Vi ste ovde: Arhiva » Hereticus 2005-1 » Intervju »

Otvoreno i konsekventno protiv rata

Stranice: 1 2 3 4 5

Staša Zajović
Nevladina organizacija “Žene u crnom”
Beograd

• Zašto si osnovala “Žene u crnom”?
Ja sam bila aktivistkinja u bivšoj Jugoslaviji, u okviru Jugoslovenske feminističke mreže, koja je okupljala feminističke grupe iz Ljubljane, Zagreba i Beograda, kao i neke pojedinke iz Sarajeva i drugih gradova. Ali uglavnom se svodila na ta tri grada. Bila sam aktivistkinja i nekih drugih kulturno-političkih inicijativa u okviru disidentskog pokreta, novih socijalnih pokreta. Bilo je logično da se na početku rata, 1991. godine, priključimo novim inicijativama. Mirovne inicijative postojale su i pre “Žena u crnom” i ja sam bila aktivna od početka ’91, u nekim akcijama. Jedna od njih je bila u februaru ’91, kada je grupa nas feministkinja počela da protestuje protiv žena koje su branile JNA – Jugoslovensku narodnu armiju. One su organizovale miting pred tadašnjom Saveznom vladom, tj. Saveznim izvršnim većem u Palati federacije. To su bile žene iz Pokreta žena za Jugoslaviju. Zvali smo ih “bundašice”, žene vojnih lica. One su zapravo tražile militarizaciju, a mi demilitarizaciju Jugoslavije. Došlo je do fizičkog obračuna. Nas je bilo samo osam. Kada su shvatile koje su naše poruke, počele su da nas jure nekim batinama, da nas tuku, ali smo se nekako izvukle. Nakon toga, bilo je mnoštvo malih inicijativa. Jedna od njih je bio “Mirovni karavan” na Kosovu. Učestvovalo je nekoliko njih iz Beograda. Ja sam učestvovala s italijanskim pacifistima i pacifistkinjama, kao i nekim evropskim parlamentarcima. U leto ’91. godine, došlo je do osnivanja Centra za antiratnu akciju, prve organizovane, civilne, antiratne grupe. Tamo sam od početka radila protiv nasilne mobilizacije muškaraca. To je bila mešovita grupa, od muškaraca i žena. Ali, zbog mog ranijeg feminističkog angažmana, bilo mi je jako stalo da ženski mirovni angažman bude vidljiviji. Da se i u mirovnom pokretu u zemlji kao što je ova, u kojoj ne postoje snažne civilne inicijative, reprodukuju te patrijarhalne uloge. U tom Antiratnom centru bilo je i muškaraca i žena, ali su žene bile u većini i najaktivnije, dok su muškarci bili najvidljiviji u javnom prezentovanju našeg rada. Ipak, bio je jako dobar odnos i bilo je sve odlično. Tu su bili ljudi koji su i danas aktivni. Recimo, predsednik je tada bio Stojan Cerović. Ljudi nama bliski. U leto ’91, došla je grupa italijanskih feministkinja i pacifistkinja, a među njima su bile i političarke – žene koje su bile angažovane na raznim nivoima vlasti u Italiji. Tada su zapravo prvi put došle “Žene u crnom” iz Italije i to je bio moj prvi susret s njima. Od ranije sam želela da se upoznam s “Ženama u crnom” iz Izraela, s obzirom na to da su one osnovane 1988, ali nisam imala prilike. Ostvaren je kontakt s “Ženama u crnom” iz Italije, a onda sam ja ceo avgust i septembar učestvovala aktivno na organizaciji jedne evropske mirovne inicijative – Evropski karavan mira. Bio je sastavljen od akademskog i aktivističkog sveta. Došlo je više autobusa iz Evrope. To je bio pokušaj da se zaustavi rat. Obišli su celu bivšu Jugoslaviju. Došli su u Beograd. Onda smo zajedno otišli za Sarajevo. Došlo je puno “žena u crnom” iz Italije i tada smo imali prvu manifestaciju kao “Žene u crnom” u Sarajevu. Nije bilo mnogo ljudi iz Beograda. To je bilo krajem septembra ’91, a ja sam već tokom leta imala ideju da žene treba da se organizuju protiv rata, tj. za mir. Ta forma mi se učinila najbliskijom. Ideje koje su te žene imale učinile su mi se najbliskijim nama – feminističko pacifističke. Posle oko 15 dana uspela sam da ubedim jednu grupu žena, uglavnom aktivistkinja od ranije, da izađemo na ulice. Pored ranijih aktivistkinja, nama su se pridružile i druge žene, koje su prvenstveno bile pacifistkinje. Tu su bile i žene iz Pokreta majki – žene koje nisu dale da njihovi sinovi idu u rat ili su tražile da se vrate s ratišta. Bilo je puno takvih inicijativa u leto ’91. godine, a onda je jedan deo njih shvatio kolika je to bila manipulacija i odvojio se od Pokreta majki. Onda su sarađivale s nama. Neke od njih su i danas u našim grupama. Moja osnovna motivacija bila je moralne prirode. Moralno-emotivne prirode. Osećaj duboke ogorčenosti, nepravde, ogorčenosti protiv JNA, države, a na emotivnom planu i sramote, stida, nemoći i istovremeno želje da uradim nešto. To je bio vrlo minimalistički zahtev, moralno-emotivne prirode i, naravno, jasne političke prirode. Bez ikakvih nejasnoća da je ovaj režim odgovoran za ratove – režim Miloševića.
• Koliko dugo si pre osnivanja “Žena u crnom” bila aktivna?
