Josip Broz – upotreba naučnih ustanova u Srbiji za deifikaciju jugoslovenskog diktatora
Govor predsednika Belića: “Lične
tvoračke odlike” Josipa Broza
Po Brozovom dolasku njega je pozdravio akademik Belić, a iz govora predsednika Akademije Politika i Borba su prenele istovetne izvode:
“Teško bi bilo na ovom mestu pobrojati u čemu je sve maršal Tito doprineo da događaji koji se tiču naših naroda uzmu uspešan tok kako ranije na bojnom polju tako i sada u mirnom organizovanju zemlje. Ali je nesumnjivo da je glavom maršal Tito dao pravac našem ustanku, da narodnooslobodilački rat, onako kako je od partizanske borbe prerastao u borbu organizovane vojske, pretstavlja krupan naučni rad njegov i tekovinu od velikog zamaha, koji po značaju svome prelaze preko granica naše zemlje. S druge strane, maršal Tito je, posle svršenog rata, u vreme mirne socijalističke izgradnje Jugoslavije, stvaralački razradio i dao na osnovu marksizma-lenjinizma analizu političke, društvene i ekonomske problematike koja je imala da posluži kao osnovica i svestrano rukovodstvo i za uspešnu izgradnju socijalizma u Jugoslaviji.
Srpska akademija nauka, koja je i sama u središtu naučnog rada u našoj zemlji, zaustavila se pred tim značajnim činjenicama. Ona je, videći u tome tvoračkom radu krupne odlike maršala Tita, već na prvom koraku svoga novog života, 12 marta ove godine, – onako kao što su to činile i Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu i Slovenačka akademija znanosti u Ljubljani – jednoglasno izabrala za svog prvog počasnog člana maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita. Tim svojim izborom Srpska akademija nauka ponudila je drugu maršalu najuglednije i najvišom počasti ispunjeno mesto među svima svojim članovima. Srpska akademija nauka učinila je to sa udvojenim oduševljenjem zato što je i njen život i razvitak u novoj Jugoslaviji samo odblesak, samo deo opšteg poletnog razvitka koji je obeležen stvaranjem našeg novog državnog uređenja.
Srpska akademija nauka mnogo je starija nego što bi se moglo suditi na osnovu toga što je osnovana 1886. godine. Ona, ustvari, postoji od 1841. godine, kada je osnovano Društvo srpske slovesnosti, koje je 1864. godine zamenjeno Srpskim učenim društvom, a Srpsko učeno društvo preraslo je od 1886. do 1892. u Srpsku akademiju nauka. Taj dugi period od 107 godina svedoči o jednom: da se naša Akademija nije mogla razvijati u pravom smislu reči sve dotle dok nije postala potpuni izraz narodne intelektualne snage, dok država nije počela gledati na nauku kao polugu, kao na živog pokretača kulturnijeg života naroda, osnovicu svakog napretka i u materijalnom i u duhovnom razvitku njegovu. Društvo srpske slovesnosti ukinuto je zato što je došlo u sukob sa državnom vlašću, jer je počelo uzimati za predmet svojih studija probleme života našeg naroda. Na sličnom je pitanju i na sličan način palo i Srpsko učeno društvo. Akademija nauka od 1886. godine imala je definitivno da se odvoji od života, i po tu cenu joj je dopušten slobodan naučni razvitak, ukoliko se on pod tim uslovima mogao u potpunosti razvijati. Ona je tako proživela do oslobođenja i do poslednje reforme koju je nova narodna vlast preduzela.
Nema nikakve sumnje da je dugačak period od više od sto godina dao našoj Akademiji i znatne naučne rezultate kojima se naš narod s pravom ponosi. U prve dve epohe (Slovesnosti i Učenog društva) razvili su na stranama njenih izdanja svoje radove takvi naučnici kao što je bio Đura Daničić, Josif Pančić, Ilarion Ruvarac, i drugi, a u trećoj (Akademijinoj) imamo čitav niz imena koja su proslavila i Akademiju i našu nauku: Stojan Novaković, Ljubomir Kovačević, Jovan Cvijić, Mihailo Petrović, Jovan Žujović, Ljubomir Stojanović i toliki drugi. Ali ta naučna radinost bila je stalno cepkana. Akademija je služila kao izdavački centar koji je primao gotova dela. Akademija nije bila naučna radionica, već, uglavnome, izdavačko preduzeće. Mi smo imali u pojedinim strukama naučnike, ali nauke, u pravom smislu reči, sa naučnim kontinuitetom i mnogobrojnim kadrovima, nismo imali.
