Josip Broz – upotreba naučnih ustanova u Srbiji za deifikaciju jugoslovenskog diktatora
Brozov odgovor: Članstvo u SAN kao “priznanje
i povjerenje u Komunističku partiju Jugoslavije”
Broz je na Belićeve reči odgovorio svojim govorom. Nakon što se zahvalio na visokoj počasti, naglasio je da on u tome ne gleda samo priznanje za svoj rad “već i priznanje i povjerenje u Komunističku partiju Jugoslavije, kojoj ja pripadam. Duboko sam svjestan toga da ovo visoko priznanje, kao i druga koja sam do danas dobio nisu i ne mogu biti rezultat samo mojih ličnih zasluga, jer ja smatram da su moje zasluge – zasluge Komunističke partije. Ali vaša odluka ujedno potvrđuje činjenicu da su ljudi od nauke u našoj zemlji ne samo shvatili već i odobrili duboke društvene promjene koje su izvršene u našoj zemlji, da oni odobravaju i put kojim se ide u socijalizam u našoj zemlji. Baš ova činjenica i jeste najveća nagrada i priznanje kako za mene tako i sve ostale drugove, koji služimo i služićemo vjerno našim narodima u cilju ostvarenja njihove sretnije budućnosti.” Tako je ispalo da je Srpska akademija nauka zapravo simbolički primila za počasnog člana Komunističku partiju Jugoslavije, čime je Broz svakako želeo da dodatno ponizi Akademiju. S druge strane, Broz je i sam izneo najvažniju simboličku vrednost njegove promocije. Akademija je ovim činom zvanično prihvatila put u socijalizam.
Zatim se Broz posvetio objašnjavanju “društvenog preobražaja”. On nije došao ni lako ni brzo: “Preko dvadeset godina borila se radnička klasa na čelu sa Komunističkom partijom Jugoslavije za ovo što mi danas imamo. To je koštalo mnogo žrtava. Pripreme za revolucionarni preobražaj u našoj zemlji obilježene su krvlju i stradanjima najboljih sinova Jugoslavije.” Ovim je Broz želeo da kaže da su komunisti uložili suviše krvi u novi poredak da bi to neko smeo da osporava. To je bilo i jasno upozorenje Akademiji.
Broz je neizbežno morao da se osvrne i na rezoluciju Informbiroa: “Bilo bi skroz pogrešno misliti da mi potcjenjujemo, kako se to nama sa nekih strana prebacuje, ogromnu ulogu Sovjetskog Saveza u toj našoj oslobodilačkoj borbi. Ne, mi ne potcjenjujemo tu ulogu Sovjetskog Saveza, koji je nosio najveći teret rata protiv Hitlerove koalicije, nego, naprotiv, smatramo da je uloga Sovjetskog Saveza u Velikom oslobodilačkom ratu spasila svijet od strašne tragedije, da je spasila ropstva mnoge narode svijeta pa i naše narode. Ali, sa druge strane, ako se hoće biti pravedan i objektivan, onda se mora priznati i uloga naše zemlje u Oslobodilačkom ratu. I mi smo doprinijeli svoj dio, i to bogati dio prema našim maksimalnim mogućnostima. Više no što smo učinili i žrtvovali u toj borbi za zajedničku stvar saveznika – ne može niko od nas tražiti.”
Nakon što je posvetio duži deo govora objašnjenju marksističkog pojma revolucije, Broz se još jednom vratio na revoluciju u Jugoslaviji: “Ja sam naprijed kazao da kod nas revolucionarni period još nije završen. On će trajati tako dugo dok će eksploatatorski kapitalistički elementi kod nas davati otpor i ometati izgradnju socijalizma u našoj zemlji. To će trajati tako dugo dok ti kapitalistički elementi ne budu pobije- đeni. Ta klasna borba kod nas odvija se svakodnevno u raznim oblicima kako u gradu tako i na selu, jer kapitalistički elementi daju ogorčen otpor, braneći svoje preostale pozicije, iako im je ta odbrana potpuno beznadna. Ti reakcionarni ostaci još vjeruju da će se vratiti za njih ono ‘zlatno vrijeme’. Oni nisu svjesni toga šta se kod nas dogodilo i šta se do- gađa. Oni nisu sposobni da shvate veličinu historiskih zbivanja u našoj zemlji. Oni vide samo svoje lične interese, a ne interese zajednice.” Ovim odeljkom Broz je označio postojanje “reakcionara” u koje je svakako mogao da se svrsta i najveći broj predratnih akademika Srpske akademija nauka.
