Josip Broz – upotreba naučnih ustanova u Srbiji za deifikaciju jugoslovenskog diktatora
Svečana akademija SANU za jedinog počasnog člana
na koga je Akademija “gorda”
Ni Srpska akademija nauka nije zaboravila svog počasnog člana i slavljenika. Da bi obeležila njegov osamdeseti rođendan, predsednik akademije, Pavle Savić, potpredsednik Akademije Dušan Kanazir, zajedno sa akademikom Dušanom Nedeljkovićem, organizovali su Svečanu akademiju “povodom osamdesete godišnjice rođenja Josipa Broza Tita”. Na sednici održanoj 9. maja 1972, Izvršni odbor Akademije – čiji je sastav u tom trenutku bio: Pavle Savić, Dušan Kanazir i Radomir Lukić, ali Lukić upadljivo nije prisustvovao sednici77 – doneo je odluku da se Svečana akademija održi 24. maja, sa sledećim programom:
“1. Reč predsednika Akademije Pavla Savića.
2. Drug Tito – govori akademik Dušan Nedeljković.
3. Pesma o Titu Radovana Zogovića i Veliki putnik Branka Milj-
kovića (recituje Zoran Ristanović, prvak Jugoslovenskog dram-
skog pozorišta.
4. Čitanje pozdravne adrese drugu Josipu Brozu Titu.
5. Ženski hor Collegium musicum, pod upravom Darinke Matić-
Marović, peva:
a) dve krajiške borbene pesme: Bolna mi leži omladinka Mara;
Snijeg pada, i hoće, i neće.
b) Stevan St. Mokranjac: Primorski napjevi.
v) Konstantin Babić: Razbrajalice (narodni tekst).
g) Miloje Milojević: Muva i komarac (narodni tekst).”78
Godišnjak SANU nije preneo Savićev govor, ali se za to pobrinuo partijski organ Borba. Predsednik SANU izjavio je na Svečanoj akademiji sledeće:
“Mi se pridružujemo opštenarodnom slavlju kojim naši narodi manifestuju svoju radost, odanost i zahvalnost za Titovo životno delo i sreću da je takav čovek, potekao iz naroda, mogao da stane na čelo naroda u najsudbonosnijim delovima njegove istorije.
Našem Predsedniku dugujemo najdublju zahvalnost za sve što je učinio u ratnim i poratnim godinama za očuvanje slobode, bratstva i jedinstva i za afirmaciju naše zemlje u svetu.
Gordi što takvog čoveka kao što je drug Tito imamo za počasnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti, šaljemo mu sa ovog skupa izraze najbolje ljubavi i želje da još mnogo i lepo proživi.”
Nakon Savićevih lepih želja, o životu i radu Broza govorio je akademik Dušan Nedeljković, poznati pobornik teze da samo marksisti smeju da se bave naukom, što je vatreno propovedao tokom četrdesetih i pedesetih godina.79 Usledilo je izvođenje ranije usvojenog programa.88 Iz Godišnjaka saznajemo i da je naslov izlaganja akademika Nedeljkovića bio “Josip Broz Tito i dijalektika na delu”.81
Borba: “Tito” kao jedina vest
Deifikacija obavljena na jedan dan pred rođendan imala je da se nastavi narednog dana. Naročita ličnost kojoj se u stihovima obraća ne može imati samo posebnu pažnju za svoj rođendan, ona mora imati nešto posebno, nešto više. Nekoliko članaka, pa čak i cela naslovna strana nisu dovoljni da obuhvate istorijsku ličnost takvog obima.
