Josip Broz – upotreba naučnih ustanova u Srbiji za deifikaciju jugoslovenskog diktatora
Srpska kraljevska akademija/Srpska akademija nauka
pod okupacijom i neposredno nakon oslobođenja
Nakon nemačke okupacije, Akademija je prestala sa radom 1941, ali je rad, u sasvim ograničenom obimu, obnovljen 1942. Radi obnove rada, Akademija je morala da podnese zahteve nemačkoj okupacionoj Feldkomandaturi,25 koja je, 6. maja 1942, odbila da odobri nastavak javnog rada Akademiji i samo je dopustila da održi godišnji skup. Feldkomandatura je saopštila Akademiji “bis auf weiters die Betätigung nicht gestattet ist”.26 Ipak, Akademija je nastavila ograničen rad. Sastanci odbora su redovno održavani, a obavljana je i vrlo ograničena izdavačka delatnost.
Nemački okupator je, 4. novembra 1941, internirao u logor na Banjici dve stotine poznatih javnih radnika. Među njima i osam članova Srpske kraljevske akademije, uključujući i predsednika Belića, koji je u logoru držan pet meseci. Po izlasku on se pozvao na zdravstveno stanje kao razlog zašto ne obavlja dužnost predsednika, jer je bilo jasno da je neprihvatljiv za okupatorske vlasti.27 Od VII skupa Predsedništva Akademije, 12. novembra 1941, na čelu Predsedništva Akademije bio je sekretar Akademije, Jovan Radonić, koji je nadalje vršio dužnost faktičkog predsednika Srpske kraljevske akademije, dok je Belić ostao samo nominalni predsednik.28 Na glavnom godišnjem skupu Akademije, 10. februara 1943, akademiku Radoniću je produžen mandat sekretara za još tri godine (1943-1945), a samim tim i dužnost faktičkog predsednika.29
Nakon ulaska komunističkih snaga u Beograd, na II skupu celokupne Akademije za 1944, sekretar Radonić je obavestio Predsedništvo Akademije o tome da je spremljen akt o popuni mesta predsednika i da će akt biti predat Povereništvu za prosvetu. “Akt je pročitan i izmenjen prema napomeni akademika Belića.”30 Pošto nije blagovremeno stigao odgovor Povereništva za prosvetu, sazvan je skup cele Akademije, 26. januara 1945, na kome je, na predlog akademika Ivana Đaje, Aleksandar Belić preuzeo dužnost predsednika. Predsednik Belić je odmah predložio da svi članovi predsedništva stave svoje položaje na raspolaganje da bi se ispitao rad i držanje Akademije za vreme nemačke okupacije i vlade đenerala Nedića. Akademija je većinom glasova odbila ovaj predlog.
Povereništvo prosvete prihvatilo je imenovanje Belića na mesto predsednika, 30. januara, i zatražilo od njega “da preduzme sve potrebne mere kako bi se ispitao rad Akademije za vreme okupacije i njen odnos prema okupatorskim i kvislinškim vlastima.”31 Nakon toga je na skupu Akademije od 4. februara 1945. obrazovan Odbor sa zadatkom da ispita držanje Akademije za vreme okupacije, u sastavu: Aleksandar Belić, Živojin Đorđević, Milutin Milanković, Ivan Đaja i Vladimir R. Petković.32 U ovom odboru, izuzimajući Belića, preovladavali su članovi Akademije koji se nisu slagali sa novim vlastima.
Bez obrazloženja, u spisku akademika u Godišnjaku za 1945 nestalo je ime akademika Slobodana Jovanovića, člana Akademije društvenih nauka i Miloša Trivunca, člana Akademije filozofskih nauka. Trivunac je u međuvremenu ili streljan, ili možda deportovan od strane NKVD-a u Sibir.33 Umesto njih na skupu Akademije od 2. marta 1946. izabrano je, između ostalih, i nekoliko akademika po ukusu Komunističke partije. Za dopisne članove izabrani su partijski ljubimci Pavle Savić i Dušan Nedeljković.