Nadalje Broz se retorički zapitao: “Zašto su bili mogući tako veliki dosadašnji uspjesi kod nas?”, i odmah odgovorio da je to “zbog visoke svijesti naših radnih ljudi – radnika, radnih seljaka, narodne inteligencije i svih radnih građana naše zemlje o tome da gradimo i da ćemo izgraditi socijalizam u našoj zemlji.” Akademici su tako dobili mogućnost da se uklope u novi poredak. Na listi poželjnih velikodušno se našla i “narodna inteligencija.”
Drugi deo svog govora Broz je iskoristio da kaže nešto o svom razumevanju nauke u novoj socijalističkoj Jugoslaviji, koja igra ogromnu ulogu “u pobjedonosnoj izgradnji socijalizma u našoj zemlji”. Razume se, u novim uslovima i nauka mora da bude nova. Zato oni “koji misle da je nauka nešto za sebe, da ona mora biti neutralna, da njih ne može interesirati ništa drugo osim ‘čiste’ nauke”, nisu u pravu. “Takvi ljudi obično mrze svaku društvenu promjenu”, a njihova gledišta su “nenaučna”, ona čak “protivrječe nauci kao takvoj”.
U kapitalizmu nauka je podređena “interesima eksploatatorske klase”. Ona u socijalizmu igra drugu ulogu jer “pomaže najnaprednijoj društvenoj klasi, u konkretnom slučaju radničkoj klasi, da izvrši revolucionarnim putem djelo grobara starog, preživjelog društvenog uređenja.” U socijalističkom društvu ide se i korak dalje, u njemu “plodovi napornog naučnog rada mogu naći svoju punu primjenu, tek tu oni postižu svrhu kojoj naučnik teži, a ta je – da rezultatima svoga naučnog rada usreći ljudsku zajednicu.”
On je odao priznanje naučnicima koji izgrađuju socijalizam. “Oni su u tome svom radu do danas već postigli velike i dragocjene rezultate za našu zemlju. Sve novi i novi pronalasci olakšavaju teškoće na koje nailazimo kod dobavljanja raznih predmeta za elektrifikaciju i industrijalizaciju naše zemlje iz inostranstva. Šta to dokazuje? To dokazuje da je većina naših stručnjaka, naših naučnika ozbiljno shvatila svoj zadatak u novoj socijalističkoj Jugoslaviji.” Nauka, dakle, ne sme da bude neutralna, ona mora da se posveti izgradnji zemlje. Zato je Broz ovde i napravio aluziju na čuvenu formulu iz prve petoljetke: elektrifikacija + industrijalizacija = put u socijalizam. Oni koji doprinose elektrifikaciji i industrijalizaciji su, dakle, naučnici. Ostali nisu. To je bila glavna nit Brozovog govora.
“Naši fizičari, naši hemičari, naši tehničari itd., imaju ogromnu zadaću u izgradnji socijalizma u našoj zemlji, jer njihova je dužnost da naša dragocjena rudna bogatstva svojim naučnim ispitivanjima i radom pretvore u čim moguća savršenija sredstva koja su potrebna jednoj kulturnoj industrijskoj zemlji, koja su potrebna da bi ljudi živjeli bolje i lakše, koja su potrebna za odbranu naše socijalističke domovine.” Što se tiče ostalih naučnih disciplina, njima je Broz posvetio celu jednu rečenicu: “Isto tako važne su za našu zemlju i sve ostale naučne discipline, koje nisam nabrojao.”
Na kraju, onima koji prihvate da budu naučnici socijalizma, Broz je obećao da će im “naša narodna vlast posvetiti najveću pažnju”.58 Nepotrebno je reći da je Brozov govor pozdravljen dugotrajnim aplauzom.