Osamdeseti rođendan Josipa Broza pokazao je da je kult njegove ličnosti u socijalističkoj Jugoslaviji dosegao bolesne dimenzije. Organ Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije, dnevnik Borba, posvetio je ceo broj 142, štampan 25. maja 1972, ličnosti i delu Josipa Broza. Na naslovnoj strani dana je preko njene četvrtine slika Josipa Broza. Prva i druga strana posvećene su Svečanoj sednici Savezne skupštine povodom Brozovog osamdesetog rođendana. Na drugoj strani dan je i pregled čestitki iz inostranstva. Posebna pažnja dana je tekstu Oskara Daviča na trećoj strani, koji je ovaj spisatelj napisao za Tanjugov servis članaka za inostranu štampu, a koji se završava sledećim objašnjenjem stvarnosti:
“Zašto se slobode Jugoslovena i ostvaruju na crti u kojoj se lične i nacionalne slobode sve punije izjednačuju sa stremljenjima cele zajednice koju nosi udruženi rad. Nemoguće?
Upozoravam vas još jednom: šifra je kratka: glasi – TITO.”82
Postavši najpre ovaploćenje “slobodnijeg mogućeg”, Broz je sada postao i šifra, neka vrsta “abrakadabra”. Dovoljno je izgovoriti njegovo ime i sve se rešava.
Borba se, međutim, nije zadovoljila samo sa tri strane posvećene Brozu. Od treće strane prenosi se integralno referat sa svečane sednice Savezne skupštine pod naslovom “Veliko revolucionarno delo Josipa Broza Tita”. Ovaj referat pokriva i celokupne strane 4, 5. i 6. Od strana 3. do 16. ide naslov u gornjem delu svakog lista “UZ OSAMDESETI ROĐENDAN PREDSEDNIKA TITA”. Strane 7. i 8. posvećene su autorskim tekstovima o Brozu.83 Na stranama 14. i 15. revolucionari iz raznih delova Jugoslavije daju tematski prilog pod naslovom “Moj prvi susret sa Titom”. Tu su Dušan Petrović Šane, Džavid Nimani, Blažo Jovanović, Radovan Vlajković, Mara Naceva, Josip Cazi, Milutin Morača i Sergej Krajger. Idilu kvare samo dve reklame. Na 10. strani data je JAT-ova reklama, ali je i ona u funkciji 11. strane na kojoj je tekst “Putnik mira”. Ipak, 18. strana ostaje kao izuzetak u ovom broju. Na njoj kruševački “Rubin” reklamira vina “Car Lazar” i “Carica Milica”. Tako se i komad nesocijalističke istorije progurao u ovaj broj Borbe.
I televizijski program mora da bude u znaku Broza. Na poslednjoj, dvadesetoj strani, podseća se da će Televizija Beograd u 20.00 prenositi Svečanu priredbu povodom Dana mladosti, a da će komentator biti Dragan Nikitović. Nakon prenosa sledi film “Desant na Drvar”. U rubrici “preporučujemo” ističe se da će Radio Beograd da obeleži Dan mladosti posebnim emisijama, a naročito se preporučuje emisija Radio Zagreba, u 9.30, koja će biti posvećena “drugu Titu kao inspiraciji narodnog, pesničkog i muzičkog stvaralaštva”.
Tako je Borba prevazišla samu sebe. Uspela je da joj u broju od dvadeset strana jedina vest bude proslava rođendana, lika i dela Josipa Broza. Da bi sve bilo još posebnije pojedine strane objavljene su u punom koloru što je bio ogroman trošak u to vreme. Direktor i glavni i odgovorni urednik Borbe u tom trenutku bio je Slobodan Glumac.
Ovaj uistinu “jedinstven” potez Borbe postaje još očigledniji kada se uporedi sa pisanjem Narodne armije, zvaničnog nedeljnika Jugoslovenske narodne armije. Prirodno, Narodna armija se takođe istakla, posvetivši neverovatnih prvih 19 strana broja 1713 vrhovnom komandantu. Ali, čak je i Narodna armija preostalih trinaest strana ostavila za druge sadržaje iz armijske svakodnevice.
Rođen sam 1956. Odrastao i vaspitan u Njegovom vremenu.