Izbor Dušana Nedeljkovića (1899-1984) bio je posebno ponižavajući za Akademiju jer je upravo on tražio radikalno pročišćavanje Srpske akademije nauka od nepodobnih članova. Nedeljković je bio pripadnik partizanskog pokreta i KPJ od 1941, a nakon rata postao je predsednik Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.34 Stekavši veliku vlast, a željan osvete, uspeo je da zagorča poslednje dana dopisnog člana Akademije, uglednog istraživača religije Veselina Čajkanovića (1946). Čajkanović je za vreme okupacije obavljao dužnost dekana Filozofskog fakulteta, što je bilo dovoljno da ga Nedeljković najpre izbaci sa Fakulteta, a zatim proglasi za “ratnog zločinca”.35 Čajkanović je pokušao da se odbrani pozivanjem na dokumenta iz arhive Filozofskog fakulteta. Prema dostupnom svedočenju njegovog sina, Nikole Čajkanovića, sva dokumenta na koja se prof. Čajkanović pozvao nestala su iz arhive. Odmah po izbacivanju sa Fakulteta Čajkanović se razboleo i nakon četrnaest meseci umro.36 Zbog svega navedenog, Nedeljkovićev izbor za dopisnog člana predstavlja jedan od najsumornijih trenutaka u istoriji Srpske akademije nauka. Pored toga, za redovnog člana je izabran Siniša Stanković, tadašnji predsednik Narodne skupštine Narodne Republike Srbije.
Po oslobođenju, krajem 1944, promenjen je naziv Akademije iz Srpska kraljevska akademija u Srpska akademija nauka, iako je Republika formalno uvedena tek godinu dana kasnije (29. novembra 1945). Naredne godine (1945) uspostavljeno je stanje od pre rata. To znači da je Belić ponovo bio predsednik, a Jovan Radonić sekretar. Međutim, Radonić je podneo ostavku 2. maja 1945, nakon što je “Komisija za pregledanje stanja u Akademiji za vreme okupacije” podnela izveštaj. Za novog sekretara je izabran akademik Vojislav Mišković.
Do novog sukoba struje koja je zastupala kompromis sa komunističkim vlastima sa strujom koja je zagovarala otpor došlo je 1947, prilikom izbora novih članova. Pošto Belićevi planovi nisu prošli, on je sa još 10 akademika i dopisnika podneo ostavku. Ovu grupu činili su: Aleksandar Belić, Veljko Petrović, Toma Rosandić, Petar Kolendić, Pavle Savić, Stefan Đelineo, Petar S. Jovanović, Dušan Nedeljković, Vojislav S. Radovanović, Ivo Andrić i Siniša Stanković. Od njih su šestorica bili redovni članovi. Trojica predratni (Belić, Petrović i Andrić),37 a trojica tek izabrani za redovne članove, 2. marta 1946 (Rosandić, Kolendić i Stanković). U njihovoj predstavci upućenoj Srpskoj akademiji 22. aprila 1947. kaže se, između ostalog: “Dolepotpisani članovi Akademijini, verujući u životnu snagu njenu, čvrsto su se nadali da će ona i u sebi samoj naći dovoljno moći i sredstava da savlada sve teškoće koje smetaju njenom uspešnom razvitku. Međutim poslednji događaji u Akademiji to su demantovali. Oni su pokazali da među članovima Akademijinim nema slaganja u shvatanju naučnih kriterija i zadataka njenih; da se razilaze i u oceni odnosa među samim jugoslovenskim akademijama i donekle i samog stava koji se Akademija trudila i dosada da održi i koji je ona dužna održavati kao nacionalna ustanova kako prema svojim savremenim velikim naučnim zadacima tako i prema teško izvojevanim tekovinama narodne borbe za oslobođenje i ujedinjenje u F.N.R. Jugoslaviju. Potpisnici ovog akta nisu se mogli sa ovim složiti zato stavljaju svoje položaje na raspolaganje upravi Srpske akademije nauka.”38 Ova predstavka bila je deo nastojanja Komunističke partije da Akademiju stavi pod svoj nadzor.39