Upadaju u oči neke bitne razlike u govorima Broza u JAZU i SAN. U JAZU Broz se obratio Akademiji sa: “Gospodine pretsjedniče, gospodo članovi Akademije, drugovi i drugarice!”. U govoru u SAN Broz je sasvim promenio titulisanje obrativši se sa: “Druže pretsjedniče, drugovi akademici”. U govoru u Zagrebu nigde se ne pominje Komunistička partija Jugoslavije, dok u govoru u Beogradu ona maltene postaje kolektivni počasni član zajedno sa Brozom. Najupadljivija razlika ipak je u tome što se predsednik JAZU zahvaljuje Brozu na obnovljenoj hrvatskoj državnosti, na tome da je on prvi državnik koji je Hrvatskoj vratio sva njena ostrva i gradove. Belić je jedino mogao da mu se zahvali na novčanim sredstvima koje je država dodelila Akademiji.
Beograd je sve do 1947. bio centar opozicionih aktivnosti. Sada je trebalo pokazati ne samo Brozovim, već i Belićevim govorom da je došao potpuni kraj starom poretku. Kada nekadašnji čelnik Srpske kraljevske akademije slavi maršala i dodeljuje mu počasno članstvo, to onda znači da je simbolički stari poredak mrtav, i da svaki otpor novom poretku postaje besmislen. Belić je to jasno dao do znanja prilikom dodele diplome Brozu kada je istakao da nju treba razumeti “i kao zalogu njihove odanosti”. Tako je Belić neovlašćeno položio zakletvu odanosti Brozu u ime svih članova Akademije.
Izbacivanjem Slobodana Jovanovića, predratnog predsednika Srpske kraljevske akademije i predsednika Jugoslovenske emigrantske vlade sa spiska članova SAN, zaokružena je simbolička smrt starog poretka. S druge strane, Brozovo ime navođeno je kao prvo na listi članova SAN od Godišnjaka za 1948, pa sve do Godišnjaka za 1980, tj. do godine u kojoj je Broz umro. Od tada se njegovo ime nalazilo kao prvo na listi preminulih članova Akademije. Akademiji služi na čast što je Jovanović diskretno vraćen na listu preminulih članova Akademije još za Brozovog života. Arhivista Akademije, Milan Stevčić, izvršio je “dopune i ispravke” liste preminulih članova Akademije. Tako se u Godišnjaku za 1971. godinu ponovo pojavilo ime Slobodana Jovanovića.59 Tokom pedesetih režim je bio još uvek osvetoljubiv, pa je Akademija morala da prećuti smrt svoga bivšeg predsednika i uglednog člana, i Godišnjak za 1958. uopšte ne pominje Jovanovića.
Broz je veoma držao do svog počasnog članstva u SAN. U leksikonu Ko je ko? iz 1957. odrednica o Brozu je najduža i zauzima celu jednu stranu. U prvom odeljku, odmah iza državnih zvanja, sledi podatak o tome da je on počasni član Srpske akademije nauke, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i Slovenske akademije znanosti i umetnosti, kao i da je počasni doktor Rangunskog univerziteta.60 Do narednog izdanja leksikona Ko je ko?, 1970. godine, razne počasne naučne titule Broza toliko su narasle da je za njih odvojen poseban poslednji odeljak. U njemu se govori o velikom broju radova u kojima Broz “teorijski obrađuje i uopštava iskustva socijalističke revolucije i izgradnje”. Pre nego što se čitaocu da spisak počasnih doktorata jugoslovenskog diktatora, sledi i uvodni iskaz u kome se kaže: “U znak priznanja za njegov doprinos naučnoj delatnosti izabran je za počasnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Slovenske akademije nauka i umetnosti, Makedonske akademije nauka i umetnosti, i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.”61 Kao što se vidi iz prvog, a naročito iz drugog slučaja, u nabrajanju počasnih članstava u domaćim akademijama nauka priređivači se nisu držali hronološkog reda, već su poređali akademije po značaju i ugledu, stavljajući oba puta SAN/SANU na prvo mesto. Nesumnjivo je da su izdavači morali da kontaktiraju Kabinet predsednika oko odrednica vezanih za Broza. Poznato je da je on ovakvim stvarima pridavao veliki značaj, i da je tražio da mu se sve stvari u kojima se on pominje daju na uvid. Iz toga sledi da je sam Broz želeo da se njegovo počasno članstvo u SANU stavi na prvo mesto, i da je on sam najviše cenio upravo taj naslov počasnog akademika.62
Dva pomenuta leksikona svedoče i o tome da je Broz, u razdoblju od dobijanja počasnih članstava u akademijama, istrajno radio na sopstvenom imidžu naučnika. Iako se u Belićevom govoru nigde ne pominju njegove naučne zasluge, do 1970. postalo je nužno da se istrajava na tome da je Broz dobio titule počasnog člana akademija nauka širom Jugoslavije zahvaljujući svom naučnom radu. Ovo je bila potpuna laž kada su u pitanju SAN i JAZU, akademije sa ugledom i tradicijom. Akademije nastale posle Drugog svetskog rata inicirane pretežno od dežur- nih marksista u Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Crnoj Gori mogle su da smatraju da je Broz i veliki teoretičar. Upravo mnogi njihovi članovi to su i postali zahvaljujući tumačenjima marksizma i Brozove misli.
