Naznaka o recepciji pojmova “krivica” i “odgovornost” u Srbiji
3. Odredba krivice i vrste
No, za razliku od slobode, kao puke mogućnosti da se nekako bude, i odgovornosti, kao raspoloživog stanja da se uvijek bude ali na jedan određeni način prema vlastitoj odluci, zbiljska krivica jest njihova izravna konkretna negativna posljedica, ukoliko se, naravno, bude na način koji nije propisan ili na drugačiji način utvrđen kao dobar. Isto tako, krivica se uvijek negativno manifestira, istina na različite načine, kod pojedinca ili određenog kolektiva. Krivica se, dakle, uvijek posljedično pojavljuje kod nekoga, i to kod subjekta djelovanja, kao višestruko i bitno trpno stanje, u konkretnom odnosu na nešto, a zbog konkretnog nečega i to na jedan određen način.11 Kao takva, krivica može imati kod čovjeka svoju subjektivnu ravan očitovanja (npr. ćutnja griže savjesti, osjećaj stida, ili neke druge negativne posljedice koje se snašaju u unutrašnjosti poput nelagode…) i objektivnu (vanjsko snošenje posljedica u vidu kazni – gubitak slobode, tjelesno kažnjavanje…).
Što se, pak, tiče pitanja na koje načine se, kada se i kakve se sve krivice mogu očitovati u životu čovjeka, Jaspersovo je polazište da se krivicom označava neki složeni fenomen. Ponuđena, pak, “skica razlikovanja” krivice u spisu Pitanje krivice polazi od imanentne joj četverovrsnosti. Prva je, po pitanju općosti važenja, metafizička krivica, zatim slijede moralna, politička, a na koncu pravno-kaznena krivica. To znači da se krivica različito očituje u različitim sferama praktičkog očitovanja čovjeka – na jedan način, naime, u moralu, na drugi u pravu, na treći u politici.12
Krivica s najopćenitijim opsegom značenja jest metafizička krivica, u čijoj je osnovi metafizička odgovornost.13 Ona počiva na solidarnosti svih ljudi kao “pripadnika ljudskog roda”, tako da se svaki čovjek “čini suodgovornim za svaku krivdu ili nepravednost u svijetu”, bez obzira na to da li neposredno čini zlo ili ne. Kada, dakle, solidarnosti među ljudima nema, a nema je jer, očito je, “krivda” postoji u svijetu, tada svi ljudi, i oni koji pasivno pristaju na takvo stanje i oni koji se s time ne mire, moraju biti ujedno i krivi. Metafizička je krivica, prema Jaspersovom mišljenju, krivica nad krivicama – to je izvorna “krivica ljudskosti”, koja se očituje već samom činjenicom postojanja čovjekova života.
Optužbe kod metafizičke krivice mogu doći jedino iz unutarnjosti, iz “ljudske duše”, a kao prosudbena instanca utvrđivanja ovdje se javlja Bog, to jest konkretna se metafizička krivica jedino određuje i utvrđuje u “samoći”, u samotnom sudištu preko čovjekovog neposrednog razgovornog odnosa prema Bogu. Glede, pak, posljedica metafizičke krivice topos trpljenja je takodje isključivo u ljudskoj unutarnjosti – čovjek se zbog postojanja “krivde u svijetu” ćuti naprosto kriv, a mogući oblik netrajnog razriješenja metafizičke krivice nađen je u preobražaju ljudske samosvijesti pred Bogom. Ovdje se neposredno očituje, čini se, izravni utjecaj kršćanskog razumijevanja konkretnog uzroka pojave krivice.
Druga po opsegu važenja jest moralna krivica, koja se temelji na moralnoj odgovornosti. Njezina se pojava izravno odnosi na sve zle postupke koje počini čovjek kao pojedinac, uključujući i provedbu tuđih, “političkih i vojnih odluka”. Kao i kod metafizičke, optužba za moralnu krivicu dolazi isključivo iznutra, a prosudbena instanca utvrđivanja moralne krivice također je situirana u unutarnjosti čovjeka, i to u vidu savjesti, a odvija se na dva načina: ili u moralnom sudu ili putem istinske komunikacije s prijateljima.