Da se od Akademije nauka stvori radna ustanova s velikim poletom bilo je potrebno da nestane granice između narodnog života i naučne laboratorije, a pre svega bilo je potrebno da Akademija nauka prestane biti samo reprezentativno telo koje deli nagrade za dobro urađen naučni posao, već da i sama zasuče rukave i organizuje naučni rad. To se izvršilo tek po oslobođenju, jer je u novom državnom uređenju misao-vodilja bila da sve što se za narod preduzima mora biti zasnovano na naučnom temelju. U tom je smislu izvršena i reorganizacija Srpske akademije nauka.
Za ovaj preobražaj naše Akademije od neocenjivog značaja bio je naučni život u Sovjetskom Savezu i organizacija njegovih akademija, naročito Centralne akademije nauka SSSR u Moskvi.
Rezultat svega toga i jeste nov zakon o Akademiji, od jula meseca 1947. godine. On nosi u sebe znake promišljenosti i dalekovidosti koji zajemčavaju Akademiji zaista brz i poletan razvitak u budućnosti. Narodna vlast pokazala je izvanredno poštovanje naučnih radnika i neobičnu širokogrudost u izvođenju svoje reforme.
Akademijin se sastav izmenio: umesto predratnih 79 akademika i dopisnika u Beogradu i na strani, ona ima danas 103 akademika i dopisnika u zemlji i na strani. Kada se ima na umu da je izbor priličnog broja stručnjaka samo na izvesno vreme odložen, onda je jasno da će se taj broj brzo uvećati.
Mnogo je značajniji njen razvitak kao naučne radionice. Ranije ona uopšte nije imala naučnih instituta ni radionica ni laboratorija. Danas ih ona ima 26. S malim izuzetkom u njima se, i pored još dosta neostvarenih uslova za potpuni rad, radi s velikim oduševljenjem i velikim poletom. Šta to znači, neka pokažu ove činjenice: iz trinaest Akademijinih instituta poslato je na terenska istraživanja, samo ove godine, 170 ekspedicija koje su provele u grupama 3194 dana na terenu, a prema pojedinačnim učesnicima u tim ekspedicijama provedeno je oko 12.000 dana. Kada bismo ovako hteli pretstaviti celokupni rad stalnih i honorarnih naučnih saradnika proveden u samim institucijama i laboratorijama Akademijinim, mi bismo dobili fantastične cifre. Mislim da je dovoljno da napomenem da je na dan drugog novembra 1948. godine u Akademiji radilo 320 saradnika i službenika, od kojih 110 stalnih, a ostalo honorarnih.”
Na kraju akademik Belić je istakao:
“Prema svemu iznesenom, razlozi za izbor maršala Tita za počasnog člana Srpske akademije nauka i vrlo su mnogobrojni i vrlo značajni. Pre svega njegovo lično stvaralaštvo, oličeno u celokupnom njegovom radu, u strukturi i vođenju oružanog ustanka i njegovu znalačkom razvijanju i daljem pretvaranju u regularnu armiju, u njegovom ličnom, neposrednom i mnogostrukom učešću u rukovodilačkom podizanju zemlje i snažnom tempu njegovu, sve to zajedno jasno je uzdiglo Maršalove lične tvoračke odlike, i sjajne rezultate njegove primene.
To je sve i učinilo da Srpska akademija nauka, kao najviša naučna ustanova u Srbiji, izabere maršala Tita za svog prvog počasnog člana.”
Zatim je dr Belić predao Josipu Brozu diplomu počasnog člana. Obraćajući se Brozu Belić je rekao:
“Druže Maršale,
Predajući vam ovu diplomu, ja vas molim da je smatrate ne samo kao znak dubokog priznanja, zahvalnosti i osobitog poštovanja svih članova Srpske akademije nauka, nego i kao zalogu njihove odanosti.
Ja uzimam slobodu da vam na izboru, u ime svih akademika i svoje sopstveno, najsrdačnije čestitam.
Živeo naš prvi počasni član !”