Rođen sam 1956. Odrastao i vaspitan u Njegovom vremenu.
Niti želim niti mogu da prihvatim današnje budalaštine (ocila, dvoglavu orlušinu … pravde, …)
Inicirao sam i osnovao sa još 10 Ljudi različitih nacija osnovao i registrovao sam Udruženje Maršal Tito Lazarevac.
pozdrav
Poštovani urednici
Samo čunjenice!
Kao što sam obećala,samo činjenice.
Tu komentari nisu potrebni.
Sve se da pročitati između redova i naći ćemo odgovore na sva pitanja iz sadašnjosti.
Od pametnih,od onih kojima je stalo do Srbije,kao meni,zavisi budućnost Srbije.
Sretna budućnost:
Sloboda,jednako život,ili
Ljubav ,jednako Sloboda,ili
Život dostojan čoveka ,ne kao lažna parpla nazovi demokratije pod dirigentskom palicom stranih agentura
Pozdrav
Đurin Uzel Terezia
http://www.hrvatsko-pravo.hr
http://www.hrvatsko-pravo.com
28. rujan 2006.
Politika njemačkog Bundesnachrichtendiensta i jugokomunističke Udbe održavanja i razbijanja Titove Jugoslavije (2)
“Ratnik iz sjene”
“Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan”
U poglavlju “Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan” svoje knjige “Der Schattenkrieger” (ili Ratnik iz sjene), njemački autor Erich Schmidt-Eenboom kritizira navodnu pristranu obavještajnu djelatnost koju je Klaus Kinkel navodno provodio u korist Hrvata kada je od 1979. do 1982. bio čelnik Zapad«HRVATSKO PRAVO»
Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
http://www.hrvatsko-pravo.hr
http://www.hrvatsko-pravo.com
28. rujan 2006.
Politika njemačkog Bundesnachrichtendiensta i jugokomunističke Udbe održavanja i razbijanja Titove Jugoslavije (2)
“Ratnik iz sjene”
“Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan”
U poglavlju “Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan” svoje knjige “Der Schattenkrieger” (ili Ratnik iz sjene), njemački autor Erich Schmidt-Eenboom kritizira navodnu pristranu obavještajnu djelatnost koju je Klaus Kinkel navodno provodio u korist Hrvata kada je od 1979. do 1982. bio čelnik Zapadnonjemačke obavještajne službe “BND” (Bundesnachrichtendienst). Autor knjige je kasnijeg ministra vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Klausa Kinkela, optužio da je kao šef njemačke obavještajne službe postavio kamen temeljac za razbijanje socijalističke tamnice naroda od Vardara do Triglava (Jugoslavije). Infiltracijom njemačkih agenata u bivšu komunističku Jugoslaviju (SFRJ), kao i pridobivanje nekih Hrvata za rad njemačkog BND, Kinkelu je uspjelo premrežiti i nadmudriti zloglasnu jugoslavensku Udbu (“Uprava državne bezbednosti”, kasnije nazvana na srpskom jeziku “Služba državne bezbednosti” odnosno Službe državne sigurnosti ili SDB).
