Vi ste ovde: Arhiva » Hereticus 2004-4 » Tokovi »

Kriza demokratije

Sima Pandurović književnik, Beograd

U današnjem vremenu raznovrsnih i permanentnih kriza – kriza finansiskih, ekonomskih, moralnih i kriza državnih, počelo se sa izvesnih strana i sa izvesnim zadovoljstvom govoriti o krizi parlamentarizma, pa zatim i o “krizi demokratije”. U takvim slučajevima neophodno je od­­vojiti, u pretresu ovih pitanja, dva momenta koji su suprotni po svojoj prirodi, a koji se u veštim dijalektičkim prepirkama namerno ne odva­jaju, a u naivnijim razgovorima stvarno i ne razlikuju. Jedan od tih mo­menata je čisto subjektivan, psihološki i politički, drugi znatno objektivniji, logičan i naučan. Kadgod nastupe izvesni psihički poremećaji u jednom društvu, taj psihički i ličan momenat uzima više maha, postaje agresivniji, uticajniji i popularniji. Obrnuto tome, on gubi od svoje sna­ge ukoliko je opšta društvena situacija stabilnija, ukoliko se drugi momenat više uzima u obzir i ozbiljnije posmatra.
Nije potrebno ni napominjati da kod naše generacije, u današnjici, posle potresa u velikoj evropskoj konflagraciji, prvi momenat igra mno­go veću ulogu, i da je objektivno tretiranje principa demokratije po­tisnuto u stranu, namerno vođeno stranputicom, izopačavano tenden­­cijama novih reakcionarnih struja, i da je u naročitom cilju stvorena “kri­za demokatije”. Pitanje koje nas na ovome mestu interesuje, pitanje je: da li tako zvana kriza demokratije zaista postoji; ako postoji, da li ta kriza znači samo privremenu slabost demokratije, izvesnu kolebljivost orijentacije u ovom slučaju, ili bi demokratija kao takva i kao princip zai­sta mogla doći u pitanje, pretrpeti slom i biti zamenjena drugim principom, naprednijim ili manje naprednim, starijim, savremenijim ili sa­svim novim.
Otvoreno govoreći, ne može se ne priznati da je vreme u kome ži­vimo, početak posleratne ere u Evropi i ostalom svetu, obeleženo vidlji­vim tendencijama upravljenim protiv dosadašnje političke i ekonomske organizacije društva. Veliki Evropski Rat, koji je suviše dugo trajao, koji je bio vrlo krvav i duboko poremetio sve socijalne odnose, ostavio je da­našnjim generacijama duhovnu dezorientaciju, rezignaciju, ekonomsku nesigurnost, znatno spuštanje moralnoga nivoa u svim slojevima dru­­­štva. Nejednaki uticaj dugotrajnog rata na razne društvene klase, po­oštrio je klasne suprotnosti i stalan antagonizam klasa pretvorio se u otvorenu i ogorčenu borbu. Viši ideali dosadašnjega društva, koji su slu­žili za orijentaciju pojedinaca i masa, zamračeni su rđavim psihološkim stanjem sviju ukupno i svakoga pojedinca; pred iskustvom koje je po­kazalo trošnost mnogih insitucija i mnogih uverenja, skepticizam prema svima načelima počeo se širiti kao zaraza. Društvena solidarnost je zna­tno kompromitovana, i uporedo s tim, kao izraz opšte duhovne nerav­noteže, počela se javljati, uzimati maha i uspevati propaganda revolucije, nasilnih mera, rušenja svega što predstavlja prošlost i sadašnjost. Ali ta propaganda, propovedajući mnogo više rušenje onoga što postoji ne­go stvaranje onoga čega još nemamo, ispoljavajući se mnogo više u mr­žnji prema današnjici nego u ljubavi za bolju budućnost, bila je negator­ska par exellence, dezorganitorska, zadojena mržnjom, ne samo na ono što ne valja nego i na ono što je dobro u današnjem društvu i današnjem čoveku.