“Ustajanjem i dugim aplauzom svi prisutni pozdravili su proglašenje maršala Tita za prvog počasnog člana Srpske akademije nauka.” Nakon toga Broz se zadržao u razgovoru sa prisutnim članovima Akademije.”56
Na Belićev govor treba gledati kao na nužnost tadašnjeg vremena. Novi diktator tražio je ceremoniju koja će ga izdići na posebno mesto ne samo u državnim, već i u naučnim strukturama. Ostaje, ipak, jedan deo u Belićevom govoru koji je potrebno pojasniti. To je posebna pohvala koju je odao procesu sovjetizacije Srpske akademije nauka. I pre ovog govora Belić je sa grupom akademika koji su bili bliski novim vlastima (Siniša Stanković i Ivo Andrić) aktivno učestvovao u radu Društva za kulturnu saradnju Srbija-SSSR.57 Ovo društvo imalo je za cilj da izvrši sovjetizaciju kulture u Jugoslaviji i na tome je veoma delotvorno radilo do 1949.
Nakon rezolucije Informbiroa (28. juna 1948) partija je najpre reagovala nastojanjima da dokaže odanost Sovjetskom Savezu. Do prvog zvaničnog udaljavanja od proklamovane sovjetizacije kulture došlo je sredinom decembra 1948, u govoru Edvarda Kardelja, u Slovenačkoj akademiji nauka. To znači da je proglašenje Josipa Broza za počasnog člana Akademije došlo upravo u vreme kada su činjeni poslednji uzaludni napori da se dokaže vernost Sovjetskom Savezu. Tako je Belić ostao do kraja zagovornik sovjetizacije srpske kulture sve dok Partija nije promenila kurs krajem 1948, odnosno početkom 1949.
Druga posebnost Belićevog govora sastoji se u tome da je dajući istorijski pregled rada Akademije, posebno istakao mogućnosti delovanja Akademije u novoj Jugoslaviji. Ispalo je da je Akademija procvetala tek onda kada je Komunistička partija Jugoslavije preuzela vlast u Srbiji i Jugoslaviji, dok je u svim ranijim razdobljima bila sputana od strane državnih vlasti. Imajući u vidu isključivost vremena u kome je govor saopšten i ovo Belićevo tumačenje izgleda razumljivo. Ipak, čini se da je, i u takvim okolnostima, predsednik SAN trebalo da zadrži i određenu distancu prema novim vlastima.
Rođen sam 1956. Odrastao i vaspitan u Njegovom vremenu.
Niti želim niti mogu da prihvatim današnje budalaštine (ocila, dvoglavu orlušinu … pravde, …)
Inicirao sam i osnovao sa još 10 Ljudi različitih nacija osnovao i registrovao sam Udruženje Maršal Tito Lazarevac.
pozdrav
Poštovani urednici
Samo čunjenice!
Kao što sam obećala,samo činjenice.
Tu komentari nisu potrebni.
Sve se da pročitati između redova i naći ćemo odgovore na sva pitanja iz sadašnjosti.
Od pametnih,od onih kojima je stalo do Srbije,kao meni,zavisi budućnost Srbije.
Sretna budućnost:
Sloboda,jednako život,ili
Ljubav ,jednako Sloboda,ili
Život dostojan čoveka ,ne kao lažna parpla nazovi demokratije pod dirigentskom palicom stranih agentura
Pozdrav
Đurin Uzel Terezia
http://www.hrvatsko-pravo.hr
http://www.hrvatsko-pravo.com
28. rujan 2006.
Politika njemačkog Bundesnachrichtendiensta i jugokomunističke Udbe održavanja i razbijanja Titove Jugoslavije (2)
“Ratnik iz sjene”
“Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan”
U poglavlju “Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan” svoje knjige “Der Schattenkrieger” (ili Ratnik iz sjene), njemački autor Erich Schmidt-Eenboom kritizira navodnu pristranu obavještajnu djelatnost koju je Klaus Kinkel navodno provodio u korist Hrvata kada je od 1979. do 1982. bio čelnik Zapad«HRVATSKO PRAVO»
Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
http://www.hrvatsko-pravo.hr
http://www.hrvatsko-pravo.com
28. rujan 2006.
