Josip Broz – upotreba naučnih ustanova u Srbiji za deifikaciju jugoslovenskog diktatora
Slobodan G. Marković
Fakultet političkih nauka
Beograd
Rezime: Autor pokazuje kako je Komunistička partija upotrebila najuglednije naučne ustanove u Srbiji za deifikaciju Josipa Broza Tita. U prvom delu teksta autor govori o tome kako je Srpska akademija nauka i umetnosti pretvorena u režimsku ustanovu, ubacivanjem režimu odanih naučnika i pridobijanjem i zastrašivanjem starih članova. Nakon takve “reorganizacije”, Tito je proglašen najvećim državnikom i vojnim strategom i primljen za njenog prvog počasnog člana. Drugi deo govori o ulozi Beogradskog univerziteta u deifikaciji diktatora. Univerzitet ga je, povodom 80. rođendana, najpre proglasio počasnim doktorom, s obrazloženjem da je tvorac “novog tipa civilizacije”. Nekoliko godina kasnije, Centar visokih vojnih škola ga je, uz ceremoniju, proglasio doktorom vojnih nauka, iako nije napisao doktorski rad niti ga je odbranio. Pored tih formalnih priznanja, te ugledne naučne ustanove su tokom celog diktatorovog života gradile njegov kult i snose deo odgovornosti za njegovu deifikaciju.
Ključne reči: komunizam, marksizam, socijalistička izgradnja, dikatator, republikanski monarh, deifikacija, opozicija, besmrtnost, partijski ritual, počasni akademik, počasni doktor nauka.
I. Broz kao počasni akademik
Josip Broz (1892-1980), tridesetpetogodišnji jugoslovenski diktator, završio je svoj život ovenčan brojnim naučnim priznanjima. Lista njegovih počasnih doktorata u Jugoslaviji i nesvrstanim zemljama je dvocifrena, dok su njegova počasna članstva u akademijama nauka obuhvatila sve akademije nauka jugoslovenskih republika i pokrajina.
Neobično u svemu ovome jest to da je Broz završio jedino četiri razreda osnovne škole, u svom rodnom mestu, Kumrovcu. Prema njegovom poluzvaničnom biografu, Vladimiru Dedijeru, prvi razred nije uspeo da savlada iz prvog pokušaja, pa ga je pohađao dvaput. Ostala tri razreda završio je od 1902. do 1905.1 Od 1907. do 1910. učio je bravarski zanat u Sisku.2 Time se završava njegovo formalno obrazovanje.
Broz kao genijalni vojskovođa
Koliko god da je bilo skromno Brozovo obrazovanje, toliko je bila jaka njegova želja da se pokaže kao izuzetan pojedinac. Razume se da je za zadovoljenje jedne ovakve želje potrebna skupina poslušnika koja će joj izići u susret.
Prvo veliko priznanje Brozu stiglo je iz Srbije, nakon ulaska komunističkih snaga u Beograd. Ovo je unekoliko bilo neobično, ako se ima u vidu da je Srbija bila prilično ravnodušna prema NOP-u od kraja 1941. do sredine 1944. Stav Komunističke partije Jugoslavije prema srpskom narodu u Srbiji, kao i prema građanskim strankama u Srbiji, nazire se iz govora general-lajtnanta Milovana Đilasa povodom dvadeset sedme godišnjice Oktobarske revolucije, održanog 7. novembra 1944. u Narodnom pozorištu. Tom prilikom Đilas je na sledeći način okarakterisao pokušaj građanskih stranaka da obnove rad: “Reakcionarne vođe i vođice raznih partija, koji su u polutmini, pod okupacijom, bilo lično, bilo preko svojih pouzdanika šurovali s Nemcima i otvorenim fašistima kao Nedić i Pavelić… te mračne i podle kreature se pomaljaju na svetlo dana i pokušavaju da se uvuku u narodno-oslobodilački