Ples vješala
Marko Vešović književnik, Sarajevo
Veliki broj stihova i pjesama iz Zogovićevih “Prkosnih strofa” (1947.) danas doživljavamo kao umjetnički ugašene, ne uvijek i ne nužno zato što su po sebi rđavi, već stoga što je umrla stvarnost za koju su bili odveć tvrdo prilančeni, što je zauvijek upokojeno sve čemu su bili stavljeni u službu, ali i zato što je jezik u njima odveć često bio prost prenosnik socijalnog ili moralnog stava, lišen moći da raznolika iskustva pjesnikova okupi i stopi u književnu šaru univerzalnijeg smisla. Te pjesme su bile, prije svega, oblik otpora aktualnoj zbilji, i prilog borbi za komunistič ki ideal pravde i jednakosti na zemlji, zato većina njih, van tog otpora i te borbe, ne može postojati: njihov smisao, neodvojiv od vremena u kojem su nastale, nije nam dovoljno čitljiv čak ni u trenucima kad vjerujemo da bi stvar za koju se pjesnik zalaže bila i naša da smo bili njegovi suvremenici.
Ali u “Prkosnim strofama” i očigledno slabe pjesme nerijetko sadrž e odlomke koji još uvijek imaju šta da nam kažu. Ne mislimo na pjesme koje su ondašnjem čitaocu govorile mnogo više no nama – takva je, na primjer, “Pjesma o biografiji druga Tita”, koja je u svom dobu odslužila svoje i prošla skupa sa tim dobom. Tačnije, ostala je u njega zatvorena: ono čime je nekad uzbuđivala čitaoce, bolje rečeno slušaoce, ne dobacuje i do našega sluha, stoga ovaj pjesnički tekst, mada se ne može reći da je rđavo sročen, ostavlja nas prilično ravnodušnim, ako se ne računaju povremene poetske iskre koje još mogu da izmame naš odziv: “Mašino, mašinko moja, piši!” Već mislimo na pjesme koje su bile neuspjele i u času kad su nastale, zato što ih je komunist u njima, težak kao olovo, odvlačio na dno, ili zato što ih je nedjelotvornost izraza ostavila u predsoblju umjetnosti, ili iz oba razloga – čak i takve pjesme nude trenutke istinske poezije, što ponajprije znači trenutke kad se pjesnički jezik oslobađa fakata zbilje ne zaboravljajući ih! Na primjer, u pjesmi “Radio i java Nedićeve Srbije”, dugoj 106 stihova, pretežan njihov broj možemo zanemariti kao nepoeziju iz oba već pomenuta razloga: pisao ih – odveć partizan, a premalo čuvar jezika, ali i u njoj ima odlomaka koji istinski iznenađuju neočekivanim potezima mašte: “Srbija živi. Na svako raskršće stala / i štit ko služavnik drži – nudi goste hljeba i soli”. Slika koja ratnički štit pretvara u sluganski pladanj, a pokornost Njemcima prikazuje kao čuveno srpsko gostoljublje, izraženo hljebom i solju, sama po sebi je vrlo uspjela. Ali njena snaga nije isključivo u njoj samoj, u jetko ironičnom preslikavanju sadašnjosti na prošlost, niske stvarnosti na uzvišenu mitologiju. Ta slika je, zapravo, uvod u mnogo složeniju umjetničku igru.
Jer, pred kraj pjesme, iskrsava odlomak u kojem je jezik doveden do velikog crnohumornog zamaha:
Vješala skaču. Vješala dvostupa kod skele
igraju trupačke starinsko kolo u vrbaku.
I momci, u omčama, plješću rukom o ruku,
i viju nogama, đurđevku igraju u zraku
(jer jesen ide, dunjo moja, jesen rana!).
I majka-Srbija, ocu Srbije i mati i inoča,
pred Baderom sjetnim, na carskom starostavnom piru,
igra – mesnata, gola, od noći i zvukova pijana,
igra – s glavom partizanskom na ravnom Mačva-tanjiru!