Politika njemačkog Bundesnachrichtendiensta i jugokomunističke Udbe održavanja i razbijanja Titove Jugoslavije (2)
“Ratnik iz sjene”
“Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan”
U poglavlju “Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan” svoje knjige “Der Schattenkrieger” (ili Ratnik iz sjene), njemački autor Erich Schmidt-Eenboom kritizira navodnu pristranu obavještajnu djelatnost koju je Klaus Kinkel navodno provodio u korist Hrvata kada je od 1979. do 1982. bio čelnik Zapadnonjemačke obavještajne službe “BND” (Bundesnachrichtendienst). Autor knjige je kasnijeg ministra vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Klausa Kinkela, optužio da je kao šef njemačke obavještajne službe postavio kamen temeljac za razbijanje socijalističke tamnice naroda od Vardara do Triglava (Jugoslavije). Infiltracijom njemačkih agenata u bivšu komunističku Jugoslaviju (SFRJ), kao i pridobivanje nekih Hrvata za rad njemačkog BND, Kinkelu je uspjelo premrežiti i nadmudriti zloglasnu jugoslavensku Udbu (“Uprava državne bezbednosti”, kasnije nazvana na srpskom jeziku “Služba državne bezbednosti” odnosno Službe državne sigurnosti ili SDB).
Po Schmidt-Eenboomu su njemački obavještajci godinama, pa i desetljećima na vezi držali hrvatske komuniste i nacionaliste, pripremajući ih za trenutak raspada Jugoslavije poslije Titove smrti. Te hrvatske komuniste autor zove “nacionalkomunistima”, a među njih na prvo mjesto stavlja Ivana Krajačića, s obavještajnim imenom “Stevo”. Jedan od agenata njemačkog BND bio je navodno i bivši obavještajac Ustaške nadzorne službe (UNS) iz vremena Nezavisne Države Hrvatske, Ernest Bauer, a kao suradnici njemačke službe u Pullachu (sjedište BND u Bavarskoj) spominju se još Josip Manolić, Josip Boljkovac, Franjo Tuđman, Ivan Zvonimir Čičak, Stipe Mesić i Dražen Budiša. Među Krajačićeve đake-prvake je novinar Schmidt-Eenboom ubrojio Stjepana “Stipu” Mesića i Josipa Boljkovca.
AGENT IVAN KRAJAČIĆ “STEVO”
Autor je Krajačića predstavio kao vrhunskog obavještajca maršala Tita, kojega je Kominterna* tijekom Drugog svjetskog rata postavila na čelo jugokomunističke tajne službe i političke policije O.Z.N. (ili Ozna u žargonu, “Odjel za zaštitu naroda”), a bio je za vrijeme Drugog svjetskog rata tajni rezident (predstavnik) sovjetske obavještajne službe NKVD u Zagrebu. *KOMINTERNA ili “Komunistička internacionala” … moskovska središnjica Staljinovih satelitskih ogranaka komunističkih partija u svijetu. Agent Krajačić je čak navodno svoj obavještajni radioprijemnik, s kojim je od 1942. iz svog stana u Zagrebu redovito informirao svoje gazde u Moskvi, vratio sredinom osamdestih godina 20. st. izvornim vlasnicima u Moskvi. Krajačić, iako komunist iz ideala, bio je po Schmidt-Eenboomovoj teoriji u biti hrvatski nacionalist, koji je unutar savezne jugoslavenske Udbe izgradio “hrvatsku obavještajnu zajednicu u zajednici”. Po Schmidt-Eenboomu je Krajačićev pitomac, kojega je ovaj vrhunski komunistički obavještajac odgojio, bio Josip Manolić. Autor ga je predstavio i kao kasnijeg glavnog Tuđmanovog obavještajca u nezavisnoj Hrvatskoj. (Krajačić je kao šef Ozne za Hrvatsku 1945. uhitio Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca.) Kada je Krajačić pedesetih godina 20. st. bio ministar unutarnjih poslova Narodne Republike Hrvatske, Manolić je bio šef svih kaznionica u zemlji. (Tada je Manolić po hijerarhijskoj ljestvici zapovjedne odgovornosti preuzeo tretman politički osuđenog i zatvorenog Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Stepinac je trovan do smrti). Tito je nakon Rezolucije Informbiroa* 1948. godine, kojom ga je Staljin htio srušiti s vlasti, započeo pravu čistku među jugoslavenskim komunistima, a u općoj paranoji* stradali su na tisuće nevinih ljudi. * INFORMBIRO… Informacijski biro (ured) Komunističke internacionale