pokret i razbiju ga iznutra. To se najjasnije ispoljava u Srbiji. I to zbog toga što je, usled slabog razvitka ustanka u Srbiji u toku 1942. i 1943. g. narodnim masama stvarna uloga tih mračnjaka još nedovoljno vidljiva.” Kao glavni dug srpskog naroda prema ostalim narodima Jugoslavije Đilas je naveo da srpski narod treba da “nemilosrdnom borbom protiv spoljnog neprijatelja i njegovih domaćih slugu vrati tim narodima onaj dug, koji su oni u toku tri i po godine krvavog rata dali i za oslobođenje srpskog naroda.”3
Četiri dana nakon Đilasovog govora Velika antifašistička skupština narodnog oslobođenja Srbije – ASNOS predložila je u ime srpskog naroda, a preko ASNOSA-a, da “maršal Tito bude proglašen za Narodnog heroja.”4 Ovaj predlog je ozvaničen odlukom Predsedništva AVNOJ-a od 19. novembra 1944, kojom je Broz proglašen za narodnog heroja. U obrazloženju se kaže: “Na mlada pokoljenja naših naroda vekovima će se prenositi predanje o narodnom vođi Josipu Brozu Titu… Njegovom zaslugom srpski narod ponovo se ovenčao slavom naroda-junaka.” U Odluci Predsedništva se kaže:
“Da bi se velikom vojskovođi naroda Jugoslavije, inicijatoru, organizatoru, i rukovodiocu njihove narodnooslobodilačke borbe, Maršalu Jugoslavije Josipu Brozu-Titu, odalo zasluženo priznanje za izvanredne zasluge na organizovanju Partizanskih odreda i Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, za genijalno rukovođenje njihovim operacijama i pri tome ispoljenu upornost i junaštvo, kao i da bi se pred svima narodima Jugoslavije vidno obeležile istoriske zasluge našeg narodnog vođa na stvaranju bratstva i nerazdruživog jedinstva naših naroda, zbratimljenih u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji, Pretsedništvo AVNOJ-a na predlog Velike antifašističke narodno-oslobodilačke skupštine Srbije o d l u č u j e da se vrhovnom komandantu Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije, Maršalu Jugoslavije JOSIPU BROZU-TITU dodeli naziv narodnog heroja.”
Odluku su, ispred AVNOJ-a, potpisali sekretar Rodoljub Čolaković i predsednik dr Ivan Ribar.5 Tako je Broz, ni punih mesec dana nakon ulaska komunističkih snaga u Beograd, dobio pridev “genijalni”.
U isticanju svoje uloge u revoluciji Broz je dosta nalikovao severnokorejskom diktatoru Kim Il Sungu, koji je u svim zvaničnim propagandnim dokumentima nazivan “veliki vođa i veliki vojskovođa”. Ipak, Broz se nije zadovoljavao samo ovakvom ulogom. On je veoma rano, samo dve godine nakon što je preuzeo vlast u Jugoslaviji, iskazao želju da bude obasut i naučnim priznanjima. Posebno mu je bilo stalo do toga da postane počasni akademik triju akademija nauka u Jugoslaviji.
Počasni akademik JAZU, ili Broz kao obnovitelj
hrvatske suverenosti
Prva akademija nauka koja je primila Broza za svog počasnog člana bila je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Broz je postao njen počasni član 28. decembra 1947. Svečanoj sednici JAZU prisustvovali su rukovodioci NR Hrvatske, predsednik Prezidijuma Sabora NR Hrvatske, Vladimir Nazor, predsednik Vlade NR Hrvatske, dr Vladimir Bakarić, i drugi funkcioneri. Broz je ušao u dvoranu JAZU “oduševljeno pozdravljen”, u pratnji predsednika JAZU, dr Andrije Štampara, i potpredsednika Akademije, Miroslava Krleže.