Nikada nisam bila ni u jednoj oficijelnoj organizaciji. Nisam bila ni u Savezu omladine, ni u Savezu studenata, niti u Partiji. Nikada nisam bila u oficijelnoj organizaciji, osim kao pionirka. Nisam učestvovala ni u kakvim formalnim oblicima organizovanja. Uvek sam sebe smatrala levičarkom i antifašistkinjom, jer potičem iz takve porodice. Moja porodica nije bila u Partiji. Moja cela porodica, i s majčine i s očeve strane, dugo je bila na Golom otoku i mislim da je to uticalo na moj politički izbor u smislu “autsajderstva” u odnosu na državu. Nisam se ja zanimala za politiku, već za međunarodnu politiku u nekom romantičnom smislu – za Če Gevaru, rat u Vijetnamu, Vudstok. Za takva kulturno politička stremljenja. Nikada me nije zanimalo da idem u Partiju, u Savez komunista. Moje prvo političko iskustvo bilo je vezano za internacionalizam, za neke kontakte koje sam imala s ljudima iz Latinske Amerike. Završila sam filologiju i zato sam bila, u kulturnom smislu, upućena na Mediteranske zemlje i Južnu Ameriku, jer sam završila romanske jezike – španski i italijanski. U kulturnom smislu, vrlo su mi bliske zemlje juga, pre svega Mediterana. To je moje kulturno opredeljenje. Ja se ne izjašnjavam kao pripadnica nacije, već kao Mediteranka i Balkanka. Moje prve internacionalističke veze su bile sa političkim izbeglicama iz Latinske Amerike, iz Čilea. Imala sam veze, ali manje, i sa palestinskim izbeglicama. Moje prvo političko iskustvo vezano za ovdašnju situaciju je jedan Otvoreni univerzitet. Jedna inicijativa u kojoj, moram da priznam, nisam bila preterano aktivna, niti protagonistkinja. Moji prijatelji su bili mnogo aktivniji. Tada sam prvi put bila uhapšena… To je bilo 1984. i tako je počelo. Stalno sam bila aktivna u raznim inicijativama kulturno-političkog sadržaja.
• Kako je bilo moguće biti van institucija aktivna kao žena, feministkinja i autsajder?
Bilo je moguće. Čak je bilo lakše do 1991. godine nego posle. Zato što feministička aktivnost nije doživljavana kao opasna, sa stanovišta establišmenta. Ona je posmatrana kao jedna vrsta importa, uvoza sa Zapada. Kao besmislica, glupost. Tako je oficijelna ženska organizacija posmatrala nas feministkinje. Postojala je tradicionalna antifašistička organizacija – AFŽ (Antifašistički front žena). Prestao je da postoji krajem ’50-tih godina, a posle toga je došla jedna birokratizovana organizacija, produžena ruka države i partije – Konferencija žena. Potpuno besmislena… Ona je izgubila emancipatorski karakter koji je imao AFŽ. Ja njih nisam čak ni ozbiljno shvatala. Smatrala sam da su budale, a ni žene ih nisu ozbiljno shvatale. One nisu imale autonomiju, niti su tražile autonomiju u bilo čemu. Bile su vrlo neemancipatorski raspoložene. Njihov stav prema nama je uglavnom bio indolentan. Nije bilo problema u aktivnosti prema feministkinjama. Veći problemi su nastajali ako si se bavila disidentskim poslom, protiv države. Feministkinje nisu imale nekih većih problema. Konferencija žena postojala je nekih dvadeset, trideset godina. One su jedna birokratska struktura. Nisu razumele ni šta je feminizam. Stalno su govorili da je to jedna zapadna tvorevina, kapitalistička. Da feministkinje žele da deluje protiv interesa radničke klase. Sve neke gluposti! Nisu nam pravile neke probleme. Jednostavno, mi nismo imale nikakav kontakt s njima. Pravile su propagandu protiv nas, ali nisu pravile probleme u našem delovanju. Štaviše, mi smo kao feministička grupa “Žene i društvo” imale prostorije u Studentskom kulturnom centru. To je bila oficijelna institucija koja je otvarala prostor za različite disidentske inicijative. Bilo je mnogo disidentskih tribina. Nove teme su se otvarale i novi socijalni pokreti. Među njima su najaktivniji bili ekološki i feministički. Antinuklearni nije. I, studentski pokret. Mi smo imali sastanke u prostorijama SKC-a, koje je kasnije Milošević potpuno uzeo. Deset godina tu je bila Socijalistička partija Srbije. ’80-tih godina, postojala je liberalna struja u Savezu komunista, koja je shvatala da je bilo potrebno otvaranje. Tu struju je personifikovao Ivan Stambolić. Druga struja je bila staljinistička, totalitarna… Milošević… To smo mi kasnije videli. Nakon hapšenja 1984. godine. Moji drugovi su bili u zatvoru, suđeno im je, itd. Ja sam bila uhapšena… Nije bilo većih problema. Bio je to veliki rascep u Partiji između te dve struje – ortodoksne, tvrde i liberalne, mekše. Miloševića i Stambolića. Naša aktivnost je bila podizanje svesti i preispitivanje položaja žena… Ono što rade, feministkinje obično rade svuda. Onda smo se dosta bavili nasiljem u porodicama, reproduktivnim pravima, ženama u medijima… Mene su tada zanimale neke druge teme koje su uglavnom bile vezane za žene i militarizam, nacionalizam.