Niti želim niti mogu da prihvatim današnje budalaštine (ocila, dvoglavu orlušinu … pravde, …)
Inicirao sam i osnovao sa još 10 Ljudi različitih nacija osnovao i registrovao sam Udruženje Maršal Tito Lazarevac.
pozdrav
Poštovani urednici
Samo čunjenice!
Kao što sam obećala,samo činjenice.
Tu komentari nisu potrebni.
Sve se da pročitati između redova i naći ćemo odgovore na sva pitanja iz sadašnjosti.
Od pametnih,od onih kojima je stalo do Srbije,kao meni,zavisi budućnost Srbije.
Sretna budućnost:
Sloboda,jednako život,ili
Ljubav ,jednako Sloboda,ili
Život dostojan čoveka ,ne kao lažna parpla nazovi demokratije pod dirigentskom palicom stranih agentura
Pozdrav
Đurin Uzel Terezia
http://www.hrvatsko-pravo.hr
http://www.hrvatsko-pravo.com
28. rujan 2006.
Politika njemačkog Bundesnachrichtendiensta i jugokomunističke Udbe održavanja i razbijanja Titove Jugoslavije (2)
“Ratnik iz sjene”
“Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan”
U poglavlju “Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan” svoje knjige “Der Schattenkrieger” (ili Ratnik iz sjene), njemački autor Erich Schmidt-Eenboom kritizira navodnu pristranu obavještajnu djelatnost koju je Klaus Kinkel navodno provodio u korist Hrvata kada je od 1979. do 1982. bio čelnik Zapad«HRVATSKO PRAVO»
Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
http://www.hrvatsko-pravo.hr
http://www.hrvatsko-pravo.com
28. rujan 2006.
Politika njemačkog Bundesnachrichtendiensta i jugokomunističke Udbe održavanja i razbijanja Titove Jugoslavije (2)
“Ratnik iz sjene”
“Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan”
U poglavlju “Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan” svoje knjige “Der Schattenkrieger” (ili Ratnik iz sjene), njemački autor Erich Schmidt-Eenboom kritizira navodnu pristranu obavještajnu djelatnost koju je Klaus Kinkel navodno provodio u korist Hrvata kada je od 1979. do 1982. bio čelnik Zapadnonjemačke obavještajne službe “BND” (Bundesnachrichtendienst). Autor knjige je kasnijeg ministra vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Klausa Kinkela, optužio da je kao šef njemačke obavještajne službe postavio kamen temeljac za razbijanje socijalističke tamnice naroda od Vardara do Triglava (Jugoslavije). Infiltracijom njemačkih agenata u bivšu komunističku Jugoslaviju (SFRJ), kao i pridobivanje nekih Hrvata za rad njemačkog BND, Kinkelu je uspjelo premrežiti i nadmudriti zloglasnu jugoslavensku Udbu (“Uprava državne bezbednosti”, kasnije nazvana na srpskom jeziku “Služba državne bezbednosti” odnosno Službe državne sigurnosti ili SDB).
Po Schmidt-Eenboomu su njemački obavještajci godinama, pa i desetljećima na vezi držali hrvatske komuniste i nacionaliste, pripremajući ih za trenutak raspada Jugoslavije poslije Titove smrti. Te hrvatske komuniste autor zove “nacionalkomunistima”, a među njih na prvo mjesto stavlja Ivana Krajačića, s obavještajnim imenom “Stevo”. Jedan od agenata njemačkog BND bio je navodno i bivši obavještajac Ustaške nadzorne službe (UNS) iz vremena Nezavisne Države Hrvatske, Ernest Bauer, a kao suradnici njemačke službe u Pullachu (sjedište BND u Bavarskoj) spominju se još Josip Manolić, Josip Boljkovac, Franjo Tuđman, Ivan Zvonimir Čičak, Stipe Mesić i Dražen Budiša. Među Krajačićeve đake-prvake je novinar Schmidt-Eenboom ubrojio Stjepana “Stipu” Mesića i Josipa Boljkovca.