Prisutnima se najpre obratio predsednik JAZU, dr Andrija Štampar (1888-1958). Štampar je bio veoma cenjeni stručnjak za socijalnu medicinu sa svetskom reputacijom. On je istakao da se počasni doktorat Brozu dodeljuje u okviru osamdesetogodišnjice JAZU. Kao posebnu Brozovu zaslugu Štampar je istakao:
“Maršal Tito je misao našeg hrvatskog političkog i kulturnog oslobođenja doveo do pune pobede u punom smislu idealnog južnoslovenskog pojma… To znači da je ovaj naš čovek iz naroda kome je kolevka stajala nedaleko od Zelenjaka, naše idilične dubrave na Sutli, gde je pes- nik ispevao našu narodnu Himnu, da je on među našim političkim ličnostima, ideolozima i državnicima prvi koji je zaista ostvario misao hrvatskog suvereniteta i pretvorio ga u delo i svršen čin od međunarodnog značaja. Taj naš suverenitet prekinut je još u ranom srednjem veku, pre 800 godina… On je između naših političkih ličnosti prvi, koji je hrvatsku državnu nezavisnost i suverenitet proširio na sve krajeve u kojima naš narod živi i prvi u našoj istoriji koji je našoj domovini vratio sve njene otrgnute gradove, otoke i pokrajine, pre svega Dalmaciju sa Lastovom i najslavnijim gradom naše prošlosti Zadrom, zatim Kvarner sa Cresom, sa svim ostrvima i Rijekom i na kraju staru glagoljašku našu Istru, koja je na to ujedinjenje čekala vekovima…
Maršal Tito delujući u okviru Lenjinskog i Staljinskog pokreta pokazao nam je, sa čitavim nizom svojih saradnika šta znači praktična primena načela o Lenjinskom samoopredeljenju naroda kada se to načelo primenjuje doslovno socijalistički.”6
Zatim se prisutnima obratio Josip Broz. On je u svom govoru istakao da je u prošlosti Akademija bila “jako ograničena, a skoro se uopće nije bavila jednom od najvažnijih znanosti – naukom o društvenom razvitku. Razumije se, tome je uglavnom bio kriv stari, truli društveni poredak… Tek danas sa padom starog društvenog poretka, pali su i okovi ustanova nauke, kao što su i akademije znanosti i umjetnosti. Tek u novom, socijalističkom društvu, nauka dobija neograničene mogućnosti…”7 Tako je izvršen obred kojim se JAZU zahvalila Brozu na obnovi suverenosti Hrvatske, a Broz poručio akademicima da je socijalizam okvir za nauku.
Atmosfera straha u Srbiji
Prva srpska naučna ustanova od nacionalnog značaja koja je primila Broza u svoje redove bila je Srpska akademija nauka. Ona je primila Broza u stanju velikog unutrašnjeg previranja, u atmosferi straha od poteza novih vlasti, pod pritiskom i ucenom da bira između saradnje i zabrane.
Neposredno nakon komunističkog zauzimanja Srbije (septembar/ oktobar 1944) došlo je do radikalne sovjetizacije zemlje koja je zahvatila i nauku. U skladu sa sovjetskim modelom, nauka je morala da bude u funkciji socijalističkog društva. Karl Fridrih i Zbignjev Bžežinski primetili su u svom znamenitom delu Totalitarna diktatura i autokratija da Jugoslavija nikada nije napustila sovjetski blok “već je izbačena, u velikoj meri nasuprot svojim željama. Kao drugo, Jugoslavija je verovatno bila najkomunizovaniji satelit u Istočnoj Evropi do vremena rascepa 1948.”8
Kakva je bila atmosfera u Beogradu, a naročito u unutrašnjosti Srbije tokom 1945, vidi se iz predloga poslanika građanske opozicije, Dragića Joksimovića, od 19. avgusta 1945, da se donese zakon koji će zajemčiti slobodu od straha, što je bilo predviđeno sporazumom NKOJ-a i Kraljevske vlade od 1. novembra 1944. Naravno, ovaj predlog nije usvojen. Na njega se posebno obrušio Moša Pijade.9
Uskoro po ulasku komunističkih snaga u Beograd, generali Koča Popović i Peko Dapčević su izjavili da pravda “uključuje osvetu”.10 Ovakvim izjavama podstican je “etos odmazde”, kako je to primetio Ivan Janković.11 Kada je na naslovnoj strani Politike, 27. novembra 1944, objavljen spisak od 105 osoba koje su streljane odlukom Prvog korpusa NOVJ, strah se još više raširio Beogradom, jer je postalo izvesno da su glasine o hiljadama streljanih neistomišljenika bile tačne. Tri nedelje ranije književnik Marko Ristić objavio je napis na naslovnoj strani Politike. On se založio da se naprave dva inventara: “inventar moralne lepote (nesebičnosti, heroizma i svesti), i inventar strahote i sramote.” O ovom drugom inventaru Ristić je primetio sledeće: “Na to nas obavezuje i budućnost i naša i naše dece. Jer neuklonjeni izdajnik je kvasac budućeg izdajstva, a nekažnjeni zločinac podstrek za buduća zločinstva. Nema, ne može da bude slobode naroda, ni jedinstva, ni mira ni sreće, bez potpunog, nemilosrdnog uništenja izdajničke reakcije, bez pravde koja, kako su to rekli Koča Popović i Peko Dapčević, ‘obuhvata osvetu’, ‘uključuje osvetu’, – bez nasilne smrti fašizma.”12 Ristić je ovim tekstom samo opisao ono što se već događalo u Beogradu – masovno streljanje pripadnika bivših režima koje je odnelo prema sadašnjim, još uvek nepotvrđenim, procenama najmanje deset hiljada života.13
Rođen sam 1956. Odrastao i vaspitan u Njegovom vremenu.