Igračka groznica, od koje se trese okupirana Srbija, nenadno je “spopala” i “vješala dvostupa”, a realističko “cjepidlačenje” u pridjevu “dvostup” polučuje fin poetski učinak – izoštrava sliku, i čvršće je motiviš e: da bi vješala mogla igrati, moraju imati dvije noge – zato su dvostupa! – a sličnoj svrsi služi i prilog “trupačke”: vješala se ne kreću, ali mogu u mjestu igrati, i to “starinsko kolo” – pridjev koji, ponovo, sadaš nje preslikava na prošlo (jer u “starinsko” spadaju i maloprijašnji “štit” i “hljeb i so”), i sugeriše da se radi o zbivanju koje nije od juče, nego se od davnina ponavlja.
Ali želja za grozničavom igrom uz nedićevske orkestre “spopala” je i obješene: njihovi stavovi, zaleđeni u smrti, opisuju se jezikom plesa: “momci” su, očito, svezani, i zato “pljeskaju rukom o ruku”, a noge su im izvijene u samrtnom grču, otuda dojam da “đurđevku igraju u zraku”.
Čak i riječ “đurđevka”, prizivajući proljeće u sablasni krajolik smrti, učestvuje u ukupnom književnom učinku slike. Potom dođe stih pozajmljen, učini vam se sprva, iz narodne pjesme: “jesen ide, dunjo moja, jesen rana”, koji u ovom okviru dobija užasnu snagu, jer vješala okružuje seoskom idilom s jesenjim ženidbama i svadbenim kolima.
Tren potom, shvatite da je citat mnogo ubojitiji no što se u prvi mah čini. Radi se o stihu iz pjesme “Jesen stiže” čiji je autor Milorad Petrović Seljančica, učitelj ispod Kosmaja, koji je 1902. objavio knjigu “Seljančice” i bio, kako reče Radomir Konstantinović, “najpre primljen oduševljeno (tamo gde je duh folklorizirajućeg romantizma još bio prisutan), kao Janko u pesmi”, tačnije: “što nam je Janko Veselinović u pripoveci, ovaj Milorad M. Petrović obećava da će to biti u pesmi”, kako je napisao Pavle Marković Adamov. Ali mu je, nastavlja Konstantinović, “već 1904. Sima Pandurović poručio, iz samog jezgra beogradskih ‘dekadenata’, da je ‘bez talenta, bez znanja šta je to poezija, bez osećanja, bez markantnih linija’, i da je samo došao ‘na srećnu ideju, istina ne poetsku, ali praktičnu, da podražava seljačkom govoru, da opisuje, u kakvimtakvim stihovima, selo, da opeva sesoke cigane, seoske ograde, gunjeve, tojage, da ispisuje na hartiju sve ono što je čuo u seoskoj mehani’ ”.
Seljančica je umro 1921. godine, i bio posve pravedno zaboravljen, ali će 23 godine docnije pokušati da ga vaskrsne Svetislav Stefanović, koji je u svoju dvotomnu Novu antologiju srpske lirike, izašlu u Srpskoj književnoj zadruzi, stavio 10 pjesama Milorada Petrovića Seljanč ice, a među njima i pjesmu iz koje Zogović citira prvi stih: “Jesen stiže, dunjo moja, / Jesen rana!/ Od jeseni do jeseni / Sve se selo već iženi.
/ Dunjo moja, beži meni, /Ne varaj jarana!”, i tako dalje. Na ovu antologiju koja, pored ostalog, odiše nacističkim seljakoljubljem, ciljao je Zogović.
Riječ je o kvislingu Svetislavu Stefanoviću, prvo prevodiocu Musolinijeve “Korporativne države” (za koga su bili “i Duče i Firer daleko iznad ostalih političara i državnika u današnjoj teškoj krizi Evrope i čoveč anstva”, kako je rekao 1938. godine), a potom ideologu Ljotićevog nacističkog pokreta. Stefanović je pozivao, kako reče Konstantinović, “u duhu Ljotićevih nacističkih mistifikacija, na povratak ‘selu’”, i to baš u vrijeme “kad su Ljotićevi nacistički odredi pod zaštitom Hitlerovih ‘kaznenih ekspedicija’” “spaljivali to isto ‘večno selo’”.
Stefanović je, kao ‘komesar’ prinudne uprave Srpske književne zadruge pod okupacijom, sastavio pomenutu antologiju, koja je vrlo zanimljiv, da ne kažem i neprolazan, spomenik poetici srpskog nacizma.
