Josip Broz – upotreba naučnih ustanova u Srbiji za deifikaciju jugoslovenskog diktatora
Belićeva apoteoza Broza u tri čina
Odlučivši se za kompromis sa komunističkim vlastima, Belić je morao da učini simbolički gest i prema vođi novog poretka, posebno nakon što je Jugoslavenska akademija u Zagrebu primila Broza za počasnog člana krajem 1947. Novi Zakon o Srpskoj akademiji otvorio je put ka počasnom članstvu Broza. U članu 9. se kaže da “Akademiju čine redovni članovi (akademici), počasni i dopisni članovi i naučni saradnici”. U članu 10. propisano je da “počasne članove bira Akademija između naučnika koji su svojim radom naročito doprineli izgradnji Na- rodne Republike Srbije i Federativne Narodne Republike Jugoslavije ili su obogatili nauku delima svetskog značaja.” Konačno, član 14. propisuje da “počasne članove bira Skupština Akademije na predlog pojedinih odeljenja ili pojedinih redovnih članova Akademije.”46
Položaj zastupnika otpora u Akademiji bitno je otežan činjenicom da je do kraja 1946. nova vlast savladala svaki politički otpor građanske opozicije. Do kraja 1945. faktički su prestale sa delovanjem sve građanske političke stranke, ali su opozicione grupe bile aktivne i tokom 1946, što se svakako odražavalo i na previranja u Akademiji. Do početka 1947. postalo je kažnjivo baviti se opozicionom politikom, sudilo se čak i potencijalnim pripadnicima opozicije. Tako je, januara 1947. organizovano suđenje osmorici navodnih špijuna, među kojima je bio i Miša Trifunović, nekadašnji vođa Radikalne stranke.47
Nakon sloma građanske opozicije otpor protiv komunističkog totalitarnog poretka je nastavljen kroz ustanove kulture. Zato je Partija tokom 1947. i 1948. udvostručila napore da stavi Akademiju pod svoj nadzor. U Srpskoj akademiji snaga novih vlasti pokazala se već prilikom izbora novih akademika tokom 1946, a naročito kada je došlo na red da se SAN zahvali Josipu Brozu.
Prvi čin: Broz kao “hrabri i mudri vođa”
i “zaštitnik” Akademije
Na svečanom skupu od 20. januara 1946, povodom proglašenja Ive Andrića i Veljka Petrovića za akademike, predsednik Belić je rekao: “Mi smo oduševljeni večitom zahvalnošću i partizanskim odredima i narodnooslobodilačkoj vojsci koji su, pod hrabrim i mudrim vođstvom maršala Jugoslavije i narodnog heroja Josipa Broza-Tita, sa nenadmašnom hrabrošću i bezgraničnom izdržljivošću, izvojevali te pobede”.48 Be- lić se na kraju govora i posebno zahvalio novom državnom rukovodstvu, a poimence se zahvalio “na naročitom zauzimanju druga maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita… i osobito drugarice Ministra prosvete Federalne Srbije Mitre Mitrović-Đilas.”49 Na svečanom skupu 28. marta 1946, nekoliko sedmica nakon izbora Pavla Savića i Dušana Nedeljkovića za dopisne članove Akademije, predsednik Belić je naširoko naveo iskustva Sovjetske akademije nauka kao primer za SAN, a na kraju se zahvalio “zaštitniku” rada Akademije “drugu Josipu Brozu Titu”.50
Drugi čin: Zasluge Broza za napredak Srpske akademije
i njena zahvalnost
Na skupu celokupne Akademije, 12. marta 1948,51 pod šestom tačkom razmatrana je kandidatura za izbor redovnih i dopisnih članova. Predsednik Belić je održao govor u kome je naglasio da je budžet Akademije veoma veliki (82 miliona dinara). “Ono o čemu ona nikad ni misliti nije mogla, – danas je za nju lako mogućno, ostvarljivo.” Sav ovaj razvoj došao je uz pomoć narodne vlasti, ali je i zasluga jednog čoveka:
“Možemo se zapitati, čije su zasluge za to? Na prvom mestu onoga koji tako mudro i tako znalački organizuje našu savremenu državu. On je i Akademiji odredio mesto u njoj, puno časti, ali i puno velike odgovornosti. On je, svojim državničkim sposobnostima, udahnuo i našoj ustanovi nov duh koji ima da se kreće ka onom stvaralaštvu koje treba od naše zemlje da stvori uglednu kulturnu zemlju i pruži našem narodu dosada neviđenu korist.