Po prividnom paradoksu, a u stvari po jednom dubljem smislu, ose­ćajući da se jedna organizacija ne može definitivno srušiti ako se uda­ra na ono što je u njoj sporednije ili rđavo, nego udarajući i rušeći same temelje, ono što je najsolidnije i najbolje, novi revolucionari su se svom žestinom oborili baš na pozitivne tekovine današnjice: na državu, naciju, moral, umetnost, nauku, demokratiju. Iz tih razloga, dakle, ostavljajući zasad na stranu ono ostalo, demokratija je za celo vreme da­našnjega revolucionarnog vrenja, imala da izdržava jetke, javne i tajne, bespoštedne, neskrupulozne i sistematske napade svojih protivnika. No­­vi pokret, kao nova pojava reakcionarnog revolucionarstva, dolazeći iz Rusije, “zemlje nezrelih teorija”, kako je dobro rekao Dr. Lj. Nedić, stva­rao je zavere baš protiv onoga što se smatralo najboljim u da­naš­njem društvu, neprikosnovenim s pogledom na individualno i kolekti­vno blagostanje ljudi; i daleko od toga da je respektovao slobodu čoveka, on je propovedao diktaturu pojedinaca; daleko od toga da se borio protiv korupcije, on ju je upotrebljavao kao sredstvo za svoj rušilački cilj; daleko od toga da je bio najbliži demokratiji, kao dosad najnaprednijem političkom sistemu, on je demokratiju najviše mrzeo, težeći po sva­ku cenu prevratu u nazad.
Je li demokratija u takvom stanju stvari i pred takvom taktikom svojih ogorčenih protivnika pretrpela ozlede, je li narušena, da li je u kri­zi, i da li se nalazi pred gubitkom svoje uloge u političkom životu?
Nesumnjivo, da sistematski napadi na demokratiju od strane re­volucionarnih reakcionara, koji nisu birali sredstva, nisu ostali bez iz­vesnih posledica. Branioci demokratskih principa kao da su za izvesno vreme izgubili sposobnost orijentacije, ostali zbunjeni pred učestanim, kombinovanim i podzemnim naporima revolucionarnih reakcionara, po­maganih naročitim stanjem duhova i opštim nezadovoljstvom. Niti su ciljevi novi protivnika slobode i demokratije bili sasvim jasni, niti su njihovi metodi bili dobro poznati. Koripcija, najjače i najopasnije sredstvo u borbi protiv demokratskih principa delovala je neosetno, ali snažno, kao otrov. S druge strane, branioci demokratije naviknuti na raniji na­čin borbe, shvatili su novu borbu suviše usko i formalistički. Oni su ve­rovali da je napad protivnika upravljen na izvesne forme demokratskog političkog sistema, koje su imale i svojih slabih strana, i nisu osetili da se napad izvodi protiv demokratije kao takve; i dosledno tom uverenju, odnosno toj zabludi, oni su zaboravljali braniti osnovni, etički značaj de­mokratije, a zalagali su se za održanje izvesnih oblika današnjeg de­mo­kratskog uređenja.
Pošto je ranije bilo potrebno braniti izvesne institucije, kao ga­rantije demokratskog sistema uprave, i izvesna načela u kojima je formulisana ideja demokratije, odbrana demokratije shvaćena je kao odr­ža­nje kulta prema tim principima. Desilo se, međutim, da su u ovoj bor- bi na jednoj strani ostali sami principi, a na drugoj ljudi i njihove strasti. Nije nikakvo čudo što su strasti dobijale sve više terena i što su se često puta pokazale jačima. Stoga se, kao pravi uslov za uspešnu odbranu de­mokratije, mora utvrditi psihološka činjenica da se mase, narodi, vojske sviju principa mogu voditi samo pod neokaljanim zastavama; da će po­beda demokratije biti omogućena samo podizanjem kulta prema njoj, a taj kult će se podići samo tako ako se borba u ime demokratije povede u ime opštih i osnovnih etičkih principa iz kojih je demokratija istorij­ski postala, i na kojima se u današnjosti može da održi.
Tu nailazimo na pitanje koje nam se čini neophodnim, koje se, po našem uverenju, nije tumačilo s obzirom na neosporne istine individualne psihologije i psihologije masa, i koje se zbog toga često shvatilo vrlo naivno i veoma površno. Ako je podizanje kulta prema demokratiji odi­sta potrebno, onda taj kult, praktično uzevši i konkretno gledajući, nije kult prema određenim principima koje se može izneveriti, nego kult prema ličnostima koji su verni određenim principima. A to nije jedno isto. Mi smo jednom prilikom ranije pokušali da utvrdimo da je demo­kra­tija u svojoj osnovici samo stvar poverenja, i da se poverenje može vezivati samo za određene ličnosti, a ne za apstraktne principe, te da logično i u demokratskim režimima glavnu ulogu igraju ličnosti. Demokratski formalisti i kabinetski teoretičari su, međutim, ovu jasnu stvar uspešno zamutili. Oni su veru u izvesna načela pomešali sa poverenjem u izvesne ličnosti. Oni nisu razlikovali teorijsku vrednost principa i vrednost praktične primene tih principa u životu. Oni su, kako se čini, davali veću vre­dnost principima nego ljudima, naivno verujući da svet ide za apstrak­cija­ma, a ne za živim ljudima. Oni su zaboravljali istoriju i primere koje nam je ona davala u obilnoj meri; zaboravljali su psihologiju ljudi i na­roda; nisu ništa gledali od onoga što je konkretno i zavaravali su se dobro izvedenim zaključcima na savršeno lažnim postavkama, koje nisu imale nikakva korena u našem iskustvu.
