Naznaka o recepciji pojmova “krivica” i “odgovornost” u Srbiji
Tomislav Žigmanov publicista, Subotica
Rezime: U ovom radu autor kritički preispituje recepciju pojmova krivica i odgovornost u Srbiji. On polazi od činjenice da status dominirajuće strategije u Srbiji ima ona strategija koja pitanje suočavanja s prošlošću i time povezano kontekstuiranje i razumevanje pojmova krivice i odgovornosti, jednosta- vno ignoriše ili poriče. Cilj rada je da ukaže na najznačajniju manjkavost preovlađujućih diskursa u Srbiji u čijoj osnovi leži sasvim pogrešno razumevanje nosećih pojmova – krivice i odgovornosti. Autor posmatra krivicu kao posledicu slobode i odgovornosti, a težište njegove analize je na određenju pojma i vrste krivice, kao i na ukazivanju na manjkavost i nesporazume u dominirajućim diskursima “površnog govora o krivici” u Srbiji.
Ključne reči: pojam i vrsta krivice, sloboda, odgovornost, kazna, suočavanje s prošlošću u Srbiji, preovlađujući diskurs krivice u Srbiji, manjkavost površnog govora o krivici.
1. Kontekst, vrste diskursa i intencija napisa
Ne treba biti previše obaviješten ili bolje upućen u srbijanske prilike e da bi se mogao zadobiti uvid o tomu kako diskurs o problemu krivice i odgovornosti glede događaja iz neposredne prošlosti u ovdašnjoj javnosti, kako onoj široj tako i užoj, recimo kulturnoj ili znanstvenoj, nije dominantan. Naprotiv, on je po mnogim svojim značajkama marginalan i boravi na rubu interesiranja javnosti,1 a situiran je u širi tematski i diskurzivni kontekst koji se obično naziva suočavanje s prošlošću. U njemu se, naime, polazi od postavke da je prošlost u datom društvu i državi bila nedemokratska te da su za to vrijeme činjena različita zla,2 što onda mora biti na neki način savladano u sadašnjosti i to različitim instrumentima i mehanizmima.
No, status dominirajuće u Srbiji ima ona diskurzivna strategija koja ovo pitanje, pitanje suočavanja s prošlošću i time povezano saobrazno kontekstualiziranje a onda samim tim i razumijevanje pojmova krivica i odgovornost, jednostavno, ali na različite načine, snažno ignorira! Najčešće, pri tomu, u ovoj se strategiji ili to pitanje jednostavno prešućuje kao nepostojeće ili je, pak, ignoriranje u funkciji pravdanja događaja iz prošlosti. Ukoliko je ovo posljednje u pitanju, onda se polazi od pretpostavke da nikakvog zla u neposrednoj prošlosti ovdje nije bilo, što je, dakako, vrlo, vrlo daleko od istine.3
Druga dominirajuća strategija u srbijanskoj javnosti na ovu tematiku jest strategija poricanja krivice – ovdje se glasno argumentira u prilog tezi da nije bilo, bilo neposredne ili posredne, veze s tim događajima, događajima koji su, očito je ovdje, prije toga već priznati da u sebi sadržavaju nekakvoga zla. Istina, u ovim se raspravama pojmovi krivica i odgovornost najčešće pretpostavljaju, rijetko se izravno spominju, ali se oni jasno ne određuju, već se samo nastoji nijekati da je bilo povezanosti sa zlom koje se dogodilo.
Treća, najslabije razvijena strategija, koja, kako smo rekli, u javnosti Srbije boravi na margini, svjedoči o spremnosti da se o događajima, koji jesu bili i zli, iz neposredne prošlosti povede otvorena i nepristrasna rasprava, te da se stavi i u kontekst mogućih ovdašnjih krivica i odgovornosti.4 I mi hoćemo u ovoj radnji ukazati na, prema našem mišljenja, najznačajniju manjkavost upravo toga diskursa – u njegovoj osnovi leži posve pogrešno razumijevanje nosećih pojmova cijeloga diskursa: krivice i odgovornosti. A ti pojmovi, ne zaboravimo, cjelokupnu raspravu umnogočem i presudno određuju.
