Vi ste ovde: Arhiva » Hereticus 2004-4 » Intervju »

Stubovi totalitarnog poretka ostali su netaknuti

Stranice: 1 2 3 4

• Vi često govorite o “duhu 9. marta”?
Da, taj duh 9. marta… Ta činjenica da je policija napala omladinu Srbije, da je Milošević tako brutalno udario na najlepše i najmla­đe glave Srbije… činjenica da je vojska s tenkovima izvedena na ulice Beograda prosto je ispunila ljude inatom i željom da se nastavi borba. Od tada su svi skupovi SPO-a bili radikalni. Svaki put se očekivao su­kob s policijom. Svaki skup je nosio ogroman rizik. Na narednim, mno­gim skupovima biće mnogo ubijenih, mnogo uhapšenih. Duh 9. marta naročito je do­­bio na značaju kada je Milošević ubrzano krenuo u avanturu razbijanja Jugoslavije. Sva antiratna, hrišćanska Srbija, Srbija koja nikada svoju sreću nije videla u nesreći Hrvata, Muslimana, Slovenaca, Srbija koja je tradicionalno bila ujediniteljska, a ne razjediniteljska, tada se konačno učvrstila u uverenju da je Milošević najveća nesreća pre svega Srba, a onda i svih koji su sa Srbima živeli u toj državi. Sve na­re­dne bune, de­monstracije, uključujući i završni narodni miting 5. oktobra 2000. go­dine, pokretali su duh i zavet 9. marta. Ja sam 14. marta 1991. godine re­kao: “Slobodane Miloševiću, danas je 14. mart, ali je za tebe 9. mart. Znaj da ćemo se buniti i nastavićemo da se bunimo do onog momenta dok te ne oborimo. I kad god da te oborimo, zapiši u svoj kalendar i u svoj dnevnik da te je oborio 9. mart”. Ta energija, taj duh 9. marta… Ta­ko da je Miloševića 5. oktobra 2000. ustvari srušio 9. mart. Druga je stvar što su ljudi koji su vodili 5. oktobar 2000. godine izdali 9. mart 1991. godine, izdali taj narod, što su izdali sve principe, ideale, nadu i sno­ve… Deset godina duge snove te zaista demokratske i evropske Sr­bi­je i što su tog 5. oktobra sklopili krvavi brak sa komandantima Milo­ševićevog terorističkog poretka. Milošević je bio diktator, samodržac. On je uvek bio serijski ubica. Ali Slobodan Milošević je od kraja maja 1999. godine, kada je protiv njega podignuta haška optužnica, postao dr­žavni tero­ri­sta, razbojnik, koji je posle svih zločina koje je počinio u Hr­vatskoj, Bo­s­ni i na Kosovu, rešio da svoju krvavu vlast brani držav­nim terorom nad političkim protivnicima u Srbiji i, naravno, da su mu opet glavne ubice bi­li ljudi iz Državne bezbednosti, komandanti iz njegovog eskadrona smr­ti, koji je formiran za vreme ratova u Hrvatskoj i Bosni i koji je sada, žedan krvi, imao pred sobom nesrećnu Srbiju i koji je, slušajući Mi­loševićeva naređenja, krenuo u seriju užasnih, tipično terorističkih likvidacija po Srbiji. Naravno, opet sam glavna meta bio ja, moja stranka i mo­ja porodica.
• Juna 1993. bile su ponovo krvave demonstracije u Beogradu. Vas je policija uhapsila i prebila?
Pre 1996. godine bilo je još mnogo demonstracija, a one koje je SPO pokrenuo 1. juna 1993. godine bile su posebno krvave. Dakle, pre­kosutra se navršava 10 godina od tog 1. juna 1993. godine. U Skup­šti­ni Jugoslavije, a bio je direktan TV prenos, fizički je napadnut posla­nik SPO-a. Pred kamerama je nokautiran. Odmah sam napustio stan, oti­šao pred Skupštinu, počeo je da se okuplja narod. Demonstracije su izbile kasno uveče. Milošević je opet doveo svoje eskadrone smrti. Če­ka­li su da se primakne ponoć. Onda je neki Miloševićev policajac pucao s leđa u glavu policajca Miodraga Nikolića. Miloševićeva televizija je ob­javila da su bande Vuka Draškovića ubile policajca ispred Skupštine. Krenuo je policijski stampedo na demonstrante, koji su se branili. Bilo je po­vre­đe­nih policajaca i mnogo više užasno povređenih demonstranata. Nešto iza ponoći, policija je upala u prostorije SPO-a, uhapsila mene i moju suprugu. Nisam verovao da postoje takvi ljudi zveri. Od momen­ta kada su nas uhapsili, počelo je brutalno iživljavanje, tuča. Više nisam vi­deo šta rade s mojom ženom. Na putu ka Centralnom zatvoru, ja sam već bio u nesvesti. Ne mogu da