To je onaj isti narodni vođa koji je, na čelu Komunističke partije naše, pozvao narod u oslobodilačku tešku borbu, koja je, i pored svih ogromnih žrtava, dovela naš narod do pobede i slobode. On vodi i danas naš narod u borbu za kulturu i blagostanje njegovo, imajući tu da savlađuje na svakom koraku, za svakog drugog, možda nepremostive teškoće. Sem ljubavi i herojstva, tu je bilo potrebno i ogromno znanje i sposobnost za rešavanje mnogostrukih problema koji su na svakom koraku iskrsavali.
Mislim da ćete se složiti sa mnom ako kažem da Akademija na početku svog novog života i rada treba da oda priznanje Maršalu Jugoslavije Josipu Brozu Titu koji je svojim državničkim i znalačkim radom to omogućio. Odaćemo mu tu počast ako mu ponudimo položaj prvog počasnog člana naše Akademije.”
Godišnjak završava Belićev govor komentarom: “poslednje reči predsednika Belića prihvaćene su sa oduševljenim odobravanjem.” Nakon odmora od dvadeset minuta, Belić je ponovo otvorio skup, i pozvao ga da se izjasni o njegovoj inicijativi. Glasanja, međutim, nije bilo. Kako izveštava Godišnjak: “skup aklamacijom prima izbor za počasnog člana Srpske akademije nauka Maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita.”52
Treći čin: Promocija “najvećeg sina naših naroda”
za počasnog akademika SAN
Na svečano promovisanje ipak se čekalo nekoliko meseci. Konačno, promocija prvog počasnog člana održana je 11. novembra 1948. godine. Neobična činjenica da jedan bravar postane počasni akademik postaje još izuzetnija kada se zna da je diplomu počasnog člana primio ispod svoje sopstvene slike. Kako izveštava Politika: “Ova velika svečanost održana je u 11 časova pre podne, u svečanoj sali Beogradskog univerziteta. Iznad stola, za kojim su sedeli članovi Pretsedništva Akademije, bile su istaknute slike maršala Tita, generalisimusa Staljina i Lenjina.”53
Skup je poprimio prevashodno partijsko obeležje. Među prisutnima bili su najviši partijski i državni rukovodioci zemlje: članovi Politbiroa CK KPJ Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Moša Pijade i Blagoje Nešković, članovi CK KPJ, članovi Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ sa predsednikom dr Ivanom Ribarom na čelu, članovi Savezne vlade i Vlade NR Srbije, generali Jugoslovenske armije s general-pukovnikom Kočom Popovićem na čelu, predstavnici političkih organizacija. U nabrajanju prisutnih Politika tek na samom kraju navodi “mnogi naši akademici, književnici, slikari, vajari i ostali javni i kulturni radnici.”
Svečanost je počela i pre nego što je Broz dobio naslov počasnog akademika. Kako izveštava Politika: “Kad je, nešto posle 11 časova, u dvoranu ušao maršal Tito, svi prisutni ustali su i pozdravili ga dugotrajnim pljeskanjem”.54 Izveštaj Borbe je još upečatljiviji. U njemu se navodi da je Broz ušao u pratnji Ivana Ribara, Milovana Đilasa, Aleksandra Rankovića, Petra Stambolića i Aleksandra Belića. “Članovi pretsedništva Srpske akademije nauka i svi prisutni ustali su i toplo pozdravili Tita dugotrajnim aplauzom manifestujući time svoju ljubav i radost što se među njima nalazi najveći sin naših naroda. Drug Tito se okrenuo prema prisutnima u dvorani i srdačnim osmehom i aplauzom zahvalio se na ovom toplom dočeku.”55 Tako je publika, koja je, svojim sastavom, oličavala sveukupnu političku moć novog poretka – od partijskog, preko državnog vrha, pa sve do vojnog vrha – pozdravila kandidata, a ne članove Akademije koja počast dodeljuje. Time je Akademiji dano na znanje da njoj treba da bude čast što uopšte može da računa na takvog počasnog akademika kao što je Broz. Štaviše, i Broz je smatrao za priro- dno da uputi aplauz onima koji aplaudiraju njemu!