Po Schmidt-Eenboomu su njemački obavještajci godinama, pa i desetljećima na vezi držali hrvatske komuniste i nacionaliste, pripremajući ih za trenutak raspada Jugoslavije poslije Titove smrti. Te hrvatske komuniste autor zove “nacionalkomunistima”, a među njih na prvo mjesto stavlja Ivana Krajačića, s obavještajnim imenom “Stevo”. Jedan od agenata njemačkog BND bio je navodno i bivši obavještajac Ustaške nadzorne službe (UNS) iz vremena Nezavisne Države Hrvatske, Ernest Bauer, a kao suradnici njemačke službe u Pullachu (sjedište BND u Bavarskoj) spominju se još Josip Manolić, Josip Boljkovac, Franjo Tuđman, Ivan Zvonimir Čičak, Stipe Mesić i Dražen Budiša. Među Krajačićeve đake-prvake je novinar Schmidt-Eenboom ubrojio Stjepana “Stipu” Mesića i Josipa Boljkovca.
AGENT IVAN KRAJAČIĆ “STEVO”
Autor je Krajačića predstavio kao vrhunskog obavještajca maršala Tita, kojega je Kominterna* tijekom Drugog svjetskog rata postavila na čelo jugokomunističke tajne službe i političke policije O.Z.N. (ili Ozna u žargonu, “Odjel za zaštitu naroda”), a bio je za vrijeme Drugog svjetskog rata tajni rezident (predstavnik) sovjetske obavještajne službe NKVD u Zagrebu. *KOMINTERNA ili “Komunistička internacionala” … moskovska središnjica Staljinovih satelitskih ogranaka komunističkih partija u svijetu. Agent Krajačić je čak navodno svoj obavještajni radioprijemnik, s kojim je od 1942. iz svog stana u Zagrebu redovito informirao svoje gazde u Moskvi, vratio sredinom osamdestih godina 20. st. izvornim vlasnicima u Moskvi. Krajačić, iako komunist iz ideala, bio je po Schmidt-Eenboomovoj teoriji u biti hrvatski nacionalist, koji je unutar savezne jugoslavenske Udbe izgradio “hrvatsku obavještajnu zajednicu u zajednici”. Po Schmidt-Eenboomu je Krajačićev pitomac, kojega je ovaj vrhunski komunistički obavještajac odgojio, bio Josip Manolić. Autor ga je predstavio i kao kasnijeg glavnog Tuđmanovog obavještajca u nezavisnoj Hrvatskoj. (Krajačić je kao šef Ozne za Hrvatsku 1945. uhitio Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca.) Kada je Krajačić pedesetih godina 20. st. bio ministar unutarnjih poslova Narodne Republike Hrvatske, Manolić je bio šef svih kaznionica u zemlji. (Tada je Manolić po hijerarhijskoj ljestvici zapovjedne odgovornosti preuzeo tretman politički osuđenog i zatvorenog Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Stepinac je trovan do smrti). Tito je nakon Rezolucije Informbiroa* 1948. godine, kojom ga je Staljin htio srušiti s vlasti, započeo pravu čistku među jugoslavenskim komunistima, a u općoj paranoji* stradali su na tisuće nevinih ljudi. * INFORMBIRO… Informacijski biro (ured) Komunističke internacionale u Moskvi iz kojega je sovjetska obavještajna služba vukla konce lutaka simboliziranih slijepo poslušnim komunističkim partijama po svijetu; KPJ i KPH bile su pravi primjer takvih satelitskih političkih stranaka. PARANOJA (grč. paranoia… ludost, ludilo)… duševna bolest kod koje bolesnik umišlja da je neka veličina i da ga svi progone. Samo u zatvoreničkom i radnom koncentracijskom logoru smrti na Golom otoku je Tito dao likvidirati preko 50.000 navodnih Staljinovih sljedbenika među jugoslavenskim komunistima. Sav prljavi posao hvatanja “staljinovaca” preuzeo je tada Ivan Krajačić, a da paradoks bude veći, sam je Krajačić bio Staljinov agent. Tako je u biti Ivan Krajačić Stevo odmah iza Tita najodgovorniji za kršenje ljudskih prava u Hrvatskoj i Jugoslaviji tih godina, jer, on je bio taj koji je izravno naređivao tko će biti uhićen i ubijen. U jednom otvorenom razgovoru s Antonom Duhačekom (djelatnikom obavještajne službe jugoslavenskog ministarstva vanskih poslova) Krajačić je ovome rekao da