Niti želim niti mogu da prihvatim današnje budalaštine (ocila, dvoglavu orlušinu … pravde, …)
Inicirao sam i osnovao sa još 10 Ljudi različitih nacija osnovao i registrovao sam Udruženje Maršal Tito Lazarevac.
pozdrav
Poštovani urednici
Samo čunjenice!
Kao što sam obećala,samo činjenice.
Tu komentari nisu potrebni.
Sve se da pročitati između redova i naći ćemo odgovore na sva pitanja iz sadašnjosti.
Od pametnih,od onih kojima je stalo do Srbije,kao meni,zavisi budućnost Srbije.
Sretna budućnost:
Sloboda,jednako život,ili
Ljubav ,jednako Sloboda,ili
Život dostojan čoveka ,ne kao lažna parpla nazovi demokratije pod dirigentskom palicom stranih agentura
Pozdrav
Đurin Uzel Terezia
http://www.hrvatsko-pravo.hr
http://www.hrvatsko-pravo.com
28. rujan 2006.
Politika njemačkog Bundesnachrichtendiensta i jugokomunističke Udbe održavanja i razbijanja Titove Jugoslavije (2)
“Ratnik iz sjene”
“Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan”
U poglavlju “Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan” svoje knjige “Der Schattenkrieger” (ili Ratnik iz sjene), njemački autor Erich Schmidt-Eenboom kritizira navodnu pristranu obavještajnu djelatnost koju je Klaus Kinkel navodno provodio u korist Hrvata kada je od 1979. do 1982. bio čelnik Zapad«HRVATSKO PRAVO»
Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
http://www.hrvatsko-pravo.hr
http://www.hrvatsko-pravo.com
28. rujan 2006.
Politika njemačkog Bundesnachrichtendiensta i jugokomunističke Udbe održavanja i razbijanja Titove Jugoslavije (2)
“Ratnik iz sjene”
“Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan”
U poglavlju “Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan” svoje knjige “Der Schattenkrieger” (ili Ratnik iz sjene), njemački autor Erich Schmidt-Eenboom kritizira navodnu pristranu obavještajnu djelatnost koju je Klaus Kinkel navodno provodio u korist Hrvata kada je od 1979. do 1982. bio čelnik Zapadnonjemačke obavještajne službe “BND” (Bundesnachrichtendienst). Autor knjige je kasnijeg ministra vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Klausa Kinkela, optužio da je kao šef njemačke obavještajne službe postavio kamen temeljac za razbijanje socijalističke tamnice naroda od Vardara do Triglava (Jugoslavije). Infiltracijom njemačkih agenata u bivšu komunističku Jugoslaviju (SFRJ), kao i pridobivanje nekih Hrvata za rad njemačkog BND, Kinkelu je uspjelo premrežiti i nadmudriti zloglasnu jugoslavensku Udbu (“Uprava državne bezbednosti”, kasnije nazvana na srpskom jeziku “Služba državne bezbednosti” odnosno Službe državne sigurnosti ili SDB).