Rođen sam 1956. Odrastao i vaspitan u Njegovom vremenu.
Niti želim niti mogu da prihvatim današnje budalaštine (ocila, dvoglavu orlušinu … pravde, …)
Inicirao sam i osnovao sa još 10 Ljudi različitih nacija osnovao i registrovao sam Udruženje Maršal Tito Lazarevac.
pozdrav
Poštovani urednici
Samo čunjenice!
Kao što sam obećala,samo činjenice.
Tu komentari nisu potrebni.
Sve se da pročitati između redova i naći ćemo odgovore na sva pitanja iz sadašnjosti.
Od pametnih,od onih kojima je stalo do Srbije,kao meni,zavisi budućnost Srbije.
Sretna budućnost:
Sloboda,jednako život,ili
Ljubav ,jednako Sloboda,ili
Život dostojan čoveka ,ne kao lažna parpla nazovi demokratije pod dirigentskom palicom stranih agentura
Pozdrav
Đurin Uzel Terezia
http://www.hrvatsko-pravo.hr
http://www.hrvatsko-pravo.com
28. rujan 2006.
Politika njemačkog Bundesnachrichtendiensta i jugokomunističke Udbe održavanja i razbijanja Titove Jugoslavije (2)
“Ratnik iz sjene”
“Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan”
U poglavlju “Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan” svoje knjige “Der Schattenkrieger” (ili Ratnik iz sjene), njemački autor Erich Schmidt-Eenboom kritizira navodnu pristranu obavještajnu djelatnost koju je Klaus Kinkel navodno provodio u korist Hrvata kada je od 1979. do 1982. bio čelnik Zapad«HRVATSKO PRAVO»
Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
http://www.hrvatsko-pravo.hr
http://www.hrvatsko-pravo.com
28. rujan 2006.
Politika njemačkog Bundesnachrichtendiensta i jugokomunističke Udbe održavanja i razbijanja Titove Jugoslavije (2)
“Ratnik iz sjene”
“Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan”
U poglavlju “Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan” svoje knjige “Der Schattenkrieger” (ili Ratnik iz sjene), njemački autor Erich Schmidt-Eenboom kritizira navodnu pristranu obavještajnu djelatnost koju je Klaus Kinkel navodno provodio u korist Hrvata kada je od 1979. do 1982. bio čelnik Zapadnonjemačke obavještajne službe “BND” (Bundesnachrichtendienst). Autor knjige je kasnijeg ministra vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Klausa Kinkela, optužio da je kao šef njemačke obavještajne službe postavio kamen temeljac za razbijanje socijalističke tamnice naroda od Vardara do Triglava (Jugoslavije). Infiltracijom njemačkih agenata u bivšu komunističku Jugoslaviju (SFRJ), kao i pridobivanje nekih Hrvata za rad njemačkog BND, Kinkelu je uspjelo premrežiti i nadmudriti zloglasnu jugoslavensku Udbu (“Uprava državne bezbednosti”, kasnije nazvana na srpskom jeziku “Služba državne bezbednosti” odnosno Službe državne sigurnosti ili SDB).
Po Schmidt-Eenboomu su njemački obavještajci godinama, pa i desetljećima na vezi držali hrvatske komuniste i nacionaliste, pripremajući ih za trenutak raspada Jugoslavije poslije Titove smrti. Te hrvatske komuniste autor zove “nacionalkomunistima”, a među njih na prvo mjesto stavlja Ivana Krajačića, s obavještajnim imenom “Stevo”. Jedan od agenata njemačkog BND bio je navodno i bivši obavještajac Ustaške nadzorne službe (UNS) iz vremena Nezavisne Države Hrvatske, Ernest Bauer, a kao suradnici njemačke službe u Pullachu (sjedište BND u Bavarskoj) spominju se još Josip Manolić, Josip Boljkovac, Franjo Tuđman, Ivan Zvonimir Čičak, Stipe Mesić i Dražen Budiša. Među Krajačićeve đake-prvake je novinar Schmidt-Eenboom ubrojio Stjepana “Stipu” Mesića i Josipa Boljkovca.