• Kako je tvoj posao izgledao?
Ja sam radila i svoj posao prevodioca. Nisam nikada imala državni posao, a nisam ga nikada ni tražila. Posle sam videla da je to teško. Tih 11 godina stalno sam bila u “Ženama”. Radila sam, a i dalje radim na terenu. Puno sam putovala, po celoj teritoriji bivše Jugoslavije. Hrvatska, Bosna… Po Kosovu sam puno putovala. ’96, ’97, ’98. i ’99. godine stalno sam išla na Kosovo, gde smo se povezivali sa albanskim grupama – studentskim i ženskim. Od početka ’98, uporedo sa drugim putovanjima, ja intenzivno i permanentno putujem po Srbiji i Crnoj Gori, ali najviše po Srbiji, kao koordinatorka jednog projekta koji traje već 6 godina. To je projekat edukacije, koji se prvo zvao “Putujuće ženske mirovne radionice”, koji finansijski podržava nemačka organizacija “Heinrich Böll”. Nastavak projekta su “Ženske mirovne mreže”. Konferencija u Nišu je deo tog projekta. Ja sam učestvovala u svim aktivnostima “Žena u crnom”.
• Koji je bio razlog hapšenja?
Otvoreni univerzitet je organizovao razgovore sa ličnostima koje nisu bile političke, koje nisu bile poželjne sa stanovišta establišmenta, režima, države, o temama koje nisu bile poželjne. Tada je organizovan razgovor s najvećim jugoslovenskim disidentom, Milovanom Đilasom. U stanu jednog od disidenata, u centru grada. U tom stanu bilo je nas 28-24 muškarca i 4 žene. Hteli smo da pitamo Đilasa o nacionalnom pitanju u narodnooslobodilačkom ratu i antifašističkom pokretu. Da li je bilo problema s nacionalnim pitanjem? Videli smo da je nacionalizam opasno pitanje u ovoj zemlji i da je odavno problem za Jugoslaviju. O tome se nije pričalo. Hteli smo njega da pitamo šta je to bilo, kakvi su bili stavovi po nacionalnom pitanju. Policija je ušla posle 20 minuta i sve nas uhapsila. To je bio razlog. Došlo je do velikog skandala i tu se Partija takođe podelila – da li da budemo svi u zatvoru ili jedan deo. Liberalni deo partije je bio za to da se svi puste i da se to minimalizira, da se pokaže da sve to nema značaja, da mi nemamo nikakvog uticaja na radničku klasu, jer mi nemamo nikakve veze s fabrikom i nas niko ne sluša. Bio je jedan sindikalni lider, koji je misteriozno ubijen, Radomir Radović. Do danas to nije razjašnjeno, a bio je naš drug. Mi smo još tada znali da ga je policija ubila, ali nije bilo zvaničnog saopštenja…
• Kada si formirala “Žene u crnom”, kakvi su bili uslovi za osnivanje te nevladine organizacije?
Ništa nismo imale. Naša jedina aktivnost je bila ulica i protest. Nismo imali nijedno mesto da se sastajemo. U početku su nam dali da se sastajemo u Domu omladine, gde je bio SOS telefon. Onda su nam tamo rekli da nije dobro da dolazimo na sastanke, jer su naši sastanci problem za SOS telefon. Onda smo nekada kamuflirali sastanke zajedno sa SOS telefonom, ali to više nije moglo, zato što je bio problem za neke žene… SOS telefon je “hot line”… Nije politička, već humanitarna. Nije protiv režima. Onda smo ponekad išli na druga mesta da se sastajemo. Tamo gde je neka naša drugarica radila. Ona se bavila sociološkim istraživanjima. Čuli su da tamo odlazimo i onda su rekli da više ne smemo. Sastajali smo se u Centru za antiratnu akciju. Tu nije bilo problema, ali je to mali stan od 25-30 kvadrata. Imali smo tu mogućnosti, ali ne i mesta. Uvek je bilo puno ljudi. Posle svakog protesta, odlazile smo da popijemo pivo u jednom podrumu, “Dalmatinskom podrumu”. Nismo imale nikakav prostor sve do aprila 1993. godine. Tada smo prvi put rentirale neki prostor. Nismo imali sredstava za fotokopiranje, niti smo imale gde to da radimo. Prijateljice koje su radile po nekim institucijama, medijima, švercovale su papir za nas. Tada nije bilo kompjutera. Ili smo fotokopirale kod prijatelja. Pa skupimo pare. Sećam se 1991. godine, Italijanke su nam dale 180 dolara i mi nismo znale šta da radimo. Nismo znale šta da radimo s donacijama. Pomislile smo da je to dobro i da ćemo moći cele godine da fotokopiramo. Onda su počele da nam pomažu međunarodne grupe, ali to nije bilo dovoljno da mi neki prostor rentiramo. Posle toga se situacija izmenila. Što se tiče represije u tom periodu, ne može se reći da je bila otvorena prve godine, tokom prvih pola godine. Ali ona je počela kada je naša vidljivost porasla. Što su više pričali o nama, počeli su razne mere represije da primenjuju. Onda smo se premestile. Prvih godinu dana protestovale smo kod Studentskog kulturnog centra, jer je to bilo mesto gde je bila Feministička grupa. Nama je to bilo simbolično i materijalno mesto drugačije Jugoslavi- je, alternativne Jugoslavije. A mi smo sebe smatrale takvima i zato smo bile tu, kod Beograđanke. Onda smo videle da to nije dovoljno vidljivo i otišle smo na Trg republike. Od tada smo tamo.

