Vi ste ovde: Arhiva » Hereticus 2004-4 » Dosije o Gojku Đogu » Suđenje pravu na aluziju »

Reagovanje na suđenje

Stranice: 1 2 3 4

IRO “Prosveta” – Beograd
OOUR “Izdavačka delatnost”
Beograd 30.5.1981.

OTVORENO PISMO
“Posebna komisija Radničkog saveta
zadužena je da uništi sve primerke
knjige “Vunena vremena” štampane u
tiražu od 1000 primeraka”.
“Politika”, 21.5.1981.
Pesničku zbirku “Vunena vremena” Gojka Đoga, koju je izdala “Pro­sve­ta”, nismo imali mogućnost da pročitamo, tako da o njoj ne možemo da is­ka­žemo nikakav literarni ili idejni sud. Pristup ovoj knjizi je onemogućila “Pro­sveta” povlačenjem svih raspoloživih primeraka iz prodaje i donošenjem odluke o njihovom uništavanju. Pošto smatramo da su naša prava kao čitalaca time dra­stično oštećena želimo javno da postavimo sledeća pitanja.
Prvo, na osnovu kojih razloga “Prosveta” smatra da već štampana i sudski nezabranjena knjiga ne sme biti stavljena na uvid stručnoj i čitalačkoj jav­nosti? Da li treba da poverujemo da takva javnost nije dovoljno zrela i odgo­vor­na da donese kompetentnu ocenu, dok rukovodeći ljudi u “Prosveti” i izvan nje jesu?
Drugo, čime se može obrazložiti samoupravna odluka o uništavanju ove knjige, a da se izbegnu asocijacije na uništavanja knjiga iste vrste na drugim me­stima i drugim vremenima? Da li je “Prosveta”, mimo autora i čitalaca, is­klju­čivi vlasnik knjige ili se ona može, još uvek, smatrati nekom vrstom javnog dobra? Najzad, da li se ovim činom zaista ostvaruje pretpostavljeni cilj – gubljenje traga u vremenu jednoj zbirci pesama?
Očekujemo da će “Prosveta” pružiti nama i javnosti jasne i uverljive od­go­vore na ova pitanja, koja nisu samo naša, niti od trenutnog značaja. To je, uo­stalom, i u njenom interesu.
Kopije ovog pisma su upućene “Politici”, “NIN-u”, “Književnim novina­ma”, “Književnoj reči” i Udruženju književnika Srbije.
1. Boris Tadić, student, Jovanova 38. Beograd
2. Dragoslav Mihailović, književnik, Studentski trg 19. Beograd
3. Zoran Avramović, sociolog, Vukova 1. Zemun
4. Borislav Mihailović, književnik, Beograd
5. Stojan Cerović, asistent Univerziteta, Vjekoslava Kovača 8. Beograd
6. Miladin Pavlović, filolog, Obrenovac
7. …ičić Zoran, filozof, Beograd
8. Miodrag Premović, student, Beograd
9. Sirović Žaneta, student, Velizara Stankovića 1/5, Beograd
10. Dragomir Olujić, politikolog, Knez Miletina 40, Beograd
11. Nebojša Damjanović, istoričar, Marka Oreškovića 29, Zemun
12. Gordan Jovanović, student, Studentski dom 99. Karaburma, Beograd
13. Radmila Stojanović, politikolog, Dubljanska 54, Beograd
14. Velimir Abramović, pesnik, III Bulevar 12a, N. Beograd
15. Ozrenka Popović, filolog, Dubljanska 54, Beograd
16. Milan Marković, psiholog, Dalmatinska 7, Beograd

Dragoslav Mihailović Studentski trg 19 Beograd
Beograd
4. jun 1981. godine
Drug Dušan Čkrebić, predsednik Skupštine Srbije i drug Ivan Stambolić, predsednik Izvršnog veća Skupštine SR Srbije