Tri dana kasnije održan je skup celokupne Akademije, koji je odbacio kolektivnu ostavku grupe od 11 potpisnika. Skupu celokupne Akademije prisustvovalo je 16 redovnih akademika: Uroš Predić, Paja Jovanović, Đorđe Jovanović, Bogdan Gavrilović, Živojin Đorđević, Jovan Radonić, Vladimir R. Petković, Nikola Saltikov, Dragutin Anastasijević, Milutin Milanković, Anton Bilimović, Filaret Granić, Petar Konjović, Toma Živanović, Ivan Đaja i Vojislav V. Mišković.40 Ovaj častan otpor grupe od 16 akademika bio je ujedno i poslednja uspela odbrana od državnih nasrtaja na SAN. Belić iskreno priznaje, u svom prilogu o istoriji Akademije rađenom za Enciklopediju Jugoslavije, da je Akademija “bila voljna da radi i bez njih, ali je Ministarstvo prosvete stavilo ceo sastav Akademije na raspoloženje i odredilo odbor (A. Belić, V. Petrović, M. Milanković, P. Kolendić, Paja Jovanović i P. Savić) za vođenje Akedemijinih poslova.”41 Iz sastava odbora je vidno da su četiri od šest članova potpisnici kolektivne ostavke, što znači da je Odbor imao dvotrećinsku većinu za nastavak Belićeve politike.
Od 1945. Akademija se podelila između nekoliko struja. Jedni su zastupali otpor, drugi predaju, treći kompromis. Šta je značila svaka od ovih taktika, plastično je opisao Dimitrije Đorđević: “Otpor je značio izazov revolucionarnoj vlasti, kapitulacija je značila predaju, kompromis je podrazumevao potčinjavanje novoj vlasti uz spasavanje onoga što se spasti moglo.”42 Nakon osnivanja Odbora, i najave novog zakona, bilo je jasno da je kompromis jedina preostala strategija.
Uskoro nakon toga komunističke vlasti su izradile novi Zakon o Srpskoj akademiji nauka, 30. juna 1947. Ovim Zakonom vraćen je ceo sastav Akademije natrag, a Akademija je dobila nove zadatke. Članom 2 propisuje se da je “osnovni zadatak Srpske akademije nauka” da “rezultatima svoga rada doprinosi progresu društvenog uređenja Narodne Republike Srbije i Federativne Narodne Republike Jugoslavije i blagostanju njenih naroda.” Da bi se ozakonilo izbacivanje pojedinih članova, članom 15. je predviđeno: “redovni, počasni i dopisni članovi Akade- mije gube zvanja člana Akademije ako je njihova delatnost usmerena na štetu Narodne Republike Srbije i Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Odluku o tome donosi Skupština Akademije.”43 Ovim Zakonom bilo je predviđeno da Prezidijum Narodne skupštine NR Srbije potvrđuje odluke SAN o izboru novih redovnih i dopisnih članova. Ovakvim mehanizmom prilikom izbora novih članova Komunistička partija je dobila mogućnost da značajno utiče na izbor novih akademika.44
Na čelu Ministarstva prosvete, u trenutku kada je ono odredilo odbor za sređivanje stanja u Akademiji, bila je Mitra Mitrović-Đilas. Ona je najpre bila poverenik za prosvetu ASNOS-a, a zatim ministar prosvete u vladama Srbije od 9. aprila 1945. do 8. marta 1949. To znači da je ona lično bila zadužena za sređivanje stanja u Akademiji. Kakvo je bilo njeno intimno mišljenje o tzv. “reakciji” vidi se iz skupštinske rasprave, 1945, u Privremenoj narodnoj skupštini, povodom Zakona o štampi. Tom prilikom ona je izjavila da “mi… nikada nismo… obećavali ‘demokratiju za sve’.” Demokratija u DFJ ne može da bude za fašiste, pro- fašiste “i njihova piskarala”. “Snaga naše demokratije i jeste u tome što je dosledna, konzekventna u borbi protiv fašizma i reakcije i ne misli da napušta tu borbu dok i poslednje klice fašizma i reakcije ne nestane iz naše zemlje”,45 zaključila je Mitra Mitrović-Đilas. Sa ovakvim stavovima nije bilo mnogo mesta za pregovore. Kompromis je bio najviše što se moglo postići.