Stranice: 1 2 3 4 5


Komentar na članak “Otvoreno i konsekventno protiv rata”

  1. Trezia,

    Zeolit-mineral budućnosti
    Savremeni način života, ishrana, stres, zagađenje, zračenje uzrok su najezde slobodnih radikala. Svakodnevno, na desetine hiljada slobodnih radikala napada naš organizam. Slobodni radikali su nestabilni molekuli koji lako reaguju sa drugim jedinjenjima u svojoj okolini. Opasni su jer narušavaju ravnotežu uzimajući elektrone drugim molekulima. Tada od stabilnih molekula stvaraju slobodne radikale, a zdrava ćelija se oštećuje. U ćeliji koja je napadnuta slobodnim radikalima dolazi do različitih promena-narušava se struktura proteina, oštećuje se DNK, dolazi do kidanja lanca i do smrti ćelije. Svi ovi poremećaji unutar ćelije dovode do nastanka raznih bolesti-tumora, bolesti srca i krvnih sudova, bolesti jetre, šećera, autoimunih bolesti.
    U borbi protiv slobodnih radikala koriste se antioksidansi. Antioksidansi imaju svojstvo stabilizatora. Oni predaju elektron slobodnim radikalima i pri tom ga stabilizuju, sprečavajući dalja oštećenja. Zbog toga bi svakodnevno trebalo uzimati antioksidanse, putem ishrane, ili dijetetskih suplemenata.