U njoj je, na primjer, Šantić zastupljen sa 17, Rakić sa 21, Dis sa 8, Pandurović sa 15, Veljko Petrović sa 8 pjesama, a sa druge strane, Stefanović, za koga nije sigurno da je uopšte bio pjesnik, stavio je svojih 26 pjesama. Jedino je Dučiću (36 pjesama) priznao da je veći pjesnik. Rečeno po crnogorski: prvi je Dučić, pa Stefanović do njega.
Ovaj mali izlet van teme mislim da ipak nije na odmet jer može, bar donekle, da nagovijesti koliko je savremenosti Zogović zakopao čak i u temelje svojih neuspjelih pjesama. Koje nas, dakako, ne mogu zanimati previše. Ni one, niti aluzije u njima. Mislim, ne mogu zanimati današ njeg čitaoca, koji hoće živu književnu činjenicu, a ravnodušan je spram literarne istorije. Ali ne mogu ga ne zanimati poetski još uvijek dejstveni fragmenti u takvim pjesmama, što znači da ne može biti ravnodušan ni prema njihovoj aluzivnoj pozadini, prema onome što je u njima vrlo uspjelo prećutano. Stihove iz maločas razmotrenog odlomka čitamo sasvim drukčije kad shvatimo da po njima pada Stefanovićeva sjenka. Koja im udvostručuje snagu. Kao što i na te povješane srpske mladiće drukčije, oštrije svjetlo baca cijela Petrovićeva pjesma, što znači i njen stih “Sve se selo već iženi”. U njegovom sablasnom obasjanju, maloprijašni stihovi prerastaju u viziju “gole, pijane” Srbije koja igra svadbeno kolo oko povješanih.
Stihovi u ovom odlomku su, inače, rađeni vrlo brižljivo, s punom imaginativnom usredsređenošću: koliko poetskog otrova ima, recimo, u stihu o Srbiji koja igra “pred Baderom sjetnim, na carskom starostavnom piru”! Bader je bio komandant njemačkih okupacionih snaga u Srbiji.
Taj nacist nam je, kako vidimo, nešto “sjetan”, u Bosni bi rekli “kaharli”.
Zogovićev cinizam je ovdje nesumnjiv, ali je nenapadno iskazan, stoga ćemo ga malo podebljati: lirski pridjev “sjetan” Badera pretvara u nešto – gotovo ljudsko! Srbija svojom igrom trebalo bi da ga “razgovori”, da mu razbije tugu, čak smo u iskušenju da ga, kao Milijin Jug Bogdan Banović Strahinju, upitamo: “Rašta si se tako razdertio?” Nije nam slučajno na um pao taj stih, jer se radi o “carskom starostavnom piru”, riječi koje nam prizivaju u svijest suludi vakrs Dušanovog carstva pod njemačkom okupacijom. To nije sve.
“Pir” je gozba, ali i svadba – oba su značenja te riječi aktivirana u Zogovićevim stihovima. Jer ne radi se samo o “carskim starostavnim”, to jest nemanjićkim bahanalijama pod Hitlerovim pokroviteljstvom, nego i o aluziji na Dušanovo rodoskrvnilaštvo opjevano u srpskoj epici. Jer “majka-Srbija”, je “ocu Srbije” Milanu Nediću “i mati i inoča” – u ovom stihu su se značenja riječi naprosto rasplesala: Nedić je Srbiji otac, koja je njemu majka i naložnica – pravo vrzino kolo! Ali ovo je i aluzija na pjesmu “Dušan hoće sestru da uzme” iz Vukovih zbirki. Ni tu nije kraj.
Pjesnikova puna duhovna i imaginativna usredotočenost na temu omogućila je prizoru, čvrsto vezanom za aktuelno, da preraste u mitski: razigranost Nedićeve “mesnate, gole” Srbije pod okupacijom neočekivano se pretvara u ples, za koji je Saloma, kao nagradu, dobila tanjir s glavom Jovana Krstitelja. U isti mah, ta “Mačva-tanjir”, sa glavom koja je istodobno partizanska i biblijska, vraća nam u sjećanje već pomenuti “služavnik” s početka pjesme, i ovaj lanac preobrazbi: “štita” u “služavnik” sa hljebom i solju, “Mačve” u biblijski tanjir “s glavom partizanskom”, povješanih u igrače na jesenjoj svadbi, potvrđuje punu poetsku djelotvornost mašte koja duhovito mijenja stvarnost da bi je definisala: to je crnohumorna duhovitost, doduše, ali neporečna i poetski ubojita.