AGENT IVAN KRAJAČIĆ “STEVO”
Autor je Krajačića predstavio kao vrhunskog obavještajca maršala Tita, kojega je Kominterna* tijekom Drugog svjetskog rata postavila na čelo jugokomunističke tajne službe i političke policije O.Z.N. (ili Ozna u žargonu, “Odjel za zaštitu naroda”), a bio je za vrijeme Drugog svjetskog rata tajni rezident (predstavnik) sovjetske obavještajne službe NKVD u Zagrebu. *KOMINTERNA ili “Komunistička internacionala” … moskovska središnjica Staljinovih satelitskih ogranaka komunističkih partija u svijetu. Agent Krajačić je čak navodno svoj obavještajni radioprijemnik, s kojim je od 1942. iz svog stana u Zagrebu redovito informirao svoje gazde u Moskvi, vratio sredinom osamdestih godina 20. st. izvornim vlasnicima u Moskvi. Krajačić, iako komunist iz ideala, bio je po Schmidt-Eenboomovoj teoriji u biti hrvatski nacionalist, koji je unutar savezne jugoslavenske Udbe izgradio “hrvatsku obavještajnu zajednicu u zajednici”. Po Schmidt-Eenboomu je Krajačićev pitomac, kojega je ovaj vrhunski komunistički obavještajac odgojio, bio Josip Manolić. Autor ga je predstavio i kao kasnijeg glavnog Tuđmanovog obavještajca u nezavisnoj Hrvatskoj. (Krajačić je kao šef Ozne za Hrvatsku 1945. uhitio Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca.) Kada je Krajačić pedesetih godina 20. st. bio ministar unutarnjih poslova Narodne Republike Hrvatske, Manolić je bio šef svih kaznionica u zemlji. (Tada je Manolić po hijerarhijskoj ljestvici zapovjedne odgovornosti preuzeo tretman politički osuđenog i zatvorenog Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Stepinac je trovan do smrti). Tito je nakon Rezolucije Informbiroa* 1948. godine, kojom ga je Staljin htio srušiti s vlasti, započeo pravu čistku među jugoslavenskim komunistima, a u općoj paranoji* stradali su na tisuće nevinih ljudi. * INFORMBIRO… Informacijski biro (ured) Komunističke internacionale u Moskvi iz kojega je sovjetska obavještajna služba vukla konce lutaka simboliziranih slijepo poslušnim komunističkim partijama po svijetu; KPJ i KPH bile su pravi primjer takvih satelitskih političkih stranaka. PARANOJA (grč. paranoia… ludost, ludilo)… duševna bolest kod koje bolesnik umišlja da je neka veličina i da ga svi progone. Samo u zatvoreničkom i radnom koncentracijskom logoru smrti na Golom otoku je Tito dao likvidirati preko 50.000 navodnih Staljinovih sljedbenika među jugoslavenskim komunistima. Sav prljavi posao hvatanja “staljinovaca” preuzeo je tada Ivan Krajačić, a da paradoks bude veći, sam je Krajačić bio Staljinov agent. Tako je u biti Ivan Krajačić Stevo odmah iza Tita najodgovorniji za kršenje ljudskih prava u Hrvatskoj i Jugoslaviji tih godina, jer, on je bio taj koji je izravno naređivao tko će biti uhićen i ubijen. U jednom otvorenom razgovoru s Antonom Duhačekom (djelatnikom obavještajne službe jugoslavenskog ministarstva vanskih poslova) Krajačić je ovome rekao da je “on /Krajačić/ nacionalist i da se tu nema što više diskutirati o tome”. Na Duhačekovo pitanje što o tome misle sovjetski komunisti (Rusi), Krajačić mu je odgovorio “da se oni ne nalaze na suprotnim stranama”. I zbilja, sovjetski komunisti su Krajačiću oprostili likvidacije proruski orijentiranih srpskih komunista u Jugoslaviji u vrijeme čistke u vezi Rezolucije Informbiroa, očigledno zbog prijašnjih zasluga za vrijeme Drugog svjetskog rata. Krajačić je navodno u jugoslavenskoj Udbi vodio prohrvatsku kadrovsku politiku, plasiravši na ključna mjesta hrvatske nacionalkomuniste. Tito je Krajačića potom smijenio i uklonio s vlasti, ali ga nije dao likvidirati jer mu je Krajačić, navodno, u više navrata spasio život. Do Krajačićeve smjene došlo je, navodno, zato što je na jednoj komemoraciji u Jasenovcu, gdje se u 2. svjetskom ratu nalazio ustaški konc-logor, izjavio da Ante Pavelić (poglavnik NDH) nije pobio dovoljno Srba, te se tom izjavom zamjerio svojim srpskim drugovima u jugoslavenskoj komunističkoj partiji.