AGENT IVAN KRAJAČIĆ “STEVO”
Autor je Krajačića predstavio kao vrhunskog obavještajca maršala Tita, kojega je Kominterna* tijekom Drugog svjetskog rata postavila na čelo jugokomunističke tajne službe i političke policije O.Z.N. (ili Ozna u žargonu, “Odjel za zaštitu naroda”), a bio je za vrijeme Drugog svjetskog rata tajni rezident (predstavnik) sovjetske obavještajne službe NKVD u Zagrebu. *KOMINTERNA ili “Komunistička internacionala” … moskovska središnjica Staljinovih satelitskih ogranaka komunističkih partija u svijetu. Agent Krajačić je čak navodno svoj obavještajni radioprijemnik, s kojim je od 1942. iz svog stana u Zagrebu redovito informirao svoje gazde u Moskvi, vratio sredinom osamdestih godina 20. st. izvornim vlasnicima u Moskvi. Krajačić, iako komunist iz ideala, bio je po Schmidt-Eenboomovoj teoriji u biti hrvatski nacionalist, koji je unutar savezne jugoslavenske Udbe izgradio “hrvatsku obavještajnu zajednicu u zajednici”. Po Schmidt-Eenboomu je Krajačićev pitomac, kojega je ovaj vrhunski komunistički obavještajac odgojio, bio Josip Manolić. Autor ga je predstavio i kao kasnijeg glavnog Tuđmanovog obavještajca u nezavisnoj Hrvatskoj. (Krajačić je kao šef Ozne za Hrvatsku 1945. uhitio Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca.) Kada je Krajačić pedesetih godina 20. st. bio ministar unutarnjih poslova Narodne Republike Hrvatske, Manolić je bio šef svih kaznionica u zemlji. (Tada je Manolić po hijerarhijskoj ljestvici zapovjedne odgovornosti preuzeo tretman politički osuđenog i zatvorenog Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Stepinac je trovan do smrti). Tito je nakon Rezolucije Informbiroa* 1948. godine, kojom ga je Staljin htio srušiti s vlasti, započeo pravu čistku među jugoslavenskim komunistima, a u općoj paranoji* stradali su na tisuće nevinih ljudi. * INFORMBIRO… Informacijski biro (ured) Komunističke internacionale u Moskvi iz kojega je sovjetska obavještajna služba vukla konce lutaka simboliziranih slijepo poslušnim komunističkim partijama po svijetu; KPJ i KPH bile su pravi primjer takvih satelitskih političkih stranaka. PARANOJA (grč. paranoia… ludost, ludilo)… duševna bolest kod koje bolesnik umišlja da je neka veličina i da ga svi progone. Samo u zatvoreničkom i radnom koncentracijskom logoru smrti na Golom otoku je Tito dao likvidirati preko 50.000 navodnih Staljinovih sljedbenika među jugoslavenskim komunistima. Sav prljavi posao hvatanja “staljinovaca” preuzeo je tada Ivan Krajačić, a da paradoks bude veći, sam je Krajačić bio Staljinov agent. Tako je u biti Ivan Krajačić Stevo odmah iza Tita najodgovorniji za kršenje ljudskih prava u Hrvatskoj i Jugoslaviji tih godina, jer, on je bio taj koji je izravno naređivao tko će biti uhićen i ubijen. U jednom otvorenom razgovoru s Antonom Duhačekom (djelatnikom obavještajne službe jugoslavenskog ministarstva vanskih poslova) Krajačić je ovome rekao da je “on /Krajačić/ nacionalist i da se tu nema što više diskutirati o tome”. Na Duhačekovo pitanje što o tome misle sovjetski komunisti (Rusi), Krajačić mu je odgovorio “da se oni ne nalaze na suprotnim stranama”. I zbilja, sovjetski komunisti su Krajačiću oprostili likvidacije proruski orijentiranih srpskih komunista u Jugoslaviji u vrijeme čistke u vezi Rezolucije Informbiroa, očigledno zbog prijašnjih zasluga za vrijeme Drugog svjetskog rata. Krajačić je navodno u jugoslavenskoj Udbi vodio prohrvatsku kadrovsku politiku, plasiravši na ključna mjesta hrvatske nacionalkomuniste. Tito je Krajačića potom smijenio i uklonio s vlasti, ali ga nije dao likvidirati jer mu je Krajačić, navodno, u više navrata spasio život. Do Krajačićeve smjene došlo je, navodno, zato što je na jednoj komemoraciji u Jasenovcu, gdje se u 2. svjetskom ratu nalazio ustaški konc-logor, izjavio da Ante Pavelić (poglavnik NDH) nije pobio dovoljno Srba, te se tom izjavom zamjerio svojim srpskim drugovima u jugoslavenskoj komunističkoj partiji.