No, prije nešto više kažemo o tomu, još ćemo pripomenuti nekoliko značajki ovoga diskursa. Kao prvo, naznačeno je već, vrijedi to da se rasprave na ove teme odvijaju u alternativnim krugovima i forumima, napisi se objavljuju u neprofesionalno ustrojenim časopisima s neriješenim pitanjem distribucije, niskotiražnim dnevnicima i tjednicima… Kao drugo, kao takvi oni nemaju previše utjecaja na značajnije društvene procese niti, pak, u intelektualnoj javnosti. Kao treće, glavni participijenti su pravnici, zatim slijede bolje obaviješteni novinari, a gdjekad i pokoji književnik se pača u to. Upadljiv je izostanak drugih profesija – sociologa, politologa, psihologa, teologa, filozofa… Četvrta je značajka ta da teret Haaškog suda stoji u njegovoj osnovi, tako da su ove rasprave uvijek njime kontekstualizirane, premda nisu sve naše moguće krivosti neposredno navezane na Den Haag.
Također vrijedi i to da kod ove strategije nema se problema s obrazlaganjem potrebe da se ovo pitanje počne rješavati (ispravno se glavni razlog okuplja oko argumenta da ono pridonosi mnogovrsnom boljitku u budućnosti),5 već je temeljni nedostatak u površnom ili čak po- grešnom razumijevanju ovih egzistencijalija, što onda cijelo pitanje dodatno zamagljuje i ne vodi razrješenju. U tom smislu vrijedi ponovno ukazati na davno iznijetu tvrdnju da brkanje pojmova krivice vodi nejasnosti, a nejasnost za svoju posljedicu ima novu nepravednost!
2. Krivica je posljedica slobode i odgovornosti
No, ukoliko se hoće pogoditi bit pojmova krivica i odgovornost, barem onako kako se uvriježilo u filozofskoj literaturi, trebamo posegnuti za najpregnantnijom izvedbom, koju, čini se, zatičemo u Jaspersa i njegovom već navedenom spisu Pitanje krivice.6 Noseće ideje, to jest svoje metafizičke korijene i uopće hermeneutičke temelje Jaspers duguje gotovo cijeloj zapadnoeuropskoj filozofskoj i religijskoj tradiciji. To se ponajbolje vidi u njeg iz odgovora na pitanje podrijetla ovih pojava: krivica je, naime, ukorijenjena u jednu trajniju metafizičku sliku svijeta, koja ima uveliko kršćanske elemente. Ona kazuje da nema ni jednog čovjeka koji nije na neki način kriv, a samu mogućnost pojave krivice ili onoga na temelju čega je moguća bilo kakva krivost čovjeka, pronađen je u “onom Jednom obuhvatnom”.7 To je stajalište o izvornoj krivosti čovjeka. Inače, korijen ovoga stajališta seže u povijest kršćanskog učenja, a u filozofiji su ga prije njega ozbiljno elaborirali i zastupali, recimo, Hegel i Heidegger, i to na jedan osebujan način – kao ontološku pretpostavku za pojavu same moralnosti.8
Sam, pak, pojam krivice može se u Jaspersa odrediti na sljedeći način: krivica je čovjekovo tek moguće viševrsno trpno stanje s mahom negativnim značajkama koje nastaje zbog određenih učinjenih ili neučinjenih praktičko-moralno-vrijednosno propisanih djela.9 U tom smislu je krivica onda, s jedne strane, samo puka čovjekova potencijalnost da se bude uistinu kriv, i istovremeno ona je neposredna posljedica čovjekovih isključivo praktičkih djela – dakle moralnih, pravnih i političkih. Drugim riječima, ovdje se radi samo o onome što se tradicionalno veže uz moralno-etičko (čovjekovo nastojanje glede ostvarenja dobra u individualnom segmentu), političko (briga o ostvarenju dobra u prostoru zajedničkog života, takozvano opće dobro) i pravno djelovanje (briga o ostvarenju dobra kao propisima uređenog stanja u društvu). U tome se vidi stanoviti otklon od, recimo, kršćanskog poimanja neposrednog nastanka ili očitovanja zbiljske krivice, to jest grešnosti. Jer, kršćanski nauk o krivici pretpostavlja da se ona može očitovati i (grešnom) “mišlju i riječju” kao i “djelom i propustom”. Dakle, u kršćanstvu su jednostavno proširene mogućnosti koje dopuštajući uzrokuju njezinu zbiljsku pojavu. Pojmom, pak, djelo eksplicite ukazujemo na to da ovdje ima biti riječi samo o onome što se tradicionalno veže uz moralno-etičku, političku i pravnu ravan.