Uzroci sloma Hrvatskog proljeća
Rumunjska komunistička obavještajna služba (Securitate) prekinula je neizravno Hrvatsko proljeće ili Lipanjska gibanja iz 1971. godine, koje je predstavljalo neku vrstu državnog udara na diktatora Tita, kada je informirala Beograd o namjeri hrvatskih reformiranih komunista. U početku su se Rumunji čudili što Tito nije odmah reagirao, a potom, kada su Tita osobno upoznali s navodnim činjenicama o državnom udaru, jugoslavenski se maršal žurno vratio iz službenog posjeta susjednoj zemlji i zakazao u vojvođanskom lovištu Karađorđevo 1971. sjednicu vodstva savezne jugoslavenske komunističke partije na kojoj je smijenio kompletno hrvatsko republičko partijsko vodstvo. Čistke su uslijedile i u vojsci. Navodno je Titov boljševički udar na hrvatske proljećare kasnio stoga, što je važan djelatnik savezne Udbe za analizu stranih obavještajnih podataka o Jugoslaviji namjerno zadržao rumunjske informacije kako ne bi dospjele do samog vrha komunističke partije Jugoslavije (SKJ) koja je držala monopol na svu vlast u Jugoslaviji.
Nakon “sječe glava” hrvatskog partijskog vrha, Savka Dabčević-Kučar (čelnica Saveza komunista Hrvatske, SKH) i Mika Tripalo (član Predsjedništva SFRJ i SKJ) kao i svi drugi članovi komunističke partije iz Hrvatske nisu dobili drakonske kazne zahvaljujući Krajačićevoj intervenciji kod Tita. Tako je i Franjo Tuđman dobio relativno blagu kaznu (Tito: “Tuđmanu ne pakovati.”). Diktatorova milost je, međutim, vrijedila samo za hrvatske komuniste, ali ne i za hrvatske nacionaliste koji su masovno na politički montiranim sudskim procesima dobivali višegodišnje kazne zatvora ili logorske kazne, i godinama robijali kao politički zatvorenici savjesti (kao na pr. prvooptuženi Bruno Bušić, zatim, Ante Paradžik, Dražen Budiša i drugi.)
Po Schmidt Eenboomu još je nejasna Čičkova uloga u Hrvatskom proljeću, jer je Ivan Zvonimir Čičak bio radikalni pobornik studentskih demonstracija, a upravo su ulične prosvjedne manifestacije bile jugoslavenskim komunistima povod za upotrebu sile na boljševički način. Postoji konstrukcija da je Čičak bio dvostruki agent, odnosno da je, osim za njemački BND, radio i za jugoslavenski SDB, ali to su samo priče “rekla-kazala”, a za potvrđivanje takvih tvrdnji nije (do sada) bilo dokaza. Čak je i zagrebački politički dnevnik “Vjesnik”, koji je bio pod kontrolom vladajuće stranke HDZ, sredinom devedestih godina 20. st. jednom iznosio teoriju o Čičku kao agentu Udbe, valjda stoga što je to Tuđmanu bio elegantan način kako bi neutralizirao opasnog političkog konkurenta, ili kako bi ga, možda, kao zbilja takvoga, politički diskreditirao i demaskirao.