je “on /Krajačić/ nacionalist i da se tu nema što više diskutirati o tome”. Na Duhačekovo pitanje što o tome misle sovjetski komunisti (Rusi), Krajačić mu je odgovorio “da se oni ne nalaze na suprotnim stranama”. I zbilja, sovjetski komunisti su Krajačiću oprostili likvidacije proruski orijentiranih srpskih komunista u Jugoslaviji u vrijeme čistke u vezi Rezolucije Informbiroa, očigledno zbog prijašnjih zasluga za vrijeme Drugog svjetskog rata. Krajačić je navodno u jugoslavenskoj Udbi vodio prohrvatsku kadrovsku politiku, plasiravši na ključna mjesta hrvatske nacionalkomuniste. Tito je Krajačića potom smijenio i uklonio s vlasti, ali ga nije dao likvidirati jer mu je Krajačić, navodno, u više navrata spasio život. Do Krajačićeve smjene došlo je, navodno, zato što je na jednoj komemoraciji u Jasenovcu, gdje se u 2. svjetskom ratu nalazio ustaški konc-logor, izjavio da Ante Pavelić (poglavnik NDH) nije pobio dovoljno Srba, te se tom izjavom zamjerio svojim srpskim drugovima u jugoslavenskoj komunističkoj partiji.
Uzroci sloma Hrvatskog proljeća
Rumunjska komunistička obavještajna služba (Securitate) prekinula je neizravno Hrvatsko proljeće ili Lipanjska gibanja iz 1971. godine, koje je predstavljalo neku vrstu državnog udara na diktatora Tita, kada je informirala Beograd o namjeri hrvatskih reformiranih komunista. U početku su se Rumunji čudili što Tito nije odmah reagirao, a potom, kada su Tita osobno upoznali s navodnim činjenicama o državnom udaru, jugoslavenski se maršal žurno vratio iz službenog posjeta susjednoj zemlji i zakazao u vojvođanskom lovištu Karađorđevo 1971. sjednicu vodstva savezne jugoslavenske komunističke partije na kojoj je smijenio kompletno hrvatsko republičko partijsko vodstvo. Čistke su uslijedile i u vojsci. Navodno je Titov boljševički udar na hrvatske proljećare kasnio stoga, što je važan djelatnik savezne Udbe za analizu stranih obavještajnih podataka o Jugoslaviji namjerno zadržao rumunjske informacije kako ne bi dospjele do samog vrha komunističke partije Jugoslavije (SKJ) koja je držala monopol na svu vlast u Jugoslaviji.
Nakon “sječe glava” hrvatskog partijskog vrha, Savka Dabčević-Kučar (čelnica Saveza komunista Hrvatske, SKH) i Mika Tripalo (član Predsjedništva SFRJ i SKJ) kao i svi drugi članovi komunističke partije iz Hrvatske nisu dobili drakonske kazne zahvaljujući Krajačićevoj intervenciji kod Tita. Tako je i Franjo Tuđman dobio relativno blagu kaznu (Tito: “Tuđmanu ne pakovati.”). Diktatorova milost je, međutim, vrijedila samo za hrvatske komuniste, ali ne i za hrvatske nacionaliste koji su masovno na politički montiranim sudskim procesima dobivali višegodišnje kazne zatvora ili logorske kazne, i godinama robijali kao politički zatvorenici savjesti (kao na pr. prvooptuženi Bruno Bušić, zatim, Ante Paradžik, Dražen Budiša i drugi.)
Po Schmidt Eenboomu još je nejasna Čičkova uloga u Hrvatskom proljeću, jer je Ivan Zvonimir Čičak bio radikalni pobornik studentskih demonstracija, a upravo su ulične prosvjedne manifestacije bile jugoslavenskim komunistima povod za upotrebu sile na boljševički način. Postoji konstrukcija da je Čičak bio dvostruki agent, odnosno da je, osim za njemački BND, radio i za jugoslavenski SDB, ali to su samo priče “rekla-kazala”, a za potvrđivanje takvih tvrdnji nije (do sada) bilo dokaza. Čak je i zagrebački politički dnevnik “Vjesnik”, koji je bio pod kontrolom vladajuće stranke HDZ, sredinom devedestih godina 20. st. jednom iznosio teoriju o Čičku kao agentu Udbe, valjda stoga što je to Tuđmanu bio elegantan način kako bi neutralizirao opasnog političkog konkurenta, ili kako bi ga, možda, kao zbilja takvoga, politički diskreditirao i demaskirao.
