Marko je izuzetno duhovit narator. Svaka njegova stranica vrca komičkim momentima. Od njih čitav tekst prosto pršti, pa i čitalac svaki čas prasne u smeh. Sa druge strane je životna mudrost kakva bi se očekivala od mnogo starijeg pisca, a očituje se u naizgled sporednim segmentima Plesa sitnih demona. Za umetničku premijeru – to je i više nego dovoljno.
Najposle, citirao bih maestra “repovanja”, poete ćoškarenja, moraliste i pravovernog hrišćanina – Vudu Popaja:
“Mi duvamo da naduvamo svet,
da bi jasnije videli slike.
Od vutre smo dobili stond-i-lozu,
smeh nije humor nego Uma Tumor.
Imamo samo lenjinizam –
mi smo lenja pokolenja,
spavamo i šetamo po sobi kao Baltazar.
Samo pravimo troškove.
O Bože, što nas držiš
za ulične ćoškove.
Praznujemo prazne dane,
svi smo grešnici,
bićemo leš-
nici”.
P.S. The Star is Born, Marko Vidojkoviću; no, da li ćeš zasijati kao Pisac? To zavisi jedino i samo od tebe, zar ne, Marko!?1
PISMA ADRIJANI “Dragi mladi kolega, Gorane Joviću.
Zahvaljujući uputama tvojega urednika – Siniše Živadinovića iz izdavačke kuće “Srpska knjiga” iz Rume, došao mi je do ruku tvoj prvenac – Pisma Adrijani, epistolarna pripovetka o stradanju naših najmlađ ih, pa i tvom ličnom stradanju, u vihoru rata, koji nas je minule decenije sve potresao, i duhovno i fizički.
Gorane, umetnička pisma koja si namenio, ali nikada nisi odaslao svojoj drugarici iz detinjstva i prvoj simpatiji – Adrijani, lepo su napisana, pa ih, za razliku od nekih drugih literarnih sastava dobijenih tokom Sajma knjiga dvehiljadeprve, pročitah rado, u jednom dahu. I, biću iskren, prateći tvoja izgnanička svedočanstva, više puta pošla mi je suza.
A opet, ima u njima i duhovito sročenih rečenica i anegdota. No, ono što mi se najviše dopalo jeste tvoja sposobnost promišljanja ozbiljnih tema, o kojima mnogi tvoji vršnjaci, pa i stariji, “pojma nemaju”. I zaista, pristaje ti nadimak: “Mali filozof”.
Kao omladinska knjiga jednog šesnaestogodišnjeg gimnazijalca, Pisma Adrijani su pun pogodak. Ali i ovo ti moram reći, ne trudi se da pišeš onako kako misliš da bi odrasli i ozbiljni pisci trebalo da pišu. Piši po svome, pa kako ispadne. A ispašće, veruj, kako treba. Jer možda i nisi znao da tvoj pismopisac i tvoja Adrijana “srcastog lica” predstavljaju tragične potomke mlađanih, zlom sudbinom rastavljenih parova, kakvih je u romanima bilo još od antičkog doba.
I ovo bi valjalo da znaš, Gorane, ako do sad nisi saznao. Najbolji metod da neprestano podižeš svoje pisanje na sve višu i višu razinu, kažem, za to ti je najbolji metod – čitanje. Star je to i proveren put i način.
Čitaj, kad god stigneš i gde god stigneš. I kad ti se koji odlomak dopadne, ne čekaj, no ga odmah prepiši. I nauči napamet. Tako će književna veština naizgled sporo, ali zanavek, ući u tebe i ostati tu, u tvom biću. I to ti nikada niko neće moći da oduzme. I kakva god vremena došla (a idu, nadamo se, bolja od onih u kojima si stradao), duh i reč književnosti biće u tebi. U tome je, mislim, suština.
P. S. Da ne zaboravim. Pisci su, koliko ih poznajem, kao i ostali ljudi. Ima ih, dakle, svakojakih, a nađe se i koji plemenit i slobodouman.
Ovo ti napominjem zato što ti je želja Piscem biti.
P. P. S. Od stvaranja lepe književnosti nećeš se najesti onih đakonija o kojima si u teškim, prošlim vremenima, kao i mnogi, maštao. Imaj to na umu!”2