    Najefikasnije sredstvo za prevenciju dejstva slobodnih radikala i za neutralizaciju njihovog delovanja, jeste najjači antioksidans-ZEOLIT.
    Zeoliti su slilikatni minerali. Po sastavu su aluminijumsko-natrijumski ili aluminijumsko-kalcijumski silikati. U prirodi se nalaze u vulkanskim stenama, stenama koje su nastale taloženjem gasova i para i u okeanima. Javljaju se kao vlaknasti, lisnati i kristalni zeolit. U prirodi se nalazi preko 200 vrsta zeolita. Najčistiji i najefikasniji zeolit je kristalni-klinoptilolit koji se koristi za humanu upotrebu. Ovaj mineral je potpuno neškodljiv što je dokazano hemijskom analizom i toksikološkim analizama od strane eminentnih stručnjaka.

    U našoj zemlji zeolit se nalazi u podnožju Kopaonika i na Kosovu.
    …………………………
    Zeolita ima i u okolini Loznice,a, u znatnoj količini je evidentiran na Kubi,što pokreće adekvatna pitanja oko “kazne”koja je primenjena u odnosu na narod te države ,od strane ,recimo ,pokretača svog sranja koje je zadesilo i Srbiju.-Terezia Đurin)

    ……………………………………

    U prirodi ovaj mineral je neaktivan. Procesom mehaničke obrade, on se aktivira, tj. ispoljava svoja svojstva. Mehanička aktivacija je tehnološki postupak mehaničke obrade materijala pri čemu se materije usitnjavaju do veličine mikrona, tj. kretanjem jedne čestice po površini druge u dinamičkim uslovima, dolazi do oštećenja površine čestice i sloja koji se nalazi neposredno ispod nje, a zatim dolazi do kidanja veza što uzrokuje usitnjavanje čestice. Pri tom se povećava slobodna površina čestice, pojačava im se adsorpciona sposobnost, sposobnost jonske izmene i kapacitet. Ovim postupkom se menjaju fizičko-hemijska svojstva zeolita, ali ne i hemijski sastav. Mikroni zeolita u ćeliju unose hranljive sastojke, a iz nje odnose raspadne produkte metabolizma. U ćeliji otpuštaju slobodnu vodu koja se nalazi unutar kristalne rešetke, pa samim tim poboljšavaju membranski potencijal i njegovu nepropustljivost za štetne materije, pri čemu se reguliše acidobazni potencijal.

    Pored čistog zeolita, u našoj zemlji se nalaze proizvodi koji u sebi sadrže kombinaciju zeolita i drugih antioksidanasa, kao što su zeleni čaj, vitamin C, noni, spirulina. U ovim kombinacijama zeolit se koristi kao nosač, tj. olakšava prolazak antioksidanasa do ćelija. Treba napomenuti da zeolit nije lek, već dijetetski suplement koji ima dokazana lekovita svojstva.

    Različita ispitivanja u Hrvatskoj, Austriji i Nemačkoj dokazala su primenu zeolita u medicini, veterini i prehrambenoj industriji.

    Prvi rezultati ispitivanja prezentovani su 1998. godine. Ono što karakteriše zeolit je adsorpciona sposobnost. U organizmu vezuje metale, toksine, lekove, pa treba biti obazriv prilikom upotrebe zeolita. Razmak između upotrebe zeolita i drugih lekova ili vitamina treba biti što veći da ne bi došlo do poništavanja efekta leka.

    Posle primene, čestice zeolita dospevaju do tankog creva gde prodiru u limfoidno tkivo, odakle dolaze u kontakt sa imunskim sistemom i menjaju ga. Dokazano je da zeolit može aktivirati ili deaktivirati T i B limfocite u organizmu. Kod pada imuniteta usled bolesti, stresa, zračenja, upotrebe jakih lekova, zeolit stimuliše proizvodnju i aktivaciju T i B limfocita. Nasuprot tome, kod autoimunih bolesti zeolit se vezuje za T limfocite koje prepoznaje kao antigene. To rezultira izrazito jakom imunološkom reakcijom pri čemu dolazi do razaranja T limfocita.

    Što se tiče slobodnih radikala, na mestu oštećenja ćelije, zeolit jonskom izmenom dovodi Mg, Ca i druga minerale od kojih je sagrađen, čime se sprečava dalje oštećenje ćelije.

