odlučivanja: “Nemoj nju! Žena je!” Dakle, ovaj pokret se bori protiv jedne društvene hipokrizije, za uvođenje reda u oblast ženskih prava. Tu smo imali onoliko neslaganja koliko i slaganja i razumevanja sa onima koje su pripadale isto feminističkim pokretima. Integrativno je ključna razlika.
• Vi ste malo pre rekli da ste pokušavali da sarađujete i sa ženama koje su bile blizu vlasti. Kako je to funkcionisalo?
Teško. I to je proces. Mi sada pokušavamo… Sada smo pripadnice ženskog pola u vladajućoj većini, ali pokušavamo da ostvarimo integraciju sa ženama iz opozicije. Potpuno je sve jedno na kojoj ste strani, jer se radi o temi koja nije u vezi s tim da li ste na vlasti ili ste u opoziciji. Radi se o problemu koji će biti rešen jedino ako sve budemo izvršile pritisak da bude dovoljno ravnopravnosti. To ide očekivano teško jer je u pitanju proces i kulturološki, i psihološki… Ali, ako taj proces nikada ne započnete, nećete ni imati priliku da vidite da li je teško ili lako. Mislim da proces rodne ravnopravnosti ima velike šanse za uspeh u Srbiji.
• Da li unutar DS postoji razumevanje?
Stranka, koja je pridruženi član Internacionale od januara meseca ove godine, od aprila meseca ima organizovanu unutar sebe posebnu organizaciju pod nazivom “Forum žena Demokratske stranke”, koja je interesni deo organizacije. Predsednica je Milka Marinković, takođe narodna poslanica. Ta dva dela organizacije – Forum žena i Demokratske omladine ovog leta imaju kampanju prirodnog saveza zato što su i mladi i žene, bez ikakvog razloga, prividno ili stvarno potisnute grupe u društvu. To ne bi smeli da dopustimo da se dešava bez protesta. Kada treba da se izabere donosioc odluka, onda je tu ona rečenica: “Nemoj nju, žena je!” i “Nemoj njega, mlad je!”. To je kulturološki oblik ponašanja u Srbiji koji mi hoćemo da menjamo.