Uzroci sloma Hrvatskog proljeća
Rumunjska komunistička obavještajna služba (Securitate) prekinula je neizravno Hrvatsko proljeće ili Lipanjska gibanja iz 1971. godine, koje je predstavljalo neku vrstu državnog udara na diktatora Tita, kada je informirala Beograd o namjeri hrvatskih reformiranih komunista. U početku su se Rumunji čudili što Tito nije odmah reagirao, a potom, kada su Tita osobno upoznali s navodnim činjenicama o državnom udaru, jugoslavenski se maršal žurno vratio iz službenog posjeta susjednoj zemlji i zakazao u vojvođanskom lovištu Karađorđevo 1971. sjednicu vodstva savezne jugoslavenske komunističke partije na kojoj je smijenio kompletno hrvatsko republičko partijsko vodstvo. Čistke su uslijedile i u vojsci. Navodno je Titov boljševički udar na hrvatske proljećare kasnio stoga, što je važan djelatnik savezne Udbe za analizu stranih obavještajnih podataka o Jugoslaviji namjerno zadržao rumunjske informacije kako ne bi dospjele do samog vrha komunističke partije Jugoslavije (SKJ) koja je držala monopol na svu vlast u Jugoslaviji.
Nakon “sječe glava” hrvatskog partijskog vrha, Savka Dabčević-Kučar (čelnica Saveza komunista Hrvatske, SKH) i Mika Tripalo (član Predsjedništva SFRJ i SKJ) kao i svi drugi članovi komunističke partije iz Hrvatske nisu dobili drakonske kazne zahvaljujući Krajačićevoj intervenciji kod Tita. Tako je i Franjo Tuđman dobio relativno blagu kaznu (Tito: “Tuđmanu ne pakovati.”). Diktatorova milost je, međutim, vrijedila samo za hrvatske komuniste, ali ne i za hrvatske nacionaliste koji su masovno na politički montiranim sudskim procesima dobivali višegodišnje kazne zatvora ili logorske kazne, i godinama robijali kao politički zatvorenici savjesti (kao na pr. prvooptuženi Bruno Bušić, zatim, Ante Paradžik, Dražen Budiša i drugi.)
Po Schmidt Eenboomu još je nejasna Čičkova uloga u Hrvatskom proljeću, jer je Ivan Zvonimir Čičak bio radikalni pobornik studentskih demonstracija, a upravo su ulične prosvjedne manifestacije bile jugoslavenskim komunistima povod za upotrebu sile na boljševički način. Postoji konstrukcija da je Čičak bio dvostruki agent, odnosno da je, osim za njemački BND, radio i za jugoslavenski SDB, ali to su samo priče “rekla-kazala”, a za potvrđivanje takvih tvrdnji nije (do sada) bilo dokaza. Čak je i zagrebački politički dnevnik “Vjesnik”, koji je bio pod kontrolom vladajuće stranke HDZ, sredinom devedestih godina 20. st. jednom iznosio teoriju o Čičku kao agentu Udbe, valjda stoga što je to Tuđmanu bio elegantan način kako bi neutralizirao opasnog političkog konkurenta, ili kako bi ga, možda, kao zbilja takvoga, politički diskreditirao i demaskirao.
