Vi ste ovde: Arhiva » Hereticus 2004-4 » Svedočenja »

Dosijei Službe državne bezbednosti

Stranice: 1 2 3 4 5 6

Miloslav Samardžić publicista, Kragujevac

Negde krajem maja 2001. godine u novinama su prvi put objav­ljeni brojevi telefona srpske tajne policije – Službe državne bezbedno­sti (SDB). Građani su pozvani da se jave i bez straha pitaju o svojim tajnim dosijeima. Predstavnici novog režima govorili su, tim povodom, o osvojenoj demokratiji i raskidu sa praksom prethodnog, komunističkog re­žima, koji je podrazumevao zloupotrebu policije u političke svrhe.
Narednih meseci novine su donosile uglavnom izjave razočaranih građana, kojima je rečeno da, uprkos svojim očekivanjima, nemaju do­si­jee. Pojedinci su saopštili da imaju dosijea, ali da u njima nema ono što su mislili da će naći. Jedan profesor je rekao da ga dosije uopšte ne za­nima. “Ja bolje od njih znam šta je u mom dosijeu”, bio je njegov komentar.

Posle 11 godina
Dal’ da idem ili da ne idem – bila je i moja dilema tokom letnjih meseci. Nisam se žurio, znajući da Pogledi neće izaći do jeseni, a sem profesionalnog, neki drugi razlog za čitanje dosijea nisam ni imao.
Tako, jednog dana krajem septembra javih se na broj kragujeva­čkog odseka Službe državne bezbednosti. Na moje iznenađenje, s druge strane žice odmah začuh stari, dobro poznati glas, koji sam, doduše, već počeo da zaboravljam. Taj inspektor mi reče da dođem za neki dan, dok oni pripreme šta treba.
U dogovoreno vreme odoh tamo i javih se sekretarici. Otkako sam tu bio poslednji put, negde ujesen 1990. godine, hodnik i kancela­rije izgledaju znatno bolje. Sve je renovirano, a nameštaj je obnovljen. Osoblje je, kao i uvek, veoma poslovno. Služba državne bezbednosti je daleko najprofesionalnija ustanova koju sam u našoj zemlji video. Ovde su svi ozbiljni, užurbani i maksimalno posvećeni poslu. Nema otaljava­nja i čekanja da prođe radno vreme. To me je uvek zanimalo i po­ku­ša­vao sam da pronađem odgovor (jer, naravno, i ja sam njih studirao). Pa­re nisu odgovor, jer njihove plate nikada nisu bile nešto posebno. Nisu nagrađeni ni dobrim stanovima. U ono doba, jedan inspektor je još bio podstanar, drugi je imao jednosoban stan, a šef je po tom pitanju bio da­le­ko ispod bilo kog direktora nekog preduzeća. Pa ipak, ovi ljudi su ra­dili danonoćno, često rizikujući živote (ne, naravno, sa mnom, već u kri­znim regionima). Verujem da se deo odgovora krije u prirodi posla, jer tajna policija ima neku magijsku privlačnost. Deo odgovora, svakako, leži i u pažljivom odabiru ljudstva.
Dakle, toga dana ponovo videh dobro poznatog inspektora. Od 1986. do 1990. godine – kasnije znatno ređe – sa njim i njegovim kole­gama imao sam više stotina takozvanih informativnih razgovora, bilo u kancelarijama, bilo na sasvim neočekivanim mestima (groblja, na­pu­šte­na gradilišta, meni nepoznate šume, ili, pak, kafane) i u svim dobima da­na (od jutra do duboko u noć).
Bili smo više nego dobri poznanici, a posle svega u neku ruku i dru­gari. Kad god se sretnemo, lepo se ispričamo. Ja razumem da su oni radili svoj posao, a oni razumeju da sam ja radio svoj posao. Doza rezer­ve sada je, naravno, daleko od ondašnje. Ono što se tada dešavalo danas je maltene potpuno nevažno.