Budući da je kod krivice riječ o onom praktičkom kod čovjeka, još dva pojma se pojavljuju kao nužna za očitovanje zbiljske krivice. To su sloboda i odgovornost. Pojam sloboda se ovdje koristi u svojemu ontološkom značenju – ona je habituelna bit čovjeka. Čovjek nije biće koje je naprosto određeno nužnošću, nego suprotno – otvorenošću ili mogućnošću. On jednostavno uvijek može na neki način da bude, ali ne mora. Čovjek, naime, na temelju vlastite odluke uvijek mora posta(ja)ti i to isključivo na neki način – na temelju slobode i vlastitih moći i snaga oblikuje način svojega opstanka. Čovjek je stoga kao slobodan izvorno i izravno sam odgovoran za ono što i kako jeste.
U ovome se vidi i moguća imanentna etimologijska dimenzija u tumačenju pojma odgovornosti u južnoslavenskim jezicima. Naime, zato što je biće otvorenosti i slobode, čovjek se nalazi u stalnom stanju upitanosti (jer je značajka upitanosti, onoga biti u pitanju, upravo neimanje vlastite zatvorenosti), spram čega se ili spram kojih se onda u životu moraju davati odgovori. Čovjek je, drugim riječima, biće koje mora unekako odgovarati na pitanja koja mu nosi život. Kao takav, on je onda po sebi odgovoran – u stanju je stalnog davanja unekakvih odgovora, koje svjedoči vlastitim životom u svim različitim aspektima očitovanja: teorijskom, praktičkom i poietičkom. Naravno, kao biće koje je odgovorno, koje dakle daje unekakve odgovore na pitanja života, on je ujedno i u mogućnosti snašati posljedice za svoje odgovore. Drugim riječima, čovjek je biće koje je, na temelju odgovornosti, uračunljivo – ono “računa” na koji će način odgovoriti, kako će realizirati vlastitu slobodu glede mogućih posljedica. Time se uz odgovornost nužno veže i spoznajni moment: on prosuđuje što će i kako će se djelovati te s kojim posljedicama valja računati, premda se odgovornost ne može svesti samo na spoznajni moment, o čemu ćemo u radnji niže još govoriti. U tomu je sastojan ontološki korijen ljudske odgovornosti, koja onda na nižim ontološkim instancama ima različite konkretne oblike upojedinjenja.
Kao takva, odgovornost u sebi podrazumijeva tri nužna sastojna momenta: 1. podnositelja (onoga tko je odgovoran), 2. predmet ili djelo (za što je netko odgovoran), te 3. instancu utvrđivanja (u odnosu na što je netko odgovoran). Također, odgovornost se razumijeva kao jedno raspoloživo stanje čovjekove nedovršenosti: odgovornost nije dana u statičnosti niti se tako ostvaruje jednom za svagda. Jednom odgovoran ne znači ujedno i biti stalno odgovoran. Pri tomu se uvijek odgovornost odnosi isključivo na stvari na koje čovjek može, bilo posredno bilo neposredno, utjecati. Dakle, pojam odgovornosti je pojam s daleko širim opsegom važenja u njegovu odnosu na pojam krivica. Krivica je, naime, samo jedan upojedinjeni, konkretni i posljedični vid očitovanja odgovornosti. Odgovornost je, drugim riječima, onaj sastojni moment u životu čovjeka koji dopušta da se bude kriv, to jest na temelju čega je, na ovoj ontološkoj razini, moguća pojava zbiljske krivice, koja se, pak, uvijek pojavljuje pod ili u nekim uvjetima i pod nekim određenim okolnostima.
Na taj način ona je, dakle, u sebi bitno relacijski strukturirana. Što se tiče pitanja podnositelja odgovornosti, moguće je da to bude pojedinac ili nekakav kolektivni subjekt; glede, pak, predmeta obično se misli na djelo i njegovu posljedicu ili pak propust, dok se kao instanca odgovornosti, dakle ono u odnosu na čega, javljaju savjest, Bog, društvo, pravni sistem… Na temelju toga slijedi i to da se odgovornost može promatrati, s jedne strane, unazad (retrospektivno) za ono što se je i kako činilo, a s druge strane ona ima i budućnosnu (prospektivnu) dimenziju: čovjek je odgovoran za ono što će i kako učiniti. Ona tako, u jednom segmentu, prethodi djelovanju (odgovornost kao uvjet ne/ispravnog praktičkog djelovanja), a u drugome odgovornost figurira s obzirom na već učinjeno (pozivanje na odgovornost za učinjeno).10