Rođen sam 1956. Odrastao i vaspitan u Njegovom vremenu.
Niti želim niti mogu da prihvatim današnje budalaštine (ocila, dvoglavu orlušinu … pravde, …)
Inicirao sam i osnovao sa još 10 Ljudi različitih nacija osnovao i registrovao sam Udruženje Maršal Tito Lazarevac.
pozdrav
Poštovani urednici
Samo čunjenice!
Kao što sam obećala,samo činjenice.
Tu komentari nisu potrebni.
Sve se da pročitati između redova i naći ćemo odgovore na sva pitanja iz sadašnjosti.
Od pametnih,od onih kojima je stalo do Srbije,kao meni,zavisi budućnost Srbije.
Sretna budućnost:
Sloboda,jednako život,ili
Ljubav ,jednako Sloboda,ili
Život dostojan čoveka ,ne kao lažna parpla nazovi demokratije pod dirigentskom palicom stranih agentura
Pozdrav
Đurin Uzel Terezia
http://www.hrvatsko-pravo.hr
http://www.hrvatsko-pravo.com
28. rujan 2006.
Politika njemačkog Bundesnachrichtendiensta i jugokomunističke Udbe održavanja i razbijanja Titove Jugoslavije (2)
“Ratnik iz sjene”
“Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan”
U poglavlju “Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan” svoje knjige “Der Schattenkrieger” (ili Ratnik iz sjene), njemački autor Erich Schmidt-Eenboom kritizira navodnu pristranu obavještajnu djelatnost koju je Klaus Kinkel navodno provodio u korist Hrvata kada je od 1979. do 1982. bio čelnik Zapad«HRVATSKO PRAVO»
Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
http://www.hrvatsko-pravo.hr
http://www.hrvatsko-pravo.com
28. rujan 2006.
Politika njemačkog Bundesnachrichtendiensta i jugokomunističke Udbe održavanja i razbijanja Titove Jugoslavije (2)
“Ratnik iz sjene”
“Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan”
U poglavlju “Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan” svoje knjige “Der Schattenkrieger” (ili Ratnik iz sjene), njemački autor Erich Schmidt-Eenboom kritizira navodnu pristranu obavještajnu djelatnost koju je Klaus Kinkel navodno provodio u korist Hrvata kada je od 1979. do 1982. bio čelnik Zapadnonjemačke obavještajne službe “BND” (Bundesnachrichtendienst). Autor knjige je kasnijeg ministra vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Klausa Kinkela, optužio da je kao šef njemačke obavještajne službe postavio kamen temeljac za razbijanje socijalističke tamnice naroda od Vardara do Triglava (Jugoslavije). Infiltracijom njemačkih agenata u bivšu komunističku Jugoslaviju (SFRJ), kao i pridobivanje nekih Hrvata za rad njemačkog BND, Kinkelu je uspjelo premrežiti i nadmudriti zloglasnu jugoslavensku Udbu (“Uprava državne bezbednosti”, kasnije nazvana na srpskom jeziku “Služba državne bezbednosti” odnosno Službe državne sigurnosti ili SDB).
Po Schmidt-Eenboomu su njemački obavještajci godinama, pa i desetljećima na vezi držali hrvatske komuniste i nacionaliste, pripremajući ih za trenutak raspada Jugoslavije poslije Titove smrti. Te hrvatske komuniste autor zove “nacionalkomunistima”, a među njih na prvo mjesto stavlja Ivana Krajačića, s obavještajnim imenom “Stevo”. Jedan od agenata njemačkog BND bio je navodno i bivši obavještajac Ustaške nadzorne službe (UNS) iz vremena Nezavisne Države Hrvatske, Ernest Bauer, a kao suradnici njemačke službe u Pullachu (sjedište BND u Bavarskoj) spominju se još Josip Manolić, Josip Boljkovac, Franjo Tuđman, Ivan Zvonimir Čičak, Stipe Mesić i Dražen Budiša. Među Krajačićeve đake-prvake je novinar Schmidt-Eenboom ubrojio Stjepana “Stipu” Mesića i Josipa Boljkovca.