Po Schmidt-Eenboomu su njemački obavještajci godinama, pa i desetljećima na vezi držali hrvatske komuniste i nacionaliste, pripremajući ih za trenutak raspada Jugoslavije poslije Titove smrti. Te hrvatske komuniste autor zove “nacionalkomunistima”, a među njih na prvo mjesto stavlja Ivana Krajačića, s obavještajnim imenom “Stevo”. Jedan od agenata njemačkog BND bio je navodno i bivši obavještajac Ustaške nadzorne službe (UNS) iz vremena Nezavisne Države Hrvatske, Ernest Bauer, a kao suradnici njemačke službe u Pullachu (sjedište BND u Bavarskoj) spominju se još Josip Manolić, Josip Boljkovac, Franjo Tuđman, Ivan Zvonimir Čičak, Stipe Mesić i Dražen Budiša. Među Krajačićeve đake-prvake je novinar Schmidt-Eenboom ubrojio Stjepana “Stipu” Mesića i Josipa Boljkovca.
AGENT IVAN KRAJAČIĆ “STEVO”
Autor je Krajačića predstavio kao vrhunskog obavještajca maršala Tita, kojega je Kominterna* tijekom Drugog svjetskog rata postavila na čelo jugokomunističke tajne službe i političke policije O.Z.N. (ili Ozna u žargonu, “Odjel za zaštitu naroda”), a bio je za vrijeme Drugog svjetskog rata tajni rezident (predstavnik) sovjetske obavještajne službe NKVD u Zagrebu. *KOMINTERNA ili “Komunistička internacionala” … moskovska središnjica Staljinovih satelitskih ogranaka komunističkih partija u svijetu. Agent Krajačić je čak navodno svoj obavještajni radioprijemnik, s kojim je od 1942. iz svog stana u Zagrebu redovito informirao svoje gazde u Moskvi, vratio sredinom osamdestih godina 20. st. izvornim vlasnicima u Moskvi. Krajačić, iako komunist iz ideala, bio je po Schmidt-Eenboomovoj teoriji u biti hrvatski nacionalist, koji je unutar savezne jugoslavenske Udbe izgradio “hrvatsku obavještajnu zajednicu u zajednici”. Po Schmidt-Eenboomu je Krajačićev pitomac, kojega je ovaj vrhunski komunistički obavještajac odgojio, bio Josip Manolić. Autor ga je predstavio i kao kasnijeg glavnog Tuđmanovog obavještajca u nezavisnoj Hrvatskoj. (Krajačić je kao šef Ozne za Hrvatsku 1945. uhitio Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca.) Kada je Krajačić pedesetih godina 20. st. bio ministar unutarnjih poslova Narodne Republike Hrvatske, Manolić je bio šef svih kaznionica u zemlji. (Tada je Manolić po hijerarhijskoj ljestvici zapovjedne odgovornosti preuzeo tretman politički osuđenog i zatvorenog Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Stepinac je trovan do smrti). Tito je nakon Rezolucije Informbiroa* 1948. godine, kojom ga je Staljin htio srušiti s vlasti, započeo pravu čistku među jugoslavenskim komunistima, a u općoj paranoji* stradali su na tisuće nevinih ljudi. * INFORMBIRO… Informacijski biro (ured) Komunističke internacionale u Moskvi iz kojega je sovjetska obavještajna služba vukla konce lutaka simboliziranih slijepo poslušnim komunističkim partijama po svijetu; KPJ i KPH bile su pravi primjer takvih satelitskih političkih stranaka. PARANOJA (grč. paranoia… ludost, ludilo)… duševna bolest kod koje bolesnik umišlja da je neka veličina i da ga svi progone. Samo u zatvoreničkom i radnom koncentracijskom logoru smrti na Golom otoku je Tito dao likvidirati preko 50.000 navodnih Staljinovih sljedbenika među jugoslavenskim komunistima. Sav prljavi posao hvatanja “staljinovaca” preuzeo je tada Ivan Krajačić, a da paradoks bude veći, sam je Krajačić bio Staljinov agent. Tako je u biti Ivan Krajačić Stevo odmah iza Tita najodgovorniji za kršenje ljudskih prava u Hrvatskoj i Jugoslaviji tih godina, jer, on je bio taj koji je izravno naređivao tko će biti uhićen i ubijen. U jednom otvorenom razgovoru s Antonom Duhačekom (djelatnikom obavještajne službe jugoslavenskog ministarstva vanskih poslova) Krajačić je ovome rekao da je “on /Krajačić/ nacionalist i da se tu nema što više diskutirati o tome”. Na Duhačekovo pitanje što o tome misle sovjetski komunisti (Rusi), Krajačić mu je odgovorio “da se oni ne nalaze na suprotnim stranama”. I zbilja, sovjetski komunisti su Krajačiću oprostili likvidacije proruski orijentiranih srpskih komunista u Jugoslaviji u vrijeme čistke u vezi Rezolucije Informbiroa, očigledno zbog prijašnjih zasluga za vrijeme Drugog svjetskog rata. Krajačić je navodno u jugoslavenskoj Udbi vodio prohrvatsku kadrovsku politiku, plasiravši na ključna mjesta hrvatske nacionalkomuniste. Tito je Krajačića potom smijenio i uklonio s vlasti, ali ga nije dao likvidirati jer mu je Krajačić, navodno, u više navrata spasio život. Do Krajačićeve smjene došlo je, navodno, zato što je na jednoj komemoraciji u Jasenovcu, gdje se u 2. svjetskom ratu nalazio ustaški konc-logor, izjavio da Ante Pavelić (poglavnik NDH) nije pobio dovoljno Srba, te se tom izjavom zamjerio svojim srpskim drugovima u jugoslavenskoj komunističkoj partiji.