    Ispitivanja su dokazala i antitumorski efekat. Poznato je da enzim protein kinaza dovodi do razaranja DNK molekula, do mutacije gena i stvaranja malignih ćelija. Zeolit prepoznaje protein kinazu odgovornu za mutaciju, inhibira je, sprečavajući dalje stvaranje malignih ćelija. Tokom 1998. i 1999. godine u Hrvatskoj je praćen veći broj bolesnika obolelih od malignih bolesti koji su uzimali zeolit pod kontrolom lekara. Pacijenti su imali različite vrste tumora, lokalizovanih na različitim mestima uz loše fizičko i psihičko stanje, jer su oboleli odbili hemoterapiju, zračenje i hirurško odstranjenje tumora. Posle višenedeljne primene zeolita došlo je do vidnog poboljšanja, tako da je većina pacijenata izgubila simptome bolesti-primarni tumor je smanjio veličinu, metastaze su se povukle, poboljšalo se opšte stanje pacijenta.

    Zeolit povoljno utiče i na kožne bolesti, dermatitise, psorijazu, seboreju, herpes.

    Zeolit se ne preporučuje deci do 3 godine, trudnicama, pacijentima na hemodijalizi i osobama sa transplantatima. Preparat nema toksičnu niti letalnu dozu.

    S obzirom da je upotreba zeolita u svetu počela još sedamdesetih godina prošlog veka, nema sumnje da će zeolit u budućnosti biti jedan od vodećih preparata koje treba uzimati u toku same bolesti, ali i za prevenciju i poboljšanje imunskog sistema kod zdravih osoba.

    Dr Vesna Mihajlović

    ……………………….
    (Jos u vreme Tita ,u koferima diplomata koji su bili u poseti ili u odlasku ,pronalazene su kolicine neke rude koja nije mogla da se otkrije ,detektuje radarom ,a, krijumcarila se vec tada kako bi se ispitala koliko je korisna za vojnu industriju,odnosno Kosmicki program svetski priznatih sila ,sukobljenih u hladnom ratu,odnosno osvajanju novih Planeta gde je moguc zivot, kako bi ostvarile prevlast nad pomenutim programom.)-Terezia Đurin

    …………….
    U našoj južnoj pokrajini ima uglja, hroma, mangana, bora, volframa i uranijuma…

    Za koga je čuvana kosmetska nafta punih pet decenija?

    Zdrav razum govori da u kosmetskom podzemlju ima značajnih rezervi nafte.
    To potvrđuju i podaci o gotovo tajnim istraživanjima tokom proteklih pola veka

    Početkom februara, asocijacija Gustafson u ime Manas Petroleuma saopštila je da je u severnoj Albaniji otkriveno veliko nalazište nafte i gasa, od 2.987 milijardi barela nafte i 1.004 triliona kubnih metara gasa. Saopšten je još jedan podatak vredan pažnje: gotovo polovina dokazanih rezervi nafte na Balkanu utvrđena je u Albaniji. Gde je drugih pedeset odsto? U Grčkoj nafte nema, na crnogorskom primorju zna se za veoma male količine, dok se u Srbiji samo nagađa da nafte ima i na Kosmetu!

    Poznato je da savremena nauka omogućava da se nalazišta minerala, a i nafte otkrivaju merenjima iz satelita. Naročito precizne snimke tla bogatog mineralima i naftom, načinili su Amerikanci. Zna se da su svojevremeno snimali i Kosmet. Tada su i počela nagađanja o tome, ne da li ima, nego koliko ima nafte i gasa u Kosovskom pomoravlju. Čak ima mišljenja da su rezerve nafte u južnoj srpskoj pokrajini veće od azerbejdžanskih!

    Daleke 1936. godine, kod Gračaničkog jezera je istraživana ruda bakra, ali je sve okončano procenom da je vađenje rude neisplativo. Naime, gračaničkog bakra je bilo od 2,45 do 3,5 odsto po toni, dok je tada u rudniku Bor bilo 7 odsto bakra. Samo dve decenije kasnije, u rudniku „Trepča“, proizvodilo se oko 11.000 tona najfinijeg katodnog bakra! To znači da je prethodna procena o svrsishodnosti vađenja bakra bila pogrešna. Slično je bilo i sa drugim rudama, na primer boksitom, koji je zanemaren, a ima ga u neprocenjivim količinama, što smo saznali mnogo kasnije.