AGENT IVAN KRAJAČIĆ “STEVO”
Autor je Krajačića predstavio kao vrhunskog obavještajca maršala Tita, kojega je Kominterna* tijekom Drugog svjetskog rata postavila na čelo jugokomunističke tajne službe i političke policije O.Z.N. (ili Ozna u žargonu, “Odjel za zaštitu naroda”), a bio je za vrijeme Drugog svjetskog rata tajni rezident (predstavnik) sovjetske obavještajne službe NKVD u Zagrebu. *KOMINTERNA ili “Komunistička internacionala” … moskovska središnjica Staljinovih satelitskih ogranaka komunističkih partija u svijetu. Agent Krajačić je čak navodno svoj obavještajni radioprijemnik, s kojim je od 1942. iz svog stana u Zagrebu redovito informirao svoje gazde u Moskvi, vratio sredinom osamdestih godina 20. st. izvornim vlasnicima u Moskvi. Krajačić, iako komunist iz ideala, bio je po Schmidt-Eenboomovoj teoriji u biti hrvatski nacionalist, koji je unutar savezne jugoslavenske Udbe izgradio “hrvatsku obavještajnu zajednicu u zajednici”. Po Schmidt-Eenboomu je Krajačićev pitomac, kojega je ovaj vrhunski komunistički obavještajac odgojio, bio Josip Manolić. Autor ga je predstavio i kao kasnijeg glavnog Tuđmanovog obavještajca u nezavisnoj Hrvatskoj. (Krajačić je kao šef Ozne za Hrvatsku 1945. uhitio Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca.) Kada je Krajačić pedesetih godina 20. st. bio ministar unutarnjih poslova Narodne Republike Hrvatske, Manolić je bio šef svih kaznionica u zemlji. (Tada je Manolić po hijerarhijskoj ljestvici zapovjedne odgovornosti preuzeo tretman politički osuđenog i zatvorenog Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Stepinac je trovan do smrti). Tito je nakon Rezolucije Informbiroa* 1948. godine, kojom ga je Staljin htio srušiti s vlasti, započeo pravu čistku među jugoslavenskim komunistima, a u općoj paranoji* stradali su na tisuće nevinih ljudi. * INFORMBIRO… Informacijski biro (ured) Komunističke internacionale u Moskvi iz kojega je sovjetska obavještajna služba vukla konce lutaka simboliziranih slijepo poslušnim komunističkim partijama po svijetu; KPJ i KPH bile su pravi primjer takvih satelitskih političkih stranaka. PARANOJA (grč. paranoia… ludost, ludilo)… duševna bolest kod koje bolesnik umišlja da je neka veličina i da ga svi progone. Samo u zatvoreničkom i radnom koncentracijskom logoru smrti na Golom otoku je Tito dao likvidirati preko 50.000 navodnih Staljinovih sljedbenika među jugoslavenskim komunistima. Sav prljavi posao hvatanja “staljinovaca” preuzeo je tada Ivan Krajačić, a da paradoks bude veći, sam je Krajačić bio Staljinov agent. Tako je u biti Ivan Krajačić Stevo odmah iza Tita najodgovorniji za kršenje ljudskih prava u Hrvatskoj i Jugoslaviji tih godina, jer, on je bio taj koji je izravno naređivao tko će biti uhićen i ubijen. U jednom otvorenom razgovoru s Antonom Duhačekom (djelatnikom obavještajne službe jugoslavenskog ministarstva vanskih poslova) Krajačić je ovome rekao da je “on /Krajačić/ nacionalist i da se tu nema što više diskutirati o tome”. Na Duhačekovo pitanje što o tome misle sovjetski komunisti (Rusi), Krajačić mu je odgovorio “da se oni ne nalaze na suprotnim stranama”. I zbilja, sovjetski komunisti su Krajačiću oprostili likvidacije proruski orijentiranih srpskih komunista u Jugoslaviji u vrijeme čistke u vezi Rezolucije Informbiroa, očigledno zbog prijašnjih zasluga za vrijeme Drugog svjetskog rata. Krajačić je navodno u jugoslavenskoj Udbi vodio prohrvatsku kadrovsku politiku, plasiravši na ključna mjesta hrvatske nacionalkomuniste. Tito je Krajačića potom smijenio i uklonio s vlasti, ali ga nije dao likvidirati jer mu je Krajačić, navodno, u više navrata spasio život. Do Krajačićeve smjene došlo je, navodno, zato što je na jednoj komemoraciji u Jasenovcu, gdje se u 2. svjetskom ratu nalazio ustaški konc-logor, izjavio da Ante Pavelić (poglavnik NDH) nije pobio dovoljno Srba, te se tom izjavom zamjerio svojim srpskim drugovima u jugoslavenskoj komunističkoj partiji.