Poštovani druže Čkrebiću, poštovani druže Stamboliću,
S najvećim zaprepašćenjem, saznao sam da je književnik Gojko Đogo, au­tor pesničke zbirke “Vunena vremena” štampane kod beogradske “Pro­sve­te”, u petak 29. maja 1981. godine uhapse. Kako se taj događaj od javnosti još kri­je, nisam u stanju da saznam njegove bliže razloge, pa pretpostavljam da se pesnikovim hapšenjem i istragom nad njim žele ili iznuditi izvesna kompromitantna priznanja koja nemaju veze s pesničkim radom ili, pak, saznati kako je pomenuta poetska zbirka nastala, što je u oba slučaja, usuđujem se da kažem, lišeno i smisla i razuma. Ni za ovo ne znam koliko je tačno, međutim, obavešten sam da se u međuvremenu vrši pritisak i na pesnikovu porodicu, a samome uha­pšeniku, kako čujem, bolesnom, ne dozvoljava da primi nužno potrebne leko­ve, što već smatram jasnim oblikom torture. Pretpostavljam, dakle, da je ovo po­licijsko-sudski uvod u “konačnu pobedu” nad jednom pesničkom zbirkom, protiv čega ne mogu najoštrije a da ne protestujem. Mislim da jedna ovakva “po­beda” ne može služiti na čast nijednom pravno ustanovljenom poretku na sve­tu i da bi je se svaki takav, zapravo, morao stideti.
Poštovani druže Čkrebiću, poštovani druže Stamboliću, uzimam sebi slo­bodu da vas podsetim da se ovo događa u trenutku kad se nalazite na najista­knutijim položajima vlasti u SR Srbiji i da vam, s poštovanjem za vaše ličnosti i molbom da mi ne zamerite neskromnost, u ovakvim slučajevima savetujem kraj­nju uzdržanost. Istorija socijalizma, na žalost, prepuna je pitoresknih dogodov­ština “s razlogom” hapšenih pesnika, paljenja njihovih knjiga i pritiskanja nji­ho­vih porodica koje su se protokom vremena redovno izokretale protiv njiho- vih pokretača, ostavljajući o na povesti neizbrisive crne mrlje, a u izvođačima neprolaznu nelagodnost. Kao ni ostali smrtni ljudi, ni pesnici nisu izvan doma­šaja vlasti i zakona, ali njih ipak hapsi i maltretira samo vrlo nepromišljena, ja­ko nedobronamerna i krajnje bahata vlast, kojoj druge zloupotrebe takođe nisu strane. A takva se u budućnosti ne može nadati dobrim uspomenama u narodu.
Druže Čkrebiću, druže Stamboliću, molim vas da upotrebite sva svoja pra­va i sav lični uticaj da se ovaj besmisleni “slučaj” prekine i da se uhapšeni pe­snik Gojko Đogo odmah pusti na slobodu i oslobodi svake krivične, službene i profesionalne odgovornosti. Organizacija, državna služba i tela koji se ovog tre­nutka bave pesnikovim delom i njegovom ličnošću nemaju u stvarima pesni­štva apsolutno nikakvu nadležnost.
U vezi sa svim ovim, želim da vam skrenem pažnju na još jednu pojavu. Posle dvodecenijske poratke zlatne ere Uprave državne bezbednosti i ne­kolikogodišnje zbunjenosti nastale padom Aleksandra Rankovića, ovih go­dina se u kulturnim krugovima nanovo primećuje jaka policijska aktivnost na ot­kri­vanju grešaka u patriotizmu. Kulturni radnici se iznova tajno i javno prate, prisluškuju, denunciraju, otvara im se pošta, meša im se u privatni život i čine druge nepodopštine. Ovakvi događaji kao što su “Vunena vremena” redovno do­bijaju začin u pojačanoj trudoljubivosti Službe državne bezbednosti u kultur­nim krugovima, pri čemu se katkad oduzimaju pasoši, a katkad, naročito s mla­đim, manje poznatim i nezaštićenijim ljudima, vode “neobavezni” razgovori o “rodoljubnim” problemima. A da ne bi bilo sumnje s koje strane za to dolazi po­­rudžbina, s vremena na vreme, namerno ili greškom, u javnost dopiru glasovi čija je provencijencija više nego jasna. Tako se povodom pokušaja pokreta­nja časopisa “Javnost” čulo da je “u tom i tom” forumu ocenjeno da je priva­tni pismeni odgovor “tog i tog” kulturnog radnika potencijalnom uredništvu oce­njen ovako ili onako, a u “Politici” od subote 30. maja ove godine mirno je ob­ja­v­ljen deo javnog govora jednog političarskog trudbenika, u kojem se, otprilike, kaže da “postoje ljudi” koji “skupljaju potpise” za zaštitu Đogovih “Vune- nih vremena”, iako u tom trenutku pretpostavljeni adresat nikakvo takvo pi­smo nije bio dobio.
Kao građanin i kulturni radnik, molim vas da, prema vašim mogućnostima, stanete na put ovakvim … One, sasvim sigurno, ne vode nikakvoj ozbiljnoj bezbednosti društva nego njegovoj … , kojom smo praktično svi podjednako ug­ro­ženi.
Druže Čkrebiću, druže Stamboliću, svestan sam da vam upućujem reči koje niste ni tražili ni očekivali. Ipak, verujem da vam one neće biti povod za uo­bičajeno olako okačinjanje raznobojnih značaka na moju ličnost nego, pre sve­ga, za razmišljanje o stvarima o kojima sam govorio. Nadam se, zapravo, da će kod vas naići na povoljan odjek i da će vam pomoći da u sferama vaše nadležnosti i uticaja u ovim pitanjima dođete do valjanih zaključaka.
Dragoslav Mihailović

Stranice: 1 2 3 4


Napišite komentar