    U drugoj polovini prošlog veka, na Kosmetu je procenat istraženih mineralnih sirovina bio samo 37 odsto od uobičajenog procenta u ostalim evropskim zemljama. Zašto je to bilo tako, danas nema odgovora. Kao da je neko u ondašnjoj Jugoslaviji namerno ćutao, nastojeći da rudno blago dočeka neke druge eksploatatore?
    Između Suve reke i Prizrena ušuškano je selo Šumadija, nekada najlepše na celom Kosmetu. Izgradili su ga solunski borci, kojima je država dala zemljište da posle surove ratne epopeje u Prvom svetskom ratu, podignu nove domove. U Kraljevini, selo je raslo, razvijalo se, stanovnici su bili sretni i zadovoljni.

    Ni Drugi svetski rat nije narušio idilu seoskog ambijenta, iako su okupacione godine donele teške trenutke pre svega sa šiptarskim življem iz okoline.
    Odjednom, 1958. godine, u ataru sela Šumadija došli su nepoznati ljudi sa čudnim mašinama. Bušili su zemlju, proračunavali i merili. Stručnjaci državnog preduzeća tragali su za naftom. Kao što su počeli, radovi su i odjednom okončani. Bušotine su sanirane, otvori zabetonirani, a bušotine nisu zatrpane. Kao da su ostavljene za neko drugo vreme. Ova epizoda je zaboravljena jer je svim učesnicima istraživanja naređeno da o rađenom i pronađenom zauvek ćute. Takvu obavezu deo stručnjaka je morao da potvrdi potpisom. Od tada je prošlo pola veka. U životu je samo nekoliko znalaca te kosmetske tajne. I danas se nećkaju da govore. Dokumentacija je nestala, ali, ono što se događa sa Kosmetom, jača pretpostavku da su dokazi o nafti, gasu i još nekim retkim mineralima na Kosmetu, završili izvan granica Srbije.

    GEOLOŠKI PREDUSLOVI

    Kosmet, poznat po ogromnim rezervama uglja (dovoljne za narednih pet vekova) mora da sadrži značajne količine nafte. Pre nekoliko stotina miliona godina Balkan, Mediteran i Severnu Afriku prekrivao okean Tetis. Tektonski poremećaji su stvorili Paratetis (Vardarski okean), čije su vode, u periodu kasne jure, odneli nekadašnji Ibar, Vardar i Morava. Može samo da se nagađa kolika je bila plodnost tla, a kakve su tek hemijske reakcije u kosmetskom podzemlju stvarale naslage uglja, analogno tome i nafte.
    Inače, podzemlje Kosmeta pripada takozvanom Tetanskom evroazijskom metalogenetičkom pojasu (TEMB), nastalom u postmezozoiku, a prostire se do Indonezije i istovetnog pojasa na Pacifiku.

    Savremenik se priseća prošlosti. Još 1947. godine, bušilice za naftu su iz Vojvodine premeštene na crnogorsku obalu, kod Petrovca. Nakon godinu dana vrlo tajnovitog istraživanja, oprema je povučena, ali ne nazad u Vojvodinu. O njoj se ništa nije čulo čitavu deceniju. Bušilice su osvanule kod sela Šumadija, gde je na dubini od nekoliko stotina metara, otkriven sloj uljanih škriljaca, iz kojih se dobija nafta. Danas je nepoznata debljina sloja škriljaca koje stručnjaci ubrajaju u „kaspijsku žilu“ koja se pruža do Jadranskog mora. Istraživanje kod sela Šumadija, a i na još nekoliko lokacija na Kosmetu, dobilo je oznaku „strogo poverljivo“! Tadašnja jugoslovenska vlast je učinila sve da kosmetsku naftu prekrije poluvekovna tama! Zašto? Kasnije su crpljene skromne količine nafte po Vojvodini, dok se o kosmetskom blagu nije govorilo. Ili nije smelo?