Autor navodi dalje kako je Titova smjena šefa savezne Udbe Aleksandra Rankovića 1966. u biti obavještajna zasluga Ivana Krajačića, koji si je na taj način otvorio put prema svome, navodnom, snu o samostalnoj hrvatskoj državi (Tito je Rankovića optužio da je čak i u njegov kabinet postavio prislušne uređaje itd.). Ivan Krajačić i njegov suradnik Vladimir Bakarić su se navodno bojali da Aleksandar Ranković ne bi otkrio veze hrvatskih nacional-komunista s “ustaškom” emigracijom. Nakon Rankovićeva pada 1966. je Krajačić navodno u vrh jugoslavenske vojne protuobavještajne službe KOS ubacio svoje kadrove koji su trebali čekati povoljan trenutak za hrvatsku secesiju (otcjepljenje) iz Jugoslavije. Taj trenutak se hrvatskim nacionalistima činio povoljnim za vrijeme Hrvatskog proljeća, međutim, baš je MASPOK (masovni pokret hrvatskog stanovništva) navodno prekinuo nastojanja Krajačićeve obavještajne službe za razbijanjem Jugoslavije, jer je maspok izazvao jugoslavensko partijsko vodstvo na reakciju silom. U jednoj analizi maspoka nakon poraza hrvatskih proljećara (reformiranih komunista, studentskog pokreta u Zagrebu i pokreta hrvatskih intelektualaca), Krajačićeva je služba došla do saznanja kako su razlozi neuspjeha “otvorenog državnog udara” ležali u “preranom pozivanju stanovništva na masovne ulične prosvjede”. K tome se još mogu po toj analizi pribrojiti “premlake podrške Slovenaca i inozemnih tajnih službi koje su dolazile s boka.” Posebno su izostale podrške njemačkih, austrijskih i ruskih obavještajaca (veza) koji nisu izvršili dovoljan pritisak na svoje vlade, a s američke strane tako i tako se nije očekivala podrška, jer nije bio izgrađen potreban lobby za takvo što, citira autor Krajačićevu analizu. Jugoslavenska Udba se pak u to vrijeme pobrinula za diskreditaciju hrvatske emigracije na način da je beogradska služba inscenirala neke bombaške atentate na jugoslavenske konzulate i veleposlanstva, ili pak podmetanje bombi u kino i na željeznički kolodvor u Beogradu, a što je Udba u svijet plasirala kao “djelo terorističkih organizacija ustaša u inozemstvu”. Cilj ovakvih provokativnih akcija Udbe protiv hrvatske emigracije bilo je oduzeti legitimitet emigrantskih Hrvata u Zapadnoj Europi i Americi kako ovi ne bi mogli na Zapadu lobirati za maspok Hrvatskog proljeća. Nakon sloma Hrvatskog proljeća je Krajačić navodno bio na mukama kako što prije zamijeniti sve one kadrove na ključnim pozicijama u saveznoj i republičkoj Udbi, kao i u JNA, koji su se za vrijeme maspoka “kompromitirali” i koje je Tito bio smijenio. Višenacionalni ključ popunjavanja saveznih funkcija u SFRJ uvelike je Krajačiću olakšao posao obnove njegove obavještajne mreže, kaže autor. Schmidt-Eenboom je Ivana Krajačića predstavio kao čovjeka koji je bio, kako komunist, tako još više nacionalist koji je kovao separatističke planove i pripremio obavještajni teren za osamostaljenje jugoslavenskih republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosno kako je autor sam naveo “stvaranje nezavisne Hrvatske u granicama iz 1941.” (U sljedećem nastavku feljtona: Krajačićev krug, i, YU-Udba likvidirala hrvatske emigrante.)