Pravila
Čekajući da jedan inspektor donese dosije, uz piće evociramo uspomene. Priča je toliko klasična da je, zapravo, dosadna. Na primer, u pro­leće 1990. godine Slobodan Milošević je poslao svog visokog fun­kcionera Dobroslava Bjeletića kod rektora Kragujevačkog univerziteta, dr Ilije Rosića. Kako su Pogledi tada bili list kragujevačkih studenata, tre­balo je uz pomoć rektora naći neki način da se smeni njihov glavni i odgovorni urednik, tj. moja malenkost. Pokušaj je propao, jer rektor nije bio voljan za saradnju, a još manje su bili voljni buntovni studenti. I pre ovog slučaja, studenti su kojekakvim nadobudnim delegacijama iz Beo­grada u lice saopštavali: “Nama se naš list sviđa, a vi vidite šta ćete”.
Bjeletiću su naročito smetali naši članci o Kosovu (pored, narav­no, Draže, prestolonaslednika, opozicije i drugih pitanja). Pogledi su tada jedini pisali da se kosovsko pitanje može rešiti samo ako se albanski emigranti vrate u Albaniju a proterani Srbi na Kosovo.
Devet godina kasnije, dan uoči agresije NATO pakta, činilo mi se da u Politici čitam jedan svoj tekst iz onih dana. Ali ovo više nisu bili oni dani – dok onda nigde na vidiku nije bilo NATO pakta, sada nas je on potpuno okruživao. I uopšte, odnos snaga drastično se promenio.
– Šta sada reći o tim ljudima, koji su Kosovo videli samo kao objekt za nameštanje izbora? – pitam više reda radi.
– Bio si petao koji kukuriče pre vremena – odgovara mi inspektor u klasičnom stilu.
Kao što rekoh, to je sada jedna sasvim nevažna i dosadna priča.
Nešto živosti i zanimljivosti dođe kad najzad videh svoj dosije. To je jedna hrpa papira u fascikli iz koje, po svoj prilici, fali još jedna hrpa papira. Naime, fascikla izgleda kao da je napola ispražnjena. U onome što mi je ponuđeno moglo je biti 200-300 obostrano iskucanih listova, tj. oko 500 stranica.
– Tvoj dosije je među najvećima u Kragujevcu – rekoše mi.
A pravila su sledeća:
– Po Uredbi republičke vlade broj taj i taj… tvoj dosije možeš vi­deti samo ti i niko više. Možeš ga videti samo jednom, to jest sada možeš čitati koliko želiš, ali nemaš pravo da se vratiš. Imena koja se pominju u tvom dosijeu, a koja ne treba da znaš, prelepljena su neprozirnom tra­kom. Ne smeš da prepisuješ sadržaj i ne smeš da objaviš ništa od onoga što si pročitao.
Na kraju, inspektor dodade sa osmehom:
– Pošto niko drugi neće videti tvoj dosije, možeš da se hvališ koliko hoćeš, da ima 10.000 stranica i sl.
– A koji je prag tolerancije? – pitam.
– Kako to misliš?
– Gde je granica? Valjda nešto ipak sme da se objavi, nije to Sve­to pismo, – pitam opet.
– E, ništa se nisi promenio, – kaže on. I onda si lovio tu granicu. Za to pitaj advokata ili javnog tužioca.
I pitao sam. Uredbom se dosijei kvalifikuju kao državna tajna, a za otkrivanje državne tajne krivični zakon propisuje kaznu zatvora od je­dne i po do 10 godina. Nema novčane kazne.
Pa ipak, neki novinari su opširno pisali o sadržaju svojih dosijea, a nisu uhapšeni. Naime, nije se ni očekivalo da će nova vlast uhapsiti ne­koga zbog objavljivanja podataka iz svog dosijea. To je samo trik smi­šljen da bi se skrenula pažnja sa suštinskog pitanja. Javnost je zanimalo ko je sve u prošlom periodu radio za policiju – našu ili stranu – a sada se prodaje kao demokrata? A upravo to je donošenjem ovakve uredbe sprečeno. Niko, naime, neće pročitati svoj dosije i reći: “Ja sam radio za stranu obaveštajnu službu, što, hvala na pitanju, radim i sada”.
Mnogi su se obogatili radeći tajno – pa i ne baš previše tajno – za Miloševića i njegove ljude. Ništa gore nisu prošli ni oni koji su dobili nebrojene milione iz stranih centara moći, svakako povezanih sa stranim obaveštajnim službama. Očekivali smo da će se objaviti dosijei makar ovih prvih, ali nova vlast ni to nije dozvolila. Uredba o tajnim dosijeima je, tako, samo još jedna slika i prilika nove vlasti.

Stranice: 1 2 3 4 5 6


Napišite komentar