u Moskvi iz kojega je sovjetska obavještajna služba vukla konce lutaka simboliziranih slijepo poslušnim komunističkim partijama po svijetu; KPJ i KPH bile su pravi primjer takvih satelitskih političkih stranaka. PARANOJA (grč. paranoia… ludost, ludilo)… duševna bolest kod koje bolesnik umišlja da je neka veličina i da ga svi progone. Samo u zatvoreničkom i radnom koncentracijskom logoru smrti na Golom otoku je Tito dao likvidirati preko 50.000 navodnih Staljinovih sljedbenika među jugoslavenskim komunistima. Sav prljavi posao hvatanja “staljinovaca” preuzeo je tada Ivan Krajačić, a da paradoks bude veći, sam je Krajačić bio Staljinov agent. Tako je u biti Ivan Krajačić Stevo odmah iza Tita najodgovorniji za kršenje ljudskih prava u Hrvatskoj i Jugoslaviji tih godina, jer, on je bio taj koji je izravno naređivao tko će biti uhićen i ubijen. U jednom otvorenom razgovoru s Antonom Duhačekom (djelatnikom obavještajne službe jugoslavenskog ministarstva vanskih poslova) Krajačić je ovome rekao da je “on /Krajačić/ nacionalist i da se tu nema što više diskutirati o tome”. Na Duhačekovo pitanje što o tome misle sovjetski komunisti (Rusi), Krajačić mu je odgovorio “da se oni ne nalaze na suprotnim stranama”. I zbilja, sovjetski komunisti su Krajačiću oprostili likvidacije proruski orijentiranih srpskih komunista u Jugoslaviji u vrijeme čistke u vezi Rezolucije Informbiroa, očigledno zbog prijašnjih zasluga za vrijeme Drugog svjetskog rata. Krajačić je navodno u jugoslavenskoj Udbi vodio prohrvatsku kadrovsku politiku, plasiravši na ključna mjesta hrvatske nacionalkomuniste. Tito je Krajačića potom smijenio i uklonio s vlasti, ali ga nije dao likvidirati jer mu je Krajačić, navodno, u više navrata spasio život. Do Krajačićeve smjene došlo je, navodno, zato što je na jednoj komemoraciji u Jasenovcu, gdje se u 2. svjetskom ratu nalazio ustaški konc-logor, izjavio da Ante Pavelić (poglavnik NDH) nije pobio dovoljno Srba, te se tom izjavom zamjerio svojim srpskim drugovima u jugoslavenskoj komunističkoj partiji.
Uzroci sloma Hrvatskog proljeća
Rumunjska komunistička obavještajna služba (Securitate) prekinula je neizravno Hrvatsko proljeće ili Lipanjska gibanja iz 1971. godine, koje je predstavljalo neku vrstu državnog udara na diktatora Tita, kada je informirala Beograd o namjeri hrvatskih reformiranih komunista. U početku su se Rumunji čudili što Tito nije odmah reagirao, a potom, kada su Tita osobno upoznali s navodnim činjenicama o državnom udaru, jugoslavenski se maršal žurno vratio iz službenog posjeta susjednoj zemlji i zakazao u vojvođanskom lovištu Karađorđevo 1971. sjednicu vodstva savezne jugoslavenske komunističke partije na kojoj je smijenio kompletno hrvatsko republičko partijsko vodstvo. Čistke su uslijedile i u vojsci. Navodno je Titov boljševički udar na hrvatske proljećare kasnio stoga, što je važan djelatnik savezne Udbe za analizu stranih obavještajnih podataka o Jugoslaviji namjerno zadržao rumunjske informacije kako ne bi dospjele do samog vrha komunističke partije Jugoslavije (SKJ) koja je držala monopol na svu vlast u Jugoslaviji.
Nakon “sječe glava” hrvatskog partijskog vrha, Savka Dabčević-Kučar (čelnica Saveza komunista Hrvatske, SKH) i Mika Tripalo (član Predsjedništva SFRJ i SKJ) kao i svi drugi članovi komunističke partije iz Hrvatske nisu dobili drakonske kazne zahvaljujući Krajačićevoj intervenciji kod Tita. Tako je i Franjo Tuđman dobio relativno blagu kaznu (Tito: “Tuđmanu ne pakovati.”). Diktatorova milost je, međutim, vrijedila samo za hrvatske komuniste, ali ne i za hrvatske nacionaliste koji su masovno na politički montiranim sudskim procesima dobivali višegodišnje kazne zatvora ili logorske kazne, i godinama robijali kao politički zatvorenici savjesti (kao na pr. prvooptuženi Bruno Bušić, zatim, Ante Paradžik, Dražen Budiša i drugi.)
