Naznaka o recepciji pojmova “krivica” i “odgovornost” u Srbiji
4. Manjkavosti i nesporazumi diskursa u Srbiji
Ne namjeravajući ni u čemu drugom praviti nekakve ozbiljnije analogne usporedbe situacije u Njemačkoj nakon II svjetskog rata s našom sadašnjom, ipak smo slobodni primijetiti da u srbijanskoj javnosti, slično tadanjoj Njemačkoj, već dulje vrijeme postoji upravo “površnost u govoru o krivici”. I ta površnost kako u pristupu tako i u samom tematiziranju onda izravno pridonosi različitim netočnostima, čija je vjerojatno glavna značajka redukcionizam. Na temelju, pak, njega ima kao posljedicu i stanovito niveliranje bitno gradualne naravi krivice. Drugim riječima, u javnom diskursu u Srbiji koji je sadržajno usmjeren na problematiku suočavanja s prošlošću nedostaje dublje i preciznije razumijevanje ovih nosećih pojmova i točnije određen cijeli pojmovni okvir ovog diskursa, što onda, prije svega, umnogome otežava započete rasprave o ovdašnjim mogućim konkretnim krivicama i odgovornostima. Očito ovdje na djelu imamo stanoviti otklon od temeljnih značenja ovih pojmova, inače značenja koja su neizbježna zapadnom, kršćanskom i europskom kulturno-povijesnom naslijeđu.
Ukoliko se, pak, žele naglasiti glavni smjerovi tih nedostataka u recepciji ovih pojmova u Srbiji, onda se mogu kao najfrekventniji, čini se, izdvojiti sljedeći. U našoj se javnosti, na primjer, primarno govori o krivici kao “osjećaju”, čime se cijeli problem opasno pojednostavljuje. Isto tako, često se pominju “kolektivna krivica i odgovornost”, a da se ne kaže o kojoj ili kakvoj krivici je riječ, te što su joj i kakve posljedice. Doda li se tomu gotovo totalno nerazumijevanje i brkanje individualnih i kolektivnih aspekata krivica u ovim raspravama, nesporazumi se po sebi množe. No, takve rasprave ne pogađaju bit ovoga problema, a cijelu stvar uveliko udaljavaju od istine.
Krivica se nadalje razumijeva isključivo u kontekstu njezinog pravnog značenja, premda ona nije, kako smo to uostalom zorno već u radnji pokazali, ni u kojem slučaju svodiva samo na to. No, dominacija toga značenja, koja u sebi podrazumijeva i “razrješenje” krivice u vidu gubitka slobode, dodatno stvara otpor da se na miru i razložno počne raspravljati. Krivica se nadalje počesto nedistingvira u odnosu na odgovornost, što je više nego nedopustivo. Pri tomu, u raspravama se često izbjegava uporaba pojma se negativnijim nabojem – krivice, već na djelu imamo favoriziranje neutralnijeg – odgovornosti, uz previđanje njihovih uveliko različitih značenja. Isto tako, u raspravama se uopće ne govori o tomu kakva su moguća razrješenja krivice i kako se i gdje se bitno očituju u životu čovjek, a neka razrješenja, kako smo vidjeli, nukaju izravno na oporavak – recimo moralni i politički…
No, pitanje je zašto u Srbiji danas u svezi s prošlošću, u kojoj i oko koje zla manjkalo nije, izostaje jedno distingvirano razumijevanje i rafiniraniji pristup u tumačenju ovih pojmova, kako smo mi to, recimo, u ovoj radnji iznijeli. Znači li to, nadalje, da se upravo u tome treba tražiti razlog za odsustvo spremnosti u Srbiji danas glede priznanja bilo kakve krivice? Drugim riječima, pitamo se zašto u srbijanskoj javnosti izostaje razumijevanje ovih pojmova, koji svoje primarno značenje crpe iz modernosti? Znači li ovaj izostanak tako nečega da je vrijednosna i uopće svjetonazorska paradigma s koje se i u kojoj se događa recepcija ovih pojmova ispod vremena modernosti? Govori li to onda u prilog stava da su određeni sadržaji u srbijanskoj javnosti opterećeni receptivnim i interpretativnim činiteljima koji se temelje na predmodernome? Recimo, mitskim, te su kao takvi onda ispod razine konstitutivnih momenata prava, na primjer? Ukoliko se pak cijela problematika promatra iz moguće vizure kršćanskog svjetonazora i njezine idejne paradigme, prema kojima je krivica čak najizvorniji egzistencijal čovjeka, znači li ovo i ovako izostajanje u razumijevanju da moramo biti primorani konstatirati i značajke poganskih elemenata u ovdašnjim diskursima, koji krivicu kao krivicu a priori isključuju?
I strahujući da će upravo to biti po srijedi, no ne znajući zašto je tomu tako, ukazat ćemo još na to kako naš izravni cilj nije ni bio da dadnemo čvrste i potpune odgovore na ova pitanja. Pa ipak, htjeli smo istaknuti kako nas jedno ovakvo površno i pogrešno razumijevanje i “bezgrešno” držanje udaljuju ne samo do svijeta u kojemu jesmo, već još više od nas samih i naših najvlastitijih zadataka kao pripadnika ljudskog roda. U tom smislu, vrijedi, čini se, opetovano osvijestiti sljedeće upozorenje: onaj tko živi s iluzijama i s neistinama teško smije očekivati djelatno nagnuće k ostvarenju Dobra kako u osobnom životu tako i u različitim zajednicama s drugima!
Tomislav Žigmanov
NOTE ON RECEPTION OF NOTIONSOF GUILT AND LIABILITY IN SERBIA
Summary
The author in this paper critically examines the reception of notions of guilt and liability in Serbia. He commences from the fact that the status of dominant strategy in Serbia is one which simply ignores or denies the issue of facing the past and in connection with that the context and understanding of notions of guilt and liability. The objective of this paper is to indicate the deficiency of the prevalent discourse in Serbia which is based on a completely wrong understanding of underlying notions of guilt and liability. The author perceives guilt as the consequence of freedom and responsibility and the basis of his analysis is the determination of notion and types of guilt as well as the indication of deficiency and misunderstanding in dominant discourse “of the superficial speech on guilt in Serbia”.
Key words: notion and types of guilt, freedom, liability, punishment, facing the past in Serbia, prevalent discourse of guilt in Serbia, deficiency of superficial speech on guilt.