Uzroci sloma Hrvatskog proljeća
Rumunjska komunistička obavještajna služba (Securitate) prekinula je neizravno Hrvatsko proljeće ili Lipanjska gibanja iz 1971. godine, koje je predstavljalo neku vrstu državnog udara na diktatora Tita, kada je informirala Beograd o namjeri hrvatskih reformiranih komunista. U početku su se Rumunji čudili što Tito nije odmah reagirao, a potom, kada su Tita osobno upoznali s navodnim činjenicama o državnom udaru, jugoslavenski se maršal žurno vratio iz službenog posjeta susjednoj zemlji i zakazao u vojvođanskom lovištu Karađorđevo 1971. sjednicu vodstva savezne jugoslavenske komunističke partije na kojoj je smijenio kompletno hrvatsko republičko partijsko vodstvo. Čistke su uslijedile i u vojsci. Navodno je Titov boljševički udar na hrvatske proljećare kasnio stoga, što je važan djelatnik savezne Udbe za analizu stranih obavještajnih podataka o Jugoslaviji namjerno zadržao rumunjske informacije kako ne bi dospjele do samog vrha komunističke partije Jugoslavije (SKJ) koja je držala monopol na svu vlast u Jugoslaviji.
Nakon “sječe glava” hrvatskog partijskog vrha, Savka Dabčević-Kučar (čelnica Saveza komunista Hrvatske, SKH) i Mika Tripalo (član Predsjedništva SFRJ i SKJ) kao i svi drugi članovi komunističke partije iz Hrvatske nisu dobili drakonske kazne zahvaljujući Krajačićevoj intervenciji kod Tita. Tako je i Franjo Tuđman dobio relativno blagu kaznu (Tito: “Tuđmanu ne pakovati.”). Diktatorova milost je, međutim, vrijedila samo za hrvatske komuniste, ali ne i za hrvatske nacionaliste koji su masovno na politički montiranim sudskim procesima dobivali višegodišnje kazne zatvora ili logorske kazne, i godinama robijali kao politički zatvorenici savjesti (kao na pr. prvooptuženi Bruno Bušić, zatim, Ante Paradžik, Dražen Budiša i drugi.)
Po Schmidt Eenboomu još je nejasna Čičkova uloga u Hrvatskom proljeću, jer je Ivan Zvonimir Čičak bio radikalni pobornik studentskih demonstracija, a upravo su ulične prosvjedne manifestacije bile jugoslavenskim komunistima povod za upotrebu sile na boljševički način. Postoji konstrukcija da je Čičak bio dvostruki agent, odnosno da je, osim za njemački BND, radio i za jugoslavenski SDB, ali to su samo priče “rekla-kazala”, a za potvrđivanje takvih tvrdnji nije (do sada) bilo dokaza. Čak je i zagrebački politički dnevnik “Vjesnik”, koji je bio pod kontrolom vladajuće stranke HDZ, sredinom devedestih godina 20. st. jednom iznosio teoriju o Čičku kao agentu Udbe, valjda stoga što je to Tuđmanu bio elegantan način kako bi neutralizirao opasnog političkog konkurenta, ili kako bi ga, možda, kao zbilja takvoga, politički diskreditirao i demaskirao.