Autor navodi dalje kako je Titova smjena šefa savezne Udbe Aleksandra Rankovića 1966. u biti obavještajna zasluga Ivana Krajačića, koji si je na taj način otvorio put prema svome, navodnom, snu o samostalnoj hrvatskoj državi (Tito je Rankovića optužio da je čak i u njegov kabinet postavio prislušne uređaje itd.). Ivan Krajačić i njegov suradnik Vladimir Bakarić su se navodno bojali da Aleksandar Ranković ne bi otkrio veze hrvatskih nacional-komunista s “ustaškom” emigracijom. Nakon Rankovićeva pada 1966. je Krajačić navodno u vrh jugoslavenske vojne protuobavještajne službe KOS ubacio svoje kadrove koji su trebali čekati povoljan trenutak za hrvatsku secesiju (otcjepljenje) iz Jugoslavije. Taj trenutak se hrvatskim nacionalistima činio povoljnim za vrijeme Hrvatskog proljeća, međutim, baš je MASPOK (masovni pokret hrvatskog stanovništva) navodno prekinuo nastojanja Krajačićeve obavještajne službe za razbijanjem Jugoslavije, jer je maspok izazvao jugoslavensko partijsko vodstvo na reakciju silom. U jednoj analizi maspoka nakon poraza hrvatskih proljećara (reformiranih komunista, studentskog pokreta u Zagrebu i pokreta hrvatskih intelektualaca), Krajačićeva je služba došla do saznanja kako su razlozi neuspjeha “otvorenog državnog udara” ležali u “preranom pozivanju stanovništva na masovne ulične prosvjede”. K tome se još mogu po toj analizi pribrojiti “premlake podrške Slovenaca i inozemnih tajnih službi koje su dolazile s boka.” Posebno su izostale podrške njemačkih, austrijskih i ruskih obavještajaca (veza) koji nisu izvršili dovoljan pritisak na svoje vlade, a s američke strane tako i tako se nije očekivala podrška, jer nije bio izgrađen potreban lobby za takvo što, citira autor Krajačićevu analizu. Jugoslavenska Udba se pak u to vrijeme pobrinula za diskreditaciju hrvatske emigracije na način da je beogradska služba inscenirala neke bombaške atentate na jugoslavenske konzulate i veleposlanstva, ili pak podmetanje bombi u kino i na željeznički kolodvor u Beogradu, a što je Udba u svijet plasirala kao “djelo terorističkih organizacija ustaša u inozemstvu”. Cilj ovakvih provokativnih akcija Udbe protiv hrvatske emigracije bilo je oduzeti legitimitet emigrantskih Hrvata u Zapadnoj Europi i Americi kako ovi ne bi mogli na Zapadu lobirati za maspok Hrvatskog proljeća. Nakon sloma Hrvatskog proljeća je Krajačić navodno bio na mukama kako što prije zamijeniti sve one kadrove na ključnim pozicijama u saveznoj i republičkoj Udbi, kao i u JNA, koji su se za vrijeme maspoka “kompromitirali” i koje je Tito bio smijenio. Višenacionalni ključ popunjavanja saveznih funkcija u SFRJ uvelike je Krajačiću olakšao posao obnove njegove obavještajne mreže, kaže autor. Schmidt-Eenboom je Ivana Krajačića predstavio kao čovjeka koji je bio, kako komunist, tako još više nacionalist koji je kovao separatističke planove i pripremio obavještajni teren za osamostaljenje jugoslavenskih republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosno kako je autor sam naveo “stvaranje nezavisne Hrvatske u granicama iz 1941.” (U sljedećem nastavku feljtona: Krajačićev krug, i, YU-Udba likvidirala hrvatske emigrante.)
Pa tekst je veoma interesantan i sadrzi mnogo dobrih informacija. Medjutim, jedna tvrdnja koja se spominje u samom naslovu mi je “sumnjiva”. Naime, Josip Broz kao diktator mi nikako ne stoji. Ne vidim nikakve adekvatne dokaze za takav naslov i uopste ne pristaje ovom istrazivackom tekstu. Mislim da bi se autor naslova trebao preispitati. Naravno, komentar pisem sa razlogom sto imam drugacije rezultate istrazivanja cime se u potpunosti moze dovesti u pitanje diktatura.