Uzroci sloma Hrvatskog proljeća
Rumunjska komunistička obavještajna služba (Securitate) prekinula je neizravno Hrvatsko proljeće ili Lipanjska gibanja iz 1971. godine, koje je predstavljalo neku vrstu državnog udara na diktatora Tita, kada je informirala Beograd o namjeri hrvatskih reformiranih komunista. U početku su se Rumunji čudili što Tito nije odmah reagirao, a potom, kada su Tita osobno upoznali s navodnim činjenicama o državnom udaru, jugoslavenski se maršal žurno vratio iz službenog posjeta susjednoj zemlji i zakazao u vojvođanskom lovištu Karađorđevo 1971. sjednicu vodstva savezne jugoslavenske komunističke partije na kojoj je smijenio kompletno hrvatsko republičko partijsko vodstvo. Čistke su uslijedile i u vojsci. Navodno je Titov boljševički udar na hrvatske proljećare kasnio stoga, što je važan djelatnik savezne Udbe za analizu stranih obavještajnih podataka o Jugoslaviji namjerno zadržao rumunjske informacije kako ne bi dospjele do samog vrha komunističke partije Jugoslavije (SKJ) koja je držala monopol na svu vlast u Jugoslaviji.
Nakon “sječe glava” hrvatskog partijskog vrha, Savka Dabčević-Kučar (čelnica Saveza komunista Hrvatske, SKH) i Mika Tripalo (član Predsjedništva SFRJ i SKJ) kao i svi drugi članovi komunističke partije iz Hrvatske nisu dobili drakonske kazne zahvaljujući Krajačićevoj intervenciji kod Tita. Tako je i Franjo Tuđman dobio relativno blagu kaznu (Tito: “Tuđmanu ne pakovati.”). Diktatorova milost je, međutim, vrijedila samo za hrvatske komuniste, ali ne i za hrvatske nacionaliste koji su masovno na politički montiranim sudskim procesima dobivali višegodišnje kazne zatvora ili logorske kazne, i godinama robijali kao politički zatvorenici savjesti (kao na pr. prvooptuženi Bruno Bušić, zatim, Ante Paradžik, Dražen Budiša i drugi.)
Po Schmidt Eenboomu još je nejasna Čičkova uloga u Hrvatskom proljeću, jer je Ivan Zvonimir Čičak bio radikalni pobornik studentskih demonstracija, a upravo su ulične prosvjedne manifestacije bile jugoslavenskim komunistima povod za upotrebu sile na boljševički način. Postoji konstrukcija da je Čičak bio dvostruki agent, odnosno da je, osim za njemački BND, radio i za jugoslavenski SDB, ali to su samo priče “rekla-kazala”, a za potvrđivanje takvih tvrdnji nije (do sada) bilo dokaza. Čak je i zagrebački politički dnevnik “Vjesnik”, koji je bio pod kontrolom vladajuće stranke HDZ, sredinom devedestih godina 20. st. jednom iznosio teoriju o Čičku kao agentu Udbe, valjda stoga što je to Tuđmanu bio elegantan način kako bi neutralizirao opasnog političkog konkurenta, ili kako bi ga, možda, kao zbilja takvoga, politički diskreditirao i demaskirao.