pričam sve te detalje šta su radili u policijskoj stanici. Proglašen sam klinički mrtvim. Proveo sam u zatvoru 45 dana, za­jedno sa suprugom. Narednih dana, nisam mogao da pomerim ruku, moje lice je bilo izobličeno. Bile su to užasno teške povrede, tako da sam se po puštanju iz zatvora, a Milošević je to morao pod pritiskom doma­će javnosti, jer su ponovo krenule demonstracije, i sveta, vodećih dr­žav­nika sveta, nekoliko meseci lečio u Parizu, zajedno sa ženom, i u Grčkoj… Tadašnji francuski predsednik Miteran poslao je, još dok smo bili u za­tvoru, svoju suprugu Danijel. Ne znam nijednog svetskog dr­žav­nika koji nije lično intervenisao – predsednik Klinton, predsednik Jelj­cin, Mej­džor, Konstantin Micotakis, Evropski parlament, itd. Pod tim pri­tiskom, mi smo pušteni na slobodu. Inače, Milošević je bio rešio da ubije mene i moju suprugu. On tada još uvek nije bio terorista do kraja. Morao je da vodi računa šta kaže Evropa, svet, Amerika. Posle po­dizanja haške op­tužnice protiv njega, on više nije imao nikakvog obzira ni prema sta­vu Evrope, Amerike, domaće javnosti… On je bio životi­nja, serijski ubica, zver saterana u ćošak, koja je ubijala. Ništa drugo.
• U vezi sa demonstracijama 1996 – 1997. Da li mislite da bi ge­ne­ral­ni štrajk ili koalicija demokratske opozicije u to vreme doveli do pa­da Miloševićevog režima?
Znate kako je došlo do tromesečnih demonstracija? Tada smo u koaliciji bili moja stranka, Demokratska stranka Zorana Đinđića i Gra­đanski savez Srbije Vesne Pešić. Đinđić je bio velika energija, izu­zetno ra­dan čovek. Smatrao je da bi mu propao dan ako ne bi izbacio ne­ku ideju ili predlog. Pred nas je stigla vest da je Milošević pokrao iz­bornu volju naroda i Đinđić me je zamolio da dođem u Skupštinu Sr­bije. Ja sam došao i pokazao mi je saopštenje koje je već objavljeno u javnosti – da poslanici koalicije “Zajedno” stupaju u znak protesta u štrajk glađu i da ćemo štrajkovati glađu sve dok nam Milošević ne vrati iz­bornu po­bedu. Ja sam rekao: “Zorane, od tog štrajka nema ništa. Ove noći štraj­kujemo glađu. Neću ići kući. Ostajem u Skupštini da štrajkujem zajedno s vama. Ali neće on dati ni pet para na štrajk glađu. Mi mo­ramo da kre­nemo u demonstracije protiv njega”. Đinđić je rekao: “U redu. Ali demonstracije jedan dan i šta onda?” Rekao sam: “Nepre­ki­dne demonstracije do ispunjenja zahteva”. Đinđić je rekao: “Kako da mo­tivišemo narod?“ Tada sam rekao nešto što nisam znao da li je tačno ili ne. Re­kao sam da sutradan održimo konferenciju za štampu i kažemo da ćemo demonstrirati dok nam se ne vrati izborna pobeda i da su Česi demonstrirali 37 dana kada su rušili komunizam, neprestano. Da smo mi Srbi bolji od Čeha i da ćemo sigurno oboriti češki rekord. Prosto daj­mo na­ro­du neki stimulans, da ima neki cilj – broj 37. Da obori taj na­vo­dni če­š­ki rekord. Ja ne znam ni da li su Česi demonstrirali 37 dana. Nisu. De­mon­strirali su mnogo manje. Zoran se složio. Tako su krenule de­mon­- stracije.
Sećam se već negde posle 15 dana ljudi su govorili: još 20 dana do rekorda. Ljudi su imali neku cifru pred sobom. Planula je cela Srbija. Beograd, Niš, Kragujevac i ostali gradovi u kojima smo pokradeni. Ali, što je veoma interesantno, i gradovi u kojima nismo pobedili. Pobunili su se naši simpatizeri. U jednom trenutku, skoro sva Srbija je bila na ulici. Svakog dana, u Beogradu i širom Srbije, na ulici je bilo blizu milion ljudi. I, kada se već demonstriralo 37 dana, onda se to više nije moglo zaustaviti. Ako treba i godinu dana, ali nema prestanka dok lopov ne bu­de vratio ono što je ukrao, a taj lopov bio je Slobodan Milošević. Bio je prisiljen da prizna da je lopov i da donese lex specialis kojim nam je vratio ono što nam je ukrao. To je već bio februar 1997. godine, kada Mi­lošević priznaje – nakon 88 dana stalnog demonstriranja.
• Kako objašnjavate uspon i sunovrat koalicije “Zajedno”. Da li je ona mogla pre i uspešnije od DOS-a da sruši Miloševića?