Autor navodi dalje kako je Titova smjena šefa savezne Udbe Aleksandra Rankovića 1966. u biti obavještajna zasluga Ivana Krajačića, koji si je na taj način otvorio put prema svome, navodnom, snu o samostalnoj hrvatskoj državi (Tito je Rankovića optužio da je čak i u njegov kabinet postavio prislušne uređaje itd.). Ivan Krajačić i njegov suradnik Vladimir Bakarić su se navodno bojali da Aleksandar Ranković ne bi otkrio veze hrvatskih nacional-komunista s “ustaškom” emigracijom. Nakon Rankovićeva pada 1966. je Krajačić navodno u vrh jugoslavenske vojne protuobavještajne službe KOS ubacio svoje kadrove koji su trebali čekati povoljan trenutak za hrvatsku secesiju (otcjepljenje) iz Jugoslavije. Taj trenutak se hrvatskim nacionalistima činio povoljnim za vrijeme Hrvatskog proljeća, međutim, baš je MASPOK (masovni pokret hrvatskog stanovništva) navodno prekinuo nastojanja Krajačićeve obavještajne službe za razbijanjem Jugoslavije, jer je maspok izazvao jugoslavensko partijsko vodstvo na reakciju silom. U jednoj analizi maspoka nakon poraza hrvatskih proljećara (reformiranih komunista, studentskog pokreta u Zagrebu i pokreta hrvatskih intelektualaca), Krajačićeva je služba došla do saznanja kako su razlozi neuspjeha “otvorenog državnog udara” ležali u “preranom pozivanju stanovništva na masovne ulične prosvjede”. K tome se još mogu po toj analizi pribrojiti “premlake podrške Slovenaca i inozemnih tajnih službi koje su dolazile s boka.” Posebno su izostale podrške njemačkih, austrijskih i ruskih obavještajaca (veza) koji nisu izvršili dovoljan pritisak na svoje vlade, a s američke strane tako i tako se nije očekivala podrška, jer nije bio izgrađen potreban lobby za takvo što, citira autor Krajačićevu analizu. Jugoslavenska Udba se pak u to vrijeme pobrinula za diskreditaciju hrvatske emigracije na način da je beogradska služba inscenirala neke bombaške atentate na jugoslavenske konzulate i veleposlanstva, ili pak podmetanje bombi u kino i na željeznički kolodvor u Beogradu, a što je Udba u svijet plasirala kao “djelo terorističkih organizacija ustaša u inozemstvu”. Cilj ovakvih provokativnih akcija Udbe protiv hrvatske emigracije bilo je oduzeti legitimitet emigrantskih Hrvata u Zapadnoj Europi i Americi kako ovi ne bi mogli na Zapadu lobirati za maspok Hrvatskog proljeća. Nakon sloma Hrvatskog proljeća je Krajačić navodno bio na mukama kako što prije zamijeniti sve one kadrove na ključnim pozicijama u saveznoj i republičkoj Udbi, kao i u JNA, koji su se za vrijeme maspoka “kompromitirali” i koje je Tito bio smijenio. Višenacionalni ključ popunjavanja saveznih funkcija u SFRJ uvelike je Krajačiću olakšao posao obnove njegove obavještajne mreže, kaže autor. Schmidt-Eenboom je Ivana Krajačića predstavio kao čovjeka koji je bio, kako komunist, tako još više nacionalist koji je kovao separatističke planove i pripremio obavještajni teren za osamostaljenje jugoslavenskih republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosno kako je autor sam naveo “stvaranje nezavisne Hrvatske u granicama iz 1941.” (U sljedećem nastavku feljtona: Krajačićev krug, i, YU-Udba likvidirala hrvatske emigrante.)