Autor navodi dalje kako je Titova smjena šefa savezne Udbe Aleksandra Rankovića 1966. u biti obavještajna zasluga Ivana Krajačića, koji si je na taj način otvorio put prema svome, navodnom, snu o samostalnoj hrvatskoj državi (Tito je Rankovića optužio da je čak i u njegov kabinet postavio prislušne uređaje itd.). Ivan Krajačić i njegov suradnik Vladimir Bakarić su se navodno bojali da Aleksandar Ranković ne bi otkrio veze hrvatskih nacional-komunista s “ustaškom” emigracijom. Nakon Rankovićeva pada 1966. je Krajačić navodno u vrh jugoslavenske vojne protuobavještajne službe KOS ubacio svoje kadrove koji su trebali čekati povoljan trenutak za hrvatsku secesiju (otcjepljenje) iz Jugoslavije. Taj trenutak se hrvatskim nacionalistima činio povoljnim za vrijeme Hrvatskog proljeća, međutim, baš je MASPOK (masovni pokret hrvatskog stanovništva) navodno prekinuo nastojanja Krajačićeve obavještajne službe za razbijanjem Jugoslavije, jer je maspok izazvao jugoslavensko partijsko vodstvo na reakciju silom. U jednoj analizi maspoka nakon poraza hrvatskih proljećara (reformiranih komunista, studentskog pokreta u Zagrebu i pokreta hrvatskih intelektualaca), Krajačićeva je služba došla do saznanja kako su razlozi neuspjeha “otvorenog državnog udara” ležali u “preranom pozivanju stanovništva na masovne ulične prosvjede”. K tome se još mogu po toj analizi pribrojiti “premlake podrške Slovenaca i inozemnih tajnih službi koje su dolazile s boka.” Posebno su izostale podrške njemačkih, austrijskih i ruskih obavještajaca (veza) koji nisu izvršili dovoljan pritisak na svoje vlade, a s američke strane tako i tako se nije očekivala podrška, jer nije bio izgrađen potreban lobby za takvo što, citira autor Krajačićevu analizu. Jugoslavenska Udba se pak u to vrijeme pobrinula za diskreditaciju hrvatske emigracije na način da je beogradska služba inscenirala neke bombaške atentate na jugoslavenske konzulate i veleposlanstva, ili pak podmetanje bombi u kino i na željeznički kolodvor u Beogradu, a što je Udba u svijet plasirala kao “djelo terorističkih organizacija ustaša u inozemstvu”. Cilj ovakvih provokativnih akcija Udbe protiv hrvatske emigracije bilo je oduzeti legitimitet emigrantskih Hrvata u Zapadnoj Europi i Americi kako ovi ne bi mogli na Zapadu lobirati za maspok Hrvatskog proljeća. Nakon sloma Hrvatskog proljeća je Krajačić navodno bio na mukama kako što prije zamijeniti sve one kadrove na ključnim pozicijama u saveznoj i republičkoj Udbi, kao i u JNA, koji su se za vrijeme maspoka “kompromitirali” i koje je Tito bio smijenio. Višenacionalni ključ popunjavanja saveznih funkcija u SFRJ uvelike je Krajačiću olakšao posao obnove njegove obavještajne mreže, kaže autor. Schmidt-Eenboom je Ivana Krajačića predstavio kao čovjeka koji je bio, kako komunist, tako još više nacionalist koji je kovao separatističke planove i pripremio obavještajni teren za osamostaljenje jugoslavenskih republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosno kako je autor sam naveo “stvaranje nezavisne Hrvatske u granicama iz 1941.” (U sljedećem nastavku feljtona: Krajačićev krug, i, YU-Udba likvidirala hrvatske emigrante.)
Pa tekst je veoma interesantan i sadrzi mnogo dobrih informacija. Medjutim, jedna tvrdnja koja se spominje u samom naslovu mi je “sumnjiva”. Naime, Josip Broz kao diktator mi nikako ne stoji. Ne vidim nikakve adekvatne dokaze za takav naslov i uopste ne pristaje ovom istrazivackom tekstu. Mislim da bi se autor naslova trebao preispitati. Naravno, komentar pisem sa razlogom sto imam drugacije rezultate istrazivanja cime se u potpunosti moze dovesti u pitanje diktatura.