    Da li je crno zlato bilo „kaparisano“?
    Muk je trajao do 1999. godine, kada je uoči napada NATO na Jugoslaviju, dr Sara Flaunders, direktor Američkog akcionog centra, u listu Vašington Poust objavila članak naslovljen sa „Rat i rudnici“ u kojem piše o interesovanju multinacionalnih kompanija za naše područje. I ona, kao i mnogi drugi pisci o resursima Kosmeta, kao mačka oko vruće kaše obilazi oko kosmetske nafte, više se baveći grandioznim rezervama uglja (500 milijardi dolara). Tokom napada NATO na Srbiju, među špekulacijama o pravom razlogu napada, pojavila se ona o kojoj je govorio Džon Pilger – nafta. Reč je o projektu koji je dospeo na dnevni red SAD i velikih multinacionalnih kompanija odmah nakon okončanja hladnog rata: ostvarenje naftnog protektorata od Persijskog zaliva do Kaspijskog mora i od obala južne Evrope do Indijskog okeana.
    Nafta, bor, volfram, bizmut i uranijum su bili najvažniji povodi da se posle Kumanovskog sporazuma (jun 1999), odmah iza prethodnice Kfora, britanskih trupa generala Džeksona, nađu ne jedinice ostalih članica Kfora, već poslenici multinacionalnih kompanija. Predvodili su ih ljudi američke kompanije „Braun i Rut“, a upravo su oni, pre dolaska američkih vojnika Kfora, izgradili ogromnu bazu Bondstil, koja je u blizini njima očito poznatih ležišta dragocenih minerala i nafte. Naravno, „Braun i Rut“ su i danas tamo. Šta tamo radi građevinska kompanija koja učestvuje i u mnogim naftnim poslovima, nije poznato, ali može da se pretpostavi. Podsetimo se i detalja godinu dana pre napada NATO, kada je Baljevac na Ibru, kod kojeg je rudnik veoma bogate žile uglja, ugostio jednog „predstavnika“ holandske firme nedefinisanih interesovanja. Bio je to Hans van de Bruk, tada član holandske vlade!? Inače u rudniku uglja kod Baljevca je otkriveno bogato ležite bora, u svetu retke, ali veoma upotrebljive rude u tzv. novim tehnologijama. Zanimljivo je to da ni ovaj mineral nisu iskopavale naše bivše države! Nisu preterivale ni sa vađenjem hroma, a na Kosmetu je 20 odsto svetskih rezervi!?

    Sada je jasno da je kosmetsko mineralno bogatstvo, posebno nafta, dugo bilo pod mnogim velovima tajni. NJih su stavljale naše bivše države, naši ljudi. Zašto? Zbog čega? Za koga? Zar je moguće da su pre pola veka, ovi koji se spremaju da čerupaju Kosmet, znali čega sve ima ispod kosovskih božura? Zar je moguće da su naši nekadašnji lideri sve otkriveno prikrili, ostavljajući ga u nasleđe budućim otmičarima Kosova i Metohije?
    Autor:
    Jovan Nikolić
    http://www.glas-javnosti.co.yu/clanak/glas-javnosti-03-03-2008/za-koga-je-cuvana-kosmetska-nafta-punih-pet-decenija

    ……………………..
    Na osnovu samo delića saznanja koje Vam prezentujem,možete i “Žene u crnom ” a i ostale grupacije koje su veštački stvorene i finansirane od strane interesnih grupacija,shvatiti o čemu se ovde,u Srbiji radi.
    Ako se pridoda tome slabljenje vojne moći,uništenje potpuno,strategije odbrane R.Srbije,kada se povežu konci koji se vuku i odakle se vuku,pa do urušavanja ustavvotvorne države Srbije ,do zamena teza kada se na scenu dovode kriminalci i pravdaju njihova zlodela,kada se forsira tajkunizacija državnih dobara,kada se sudstvu ne dozvoljava da kažnjava krivce ,već da se neizostavno pronalaze ,ili izmisle grehovi i grške nevinim ljudima ,istinskim rodoljubima,do urušavanja strategije države Srbije po pitanju Zdravstva i ekonomije, definitivno je jasno da je Srbija već poodavno prodata od strane odrđenih skupina i poltičkih marioneta,te da se sada samo tavori i kupuje vreme zarad tamo nekih G Ge sila koje bi da pošto unište (globalno i svakako) Zemlju,odlete ,kada se za to stvore uslovi na planetu/možda i Veneru,koju pominje naš genije Tesla/koja daje više uslova za njihove zločinačke misli i dela.
    Kažu ,te sile da sada baš nemaju dovoljno para za taj program,navodno,reč je o Marsu,po njima,ali ,da će se novci nakupiti do 2020-30.godine i onda AU FIDERZEN glupi narode Zemlje,odoše oni u nova osvajanja.
    A,”Žene u crnom”,šta že onda?
    Ljudi,razmislite dobro,ne dajte se izmanipulisati do balčaka.
    Uzdajte se da Vam je pamet data zarad MISLI ,ne zarad ukrasa i statistike.

    Hvala na prostoru
    Terezia Uzel Đurin
    Pančevo

Napišite komentar