Žao mi je i mislim da je to velika nesreća svih nas što se ni­je odr­žala koalicija “Zajedno”… Nije mogao da bude veći štrajk, jer ako imate milion ljudi koji svakog dana demonstriraju, to je najveći štrajk ko­ji se mogao organizovati. Koalicija “Zajedno” bila je najbolja politi­čka koa­licija koja je ikada sklopljena od 1990. pa naovamo. Tu je bilo sve – SPO sa svojom energijom, demokratskim nacionalizmom, apsolu­tno evropskog usmerenja; tu je bila DS sa svojim pragmatizmom; Gra­đanski sa­vez Srbije kao “građanska so” na to sve. To je svemu davalo zaista de­mo­kratski i evropski smisao. Mi smo tada pobedili Miloševića. Imali smo sporazum potpisan i objavljen javno da će za gradonačelnika Beograda biti postavljen, ispred koalicije, Zoran Đinđić i da ćemo na par­lamen­tarne i predsedničke izbore krajem 1997. godine, sa pozicije koa­licije ko­ja je već pobedila, izaći sa zajedničkom poslaničkom listom i zaje­dničkim kandidatima za predsednika Srbije, za predsednika vlade i za predsednika parlamenta. Imali smo ugovor, potpisan i javno objav­ljen, po kojem ću ja biti zajednički kandidat za predsednika Srbije, Zo­ran Đinđić za predsednika vlade, a Vesna za predsednika skupštine. Sa­svim je sigurno, da Zoran nije srušio taj sporazum, da bismo mi na tim pred­sedničkim i parlamentarnim izborima ubedljivo potukli Miloševića i da nikakve nesreće i tragedije na Kosovu ne bi bilo. Ne bi bilo bombardo­vanja. Siguran sam da bi Srbija već sada bila u Evropskoj uniji. Na ža­lost, u toku samih demonstracija, za šta ja nisam znao, jer je od mene skrivano, Zoran se često nalazio sa šefom Miloševićeve Državne bez­bed­­nosti, Stanišićem, i poverljivim čovekom Miloševićeve partije, Milo­ra­dom Vučelićem. Zoran je sa njima imao neke lične, prijateljske kontakte, ali nisu to bili samo takvi kontakti i susreti. Tamo se očigledno razrađivala strategija uništenja koalicije “Zajedno”. Ja nisam znao da se Zoran usred demonstracija tajno nalazio i večerao s Miloševićem. To ću saznati tek pri kraju demonstracija i to u jednom malom avionu španske vlade, koji je došao u Beograd po Vesnu, Zorana i mene da nas odveze do Madrida. U posetu premijeru Španije. Tada sam u avionu pitao Zo­ra­na da li je tačno to što sam čuo da se tajno sastajao s Miloševićem. Pr­vo se zakleo u sina da to nije tačno, ali je onda Vesna rekla: “Zašto lažeš čoveka kada si se sastajao i kada si meni rekao da si se sastajao”. Onda je priznao i rekao da je bio znatiželjan da vidi šta misli Milošević, itd. Na­ravno, ja nisam hteo da pravim pitanje. Ćutao sam o tome, nisam o to­me javno pričao. Đinđić je izabran za gradonačelnika. Ispoštovao sam sporazum, ali je on dva dana posle svog izbora rekao da ugovor o zajed­ničkim kandidatima više ne postoji, DS ga ne priznaje. Tada sam zaklju­čio da je to bila cena neke njegove tajne pogodbe s Miloševićem. Či­me je bio ucenjen ili nagrađen, ja to ne znam. Ali potpuno je nelogično da je­dna pobednička koalicija, u trenutku svoje najveće slave, sama se­be ubi­ja i to nekoliko meseci pred opšte izbore, na kojima je trebalo si­gur­no da preuzme vlast. Nešto veliko je bilo u igri. Ili velika pretnja ili velika nagrada. Tako je srušena koalicija “Zajedno”. I tako je pro­duže­na agonija i nesreća Srbije.

Stranice: 1 2 3 4


Komentari na članak “Stubovi totalitarnog poretka ostali su netaknuti”

  1. STUDENT,

    VUCHE! VELIKO HVALA ZA SVE NAPORE KOJE SI ULOZIO ZA BOLJITAK SRBIJE !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

  2. Srdjan,

    Nije u redu da Vuk tako pise o ljudima iz srpske narodne obnove (SNO) u toj stranci je bilo mnogo intelektualaca i učenih ljudi, na čijem čelu je bio hrabar čovek, koji je imao hrabrosti da udari na Miloševića a to je bio Mirko Jović predsednik SNOa!
    Da je Mirko dobio priliku Srbija bi danas bila monarhija i verovatno u evropskoj uniji kao i naši susedi, jer nema siromašnih monarhija, al bi tada mnogi iz prethodnoh režima završili u zatvoru!

Napišite komentar