Različiti ali ravnopravni glas protiv netolerancije prema osobama sa invaliditetom
Jovica Trkulja
Pravni fakultet Beograd
Izražavam protest i razočaranje povodom teksta Bogdana Tirnanić a “Ulica”, objavljenog u dnevnom listi Nacional 21. februara 2003. godine. Tužno je i ružno što je upravo u Evropskoj godini osoba sa invaliditetom ovaj beogradski list objavio članak poznatog novinara u kojem se manifestuju predrasude i izrazita netolerancija prema osobama sa invaliditetom. Tekst obiluje netačnim i proizvoljnim tvrdnjama. Koristeć i ironično izraze “osobe sa posebnim potrebama” i “zdravi”, autor je invalidnost poistovetio sa bolešću i oštećenjem, što daje poruku da su invalidi po definiciji bolesni i/ili nisu normalni. Za njega je invalidnost medicinski problem (zbir fizičkih, psihičkih i emotivnih oštećenja), koji se rešava isključivo medicinskom intervencijom.
Do sada nas je sa beogradskih medija zapahnjivao zadah fašistoidne truleži u govoru rasizma, nacionalizma, etnicizma, partijsko-ideološ ke isključivosti. Tirnanić je taj govor obogatio na primeru onih koji su za većinu nevidljivi u svakodnevici – osobama sa invaliditetom. U nameri da se razračuna sa gradskim vlastima, Tirnanić pokušava da to čini preko osoba sa invaliditetom, na pežorativan, uvredljiv i diskriminatorski način. Time se svrstao u red onih koji su svojevremeno zbog čistote arijevske više rase u nacističkoj Nemačkoj pogubili desetine hiljada sugrađ ana sa invaliditetom kao manje vrednih.
Da je uradio svoj novinarski posao kako treba i elementarno se obavestio o temi o kojoj piše, (sa)znao bi da prema podacima Svetske zdravstvene organizacije u svakoj zemlji oko 8-10 procenata stanovništva čine upravo osobe sa invaliditetom. U našoj zemlji živi oko milion osoba sa invaliditetom, od toga najmanje 125.000 u Beogradu, sa prihodom manjim od 50 evra mesečno. Tirnanić pripada onima koji žive u zabludi da su kod nas osobe sa invaliditetom malobrojne, jer ih ne viđaju previše često. Nema ih u medijima i na javnoj sceni, upravo zbog pomenutih predrasuda. Nema ih na ulicama zbog toga što se često suočavaju sa arhitektonskim barijerama.
Osobama sa invaliditetom nije potrebno milosrđe i sažaljenje, već konkretna podrška. Pre svega ona koja se odnosi na ostvarivanje njihovih osnovnih ljudskih prava i sloboda. Reč je o podršci koja će osobama sa invaliditetom učiniti dostupnim obdaništa, škole, kulturne institucije, radna mesta, crkve, sportske objekte i sl., jednom rečju omogućiti im da ostvare svoje individualne i ljudske potencijale, da postanu ravnopravni građani. Standardna pravila UN za izjednačavanje mogućnosti koje se pružaju osobama sa invaliditetom propisuju obavezu državama da kreiraju pristupačno fizičko okruženje za osobe sa invaliditetom. Naša zemlja pristupila je Standardnim pravilima 1995. godine, a uređenje beogradske Ulice Kralja Milana je primer kako se Pravilo 5 o pristupačnosti u praksi sprovodi u život. Netačno je da taktilna staza za slepe sugrađane na jednom segmentu pločnika te ulice sprečava nesmetano kretanje, kako Tirnanić kaže, “zdravih” sugrađana. Ta staza ne pokriva celu površ inu pločnika i oni kojima je taktilna podloga suviše “rapava” za đonove njihovih osetljivih i skupocenih cipela mogu bez smetnji da koriste ostale delove pločnika.
U razvijenim demokratskim zemljama, stvaranje pristupačnog okruženja za sve građane je ne samo pravna obaveza, čije nepoštovanje se sankcioniše, već i ogledalo civilizacijskog stepena razvoja jednog društva. Jer nijedan čovek nije poremećaj ni u terminologiji, niti u stvarnosti.
Svako od nas ima neko ograničenje, nedostatak, ali i potencijale koje teži da iskoristi i iskaže. Zato čovek nije ograničenje već mogućnost i ne treba praviti razliku između ljudi bez obzira na to da li imaju više ili manje izražene (ne)sposobnosti i tzv. posebne potrebe.
Tekst Nacionalovog kolumniste je lakmus papir za pokazivanje stepena netrpeljivosti našeg društva prema nekim svojim pripadnicima koji su različiti. U zemljama sa tradicijom vladavine prava i efikasnim pravosuđem, list i novinar koji objave članak pun neistina, netolerantnih, fašistoidnih tvrdnji suočili bi se sa tužbom za govor mržnje. Da ne govorimo o sunovratu ugleda lista i autora, kao i drugim načinima za iz-ražavanje građanskog protesta i neslaganja sa netolerancijom.
Nažalost, sem nekoliko organizacija osoba sa invaliditetom i nevladinih organizacija, nijedna od zvaničnih institucija i organizacija nije osudila Tirnanićev tekst. Ta činjenica je poražavajuća i obespokojavajuća. Uprkos tome i tragičnoj činjenici da na našem tlu među manjinama i pripadnicima koji su različiti preovlađuju brojne suprotnosti i netrpeljivosti, moramo odlučno afirmisati stav da bez trpeljivosti, tolerisanja razlika i dijaloga između njih – nema napretka i izlaska na evropski put demokratije, pravne države i vladavine prava.
Uvođenje i usvajanje politički korektnog i primerenog govora u medijima o osobama sa invaliditetom, kao jedan od važnih koraka na tom putu, imalo bi širi principijelni značaj: to bi bio doprinos našem jeziku, kulturi, javnoj komunikaciji, pravnoj terminologiji. Najzad, to bi omogućilo rušenje postojećih prepreka i predrasuda i konačno prihvatanje osoba sa invaliditetom od strane društvene zajednice kao različitih, ali ravnopravnih članova zajednice.
Zbog toga je važno reagovati i osuditi jezik mržnje i diskriminacije prema osobama sa invaliditetom, čiji je Tirnanićev skandalozni tekst žalosni primer. Time bismo doprineli da fenomen invalidnosti konačno i u ovoj zemlji izađe iz geta i medicinskog okvira i postane društveno pitanje, kako je to ozvaničeno u novoj definiciji Svetske zdravstvene organizacije.
Jer invalidnost je mnogo više nego zbir fizičkih, psihičkih i emotivnih oštećenja. Ona je socijalno i političko pitanje, a ne medicinski problem koji se može rešiti medicinskom intervencijom. Medicinskoobućarskom intervencijom se možda mogu rešiti Tirnanićevi lični problemi i frustracije, ali ne i fenomen invalidnosti i složeni problemi osoba sa invaliditetom.*
* Tekst je napisan 22. februara 2003. godine kao reakcija na stavove Bogdana Tirnanića u njegovoj kolumni u dnevnom listu Nacional od 21. februara 2003. Redakcija ovog lista nije objavila ovo i nekoliko drugih reagovanja na Tirnanićev tekst.