Po Schmidt Eenboomu još je nejasna Čičkova uloga u Hrvatskom proljeću, jer je Ivan Zvonimir Čičak bio radikalni pobornik studentskih demonstracija, a upravo su ulične prosvjedne manifestacije bile jugoslavenskim komunistima povod za upotrebu sile na boljševički način. Postoji konstrukcija da je Čičak bio dvostruki agent, odnosno da je, osim za njemački BND, radio i za jugoslavenski SDB, ali to su samo priče “rekla-kazala”, a za potvrđivanje takvih tvrdnji nije (do sada) bilo dokaza. Čak je i zagrebački politički dnevnik “Vjesnik”, koji je bio pod kontrolom vladajuće stranke HDZ, sredinom devedestih godina 20. st. jednom iznosio teoriju o Čičku kao agentu Udbe, valjda stoga što je to Tuđmanu bio elegantan način kako bi neutralizirao opasnog političkog konkurenta, ili kako bi ga, možda, kao zbilja takvoga, politički diskreditirao i demaskirao.
Autor navodi dalje kako je Titova smjena šefa savezne Udbe Aleksandra Rankovića 1966. u biti obavještajna zasluga Ivana Krajačića, koji si je na taj način otvorio put prema svome, navodnom, snu o samostalnoj hrvatskoj državi (Tito je Rankovića optužio da je čak i u njegov kabinet postavio prislušne uređaje itd.). Ivan Krajačić i njegov suradnik Vladimir Bakarić su se navodno bojali da Aleksandar Ranković ne bi otkrio veze hrvatskih nacional-komunista s “ustaškom” emigracijom. Nakon Rankovićeva pada 1966. je Krajačić navodno u vrh jugoslavenske vojne protuobavještajne službe KOS ubacio svoje kadrove koji su trebali čekati povoljan trenutak za hrvatsku secesiju (otcjepljenje) iz Jugoslavije. Taj trenutak se hrvatskim nacionalistima činio povoljnim za vrijeme Hrvatskog proljeća, međutim, baš je MASPOK (masovni pokret hrvatskog stanovništva) navodno prekinuo nastojanja Krajačićeve obavještajne službe za razbijanjem Jugoslavije, jer je maspok izazvao jugoslavensko partijsko vodstvo na reakciju silom. U jednoj analizi maspoka nakon poraza hrvatskih proljećara (reformiranih komunista, studentskog pokreta u Zagrebu i pokreta hrvatskih intelektualaca), Krajačićeva je služba došla do saznanja kako su razlozi neuspjeha “otvorenog državnog udara” ležali u “preranom pozivanju stanovništva na masovne ulične prosvjede”. K tome se još mogu po toj analizi pribrojiti “premlake podrške Slovenaca i inozemnih tajnih službi koje su dolazile s boka.” Posebno su izostale podrške njemačkih, austrijskih i ruskih obavještajaca (veza) koji nisu izvršili dovoljan pritisak na svoje vlade, a s američke strane tako i tako se nije očekivala podrška, jer nije bio izgrađen potreban lobby za takvo što, citira autor Krajačićevu analizu. Jugoslavenska Udba se pak u to vrijeme pobrinula za diskreditaciju hrvatske emigracije na način da je beogradska služba inscenirala neke bombaške atentate na jugoslavenske konzulate i veleposlanstva, ili pak podmetanje bombi u kino i na željeznički kolodvor u Beogradu, a što je Udba u svijet plasirala kao “djelo terorističkih organizacija ustaša u inozemstvu”. Cilj ovakvih provokativnih akcija Udbe protiv hrvatske emigracije bilo je oduzeti legitimitet emigrantskih Hrvata u Zapadnoj Europi i Americi kako ovi ne bi mogli na Zapadu lobirati za maspok Hrvatskog proljeća. Nakon sloma Hrvatskog proljeća je Krajačić navodno bio na mukama kako što prije zamijeniti sve one kadrove na ključnim pozicijama u saveznoj i republičkoj Udbi, kao i u JNA, koji su se za vrijeme maspoka “kompromitirali” i koje je Tito bio smijenio. Višenacionalni ključ popunjavanja saveznih funkcija u SFRJ uvelike je Krajačiću olakšao posao obnove njegove obavještajne mreže, kaže autor. Schmidt-Eenboom je Ivana Krajačića predstavio kao čovjeka koji je bio, kako komunist, tako još više nacionalist koji je kovao separatističke planove i pripremio obavještajni teren za osamostaljenje jugoslavenskih republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosno kako je autor sam naveo “stvaranje nezavisne Hrvatske u granicama iz 1941.” (U sljedećem nastavku feljtona: Krajačićev krug, i, YU-Udba likvidirala hrvatske emigrante.)