U životu je, međutim, išlo drukčije nego što su oni u svojim zaključcima pretpostavljali. A išlo je onako kako je otprilike išlo od kako je političke istorije ljudi, počevši od Bruta i Cezara do Robespjera i Na­poleona, ili, ako hoćete, do Lenjina i Klemansoa. To znači da svet nije ni­kad išao za savetima i ubeđivanjima, nego za primerima i ljudima. I svaki će čovek i svi narodi uvek polaziti za primerima iz kojih se može dobiti jedno iskustvo ili jedan savet, a nikad za savetima koji su sa­vr­šeno daleko od svakog primera i svakog iskustva.
Današnja “kriza demokratije” nije, dakle, kriza principa koji imaju svoju opštu i trajnu vrednost nego kriza ljudi sa izvesnim sposobno­stima.
Te sposobnosti, ili kvaliteti ljudi o kojima je reč, svode se u glav­nom i u prvom redu, na etičke kvalitete; u drugom redu to su čisto političke, tehničke i organizatorske sposobnosti ljudi ili vođa, i tek u trećem redu to su sposobnosti formulisanja i sistematisanja ideja. Po sebi se ra­zume da te kategorije kod istaknutih političkih vođa demokratije moraju biti na približno jednakoj visini, ali ipak ostaju u tom redu po svojoj specifičnoj i opštoj vrednosti u političkom životu. Čim se jedna od tih sposobnosti ispusti, čim jedna od njih nedostaje, vi možete imati samo defektan tip jedne ličnosti u političkom životu. Jasno je, međutim, da ovi kvaliteti mogu biti kombinovani samo u jednoj ličnosti, a ne u jednoj teoriji, kao što je izvesno da je ta kombinacija omogućena samo u de­mokratiji.
Na taj način, demokratija, koja je počela oslobođenjem ličnosti i teorijom o prirodnim pravima čoveka, ne može i ne sme, ako je konse­kventna, osporavati vrednost ličnosti. Naprotiv, njen je zadatak da pro­nalazi, podržava i stvara kult ličnosti. Ako bi se, iz kojih bilo razloga, moglo zapitati da li demokratija, u tom slučaju ne bi bila izložena opasnosti od t. zv. ličnih režima, mi možemo reći samo ono što se u tom slu­čaju mora kazati. Istina je da se kultom ličnosti može, katkad postići i neželjeni rezultat, uzurpacija vlasti, apsolutizam; ali je istina da bez kulta ličnosti uopšte ne može biti zdrave demokratije, i da u tom slučaju nastupa anarhija, korupcija, diktatura najgorih.
Demokratija koja se oslanja na etičke principe u društvu, koja is­ključuje nasilje i samovolju, koja priznaje individualnu slobodu svakog građanina, u koliko ona ne vređa slobodu drugog, koja može jačati sa­mo onda kad jača osećanje društvene solidarnosti – demokratija mora danas, baš u interesu socijalne pravde, podizati autoritete i kult lično­stima jer je razlikovanje dobra i zla rezultat razvijenog osećanja one pra­vde, koja, po rečima našeg naroda, “drži zemlju i gradove”.
Jer je ipak najgore kad u jednom društvu ili narodu to osećanje toliko utrne, da svaki zločin ostaje nekažnjen, a svaka vrlina ili zasluga nenagrađena. Posledica takvog stanja stvari je korupcija, slabost, polju­ljanost temelja na kojima stoji jedno društvo, i neminovna propast.
Odbrana demokratije mora dakle biti povedena na zdravoj, eti­čkoj, i jedino mogućoj osnovi, na kojoj ona ima i svu trajnost jednog po­litičkog sistema opšte vrednosti i svu praktičnu vrednost za budućnost čovečanstva.*



Napišite komentar