Ono što je značajno za moralnu krivicu jest da ona omogućuje, i to kroz čin djelanja ali i propusta, odnosno kroz različite oblike nečinjenja što čini zlo mogućim, i pojavu zločina (pravna krivica) i političke krivice. Shodno tome, moralna odgovornost i uz nju vezano djelovanje jest onaj činitelj koji ne dopušta da se ostvare preostala dva oblika krivice. Kao i kod metafizičke krivice, i posljedice moralne krivice se odnose isključivo na čovjekovu unutrarnjost. Naime, one se javljaju u obliku griže savjesti, dok je oblik razriješenja nađen u vidu “okajanja i preporoda” čovjeka kao moralnog djelatnika. Pa ipak, posljedice razrješenja moralne krivice u unutarnjosti imaju svoj učinak i na vanjski svijet. To je stoga što iz “moralnog ponašanja” pojedinačnih ljudi, to jest na temelju skupa sličnovrsnih moralnih djela “nastaju određeni politički odnosi, pa tako i političke prilike”, kaže Jaspers.14
Sljedeća po opsegu važenja jest politička krivica. Ona se odnosi na sve građane jedne države, a nastaje zbog (zlih) postupaka predstavnika vlasti ili građana određene države. U temelju joj je politička odgovornost, koja počiva na pretpostavci da “svaki čovjek snosi dio odgovornosti za svoju vlast”. No, ona se ne može unilinearno primijeniti za sve sudionike društva, već se utvrđuje s obzirom na “stupanj sudjelovanja u (…) odbačenom režimu”. Pa ipak, njezine posljedice zato linearno podnose jednako svi, u čemu je sadržana njezina nepravednost.
Ovdje se, dakle, radi o kolektivnom subjektu kao raspolagatelju moći u produciranju dobra ili zla, te o kolektivnom subjektu odgovornosti, gdje se partikularna moralna i ina djelovanja konstituiraju u djelo s kolektivnim obilježjem.15 Stoga se ovdje kao glavna pitanja nameću ona – da li i tko može snašati i kakve posljedice za očitovano zlo “kolektivnih subjekata”, koji se obično javljaju u vidu društvenih institucija, države, pa čak i međunarodnih i svjetskih organizacija. Instanca koja ovdje određuje krivicu, prema mišljenju Jaspersa, jest vanjska – uspjeh drugih, ili konkretno “sila i pobjednikova volja”. Dakle, utvrđivanje političke krivice nema svoj vlastiti čvrsti procesualni okvir niti, pak, točno određen kriterij i instancu koja je utvrđuje, budući da je ona u sebi uveliko voluntaristički konstituirana.16
Što se, pak, tiče posljedica političke krivice, one se očituju ne u unutarnjosti već u vanjskosti, u vidu ograničavanja “političkih moći i političkih prava” svih onih koji su pripadnici države koja je producirala zlo – “zločinačka država pada na pleća čitavog naroda”,17 kaže Jaspers. Stoga se ovdje može govoriti o postojanju neke vrste “kolektivne političke krivice”. Ali ona kao takva nije svodiva na druge oblike.
I na koncu imamo pravnu krivicu, u čijoj je osnovi kao pretpostavka pravna ili krivična odgovornost. Ona se odnosi isključivo na činjenje određenih zločina,18 koji su najčešće točno utvrđeni pozitivno-pravnim aktima određene države, a u posljednje vrijeme i sve brojnijim međunarodnim pravnim aktima, te su kao takva objektivno dokaziva. Drugim riječima, pravna se krivica može javiti jedino u situaciji kada je za određen zločin propisana pravna sankcija.
To znači da se pravna krivica očituje isključivo kod pojedinca ukoliko on prekrši neku odredbu koja je propisana u kazneno-pravnom zakonu. Budući da je zločinac uvijek pojedinac, Jaspers kaže da je “besmisleno okrivljavati narod u cjelini kao zločinački”19 – podnositelj pravne krivice jest uvijek pojedinac. Optužba, pak, za pravnu krivicu dolazi uvijek izvana od drugih, a posljedično utvrđivanje i razrješavanje pravne krivice prepušta se društvenoj instituciji suda. Snašanje posljedica ove krivice je također vanjsko, podnositelj je isključivo pojedinac, a ima oblik kazne (“zločin susreće kazna”,20 veli Jaspers), koja je ranije već utvrđena u pozitivnom pravnom aktu.21