Autor navodi dalje kako je Titova smjena šefa savezne Udbe Aleksandra Rankovića 1966. u biti obavještajna zasluga Ivana Krajačića, koji si je na taj način otvorio put prema svome, navodnom, snu o samostalnoj hrvatskoj državi (Tito je Rankovića optužio da je čak i u njegov kabinet postavio prislušne uređaje itd.). Ivan Krajačić i njegov suradnik Vladimir Bakarić su se navodno bojali da Aleksandar Ranković ne bi otkrio veze hrvatskih nacional-komunista s “ustaškom” emigracijom. Nakon Rankovićeva pada 1966. je Krajačić navodno u vrh jugoslavenske vojne protuobavještajne službe KOS ubacio svoje kadrove koji su trebali čekati povoljan trenutak za hrvatsku secesiju (otcjepljenje) iz Jugoslavije. Taj trenutak se hrvatskim nacionalistima činio povoljnim za vrijeme Hrvatskog proljeća, međutim, baš je MASPOK (masovni pokret hrvatskog stanovništva) navodno prekinuo nastojanja Krajačićeve obavještajne službe za razbijanjem Jugoslavije, jer je maspok izazvao jugoslavensko partijsko vodstvo na reakciju silom. U jednoj analizi maspoka nakon poraza hrvatskih proljećara (reformiranih komunista, studentskog pokreta u Zagrebu i pokreta hrvatskih intelektualaca), Krajačićeva je služba došla do saznanja kako su razlozi neuspjeha “otvorenog državnog udara” ležali u “preranom pozivanju stanovništva na masovne ulične prosvjede”. K tome se još mogu po toj analizi pribrojiti “premlake podrške Slovenaca i inozemnih tajnih službi koje su dolazile s boka.” Posebno su izostale podrške njemačkih, austrijskih i ruskih obavještajaca (veza) koji nisu izvršili dovoljan pritisak na svoje vlade, a s američke strane tako i tako se nije očekivala podrška, jer nije bio izgrađen potreban lobby za takvo što, citira autor Krajačićevu analizu. Jugoslavenska Udba se pak u to vrijeme pobrinula za diskreditaciju hrvatske emigracije na način da je beogradska služba inscenirala neke bombaške atentate na jugoslavenske konzulate i veleposlanstva, ili pak podmetanje bombi u kino i na željeznički kolodvor u Beogradu, a što je Udba u svijet plasirala kao “djelo terorističkih organizacija ustaša u inozemstvu”. Cilj ovakvih provokativnih akcija Udbe protiv hrvatske emigracije bilo je oduzeti legitimitet emigrantskih Hrvata u Zapadnoj Europi i Americi kako ovi ne bi mogli na Zapadu lobirati za maspok Hrvatskog proljeća. Nakon sloma Hrvatskog proljeća je Krajačić navodno bio na mukama kako što prije zamijeniti sve one kadrove na ključnim pozicijama u saveznoj i republičkoj Udbi, kao i u JNA, koji su se za vrijeme maspoka “kompromitirali” i koje je Tito bio smijenio. Višenacionalni ključ popunjavanja saveznih funkcija u SFRJ uvelike je Krajačiću olakšao posao obnove njegove obavještajne mreže, kaže autor. Schmidt-Eenboom je Ivana Krajačića predstavio kao čovjeka koji je bio, kako komunist, tako još više nacionalist koji je kovao separatističke planove i pripremio obavještajni teren za osamostaljenje jugoslavenskih republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosno kako je autor sam naveo “stvaranje nezavisne Hrvatske u granicama iz 1941.” (U sljedećem nastavku feljtona: Krajačićev krug, i, YU-Udba likvidirala hrvatske emigrante.)