Reagovanja – Za slobodu akademske diskusije
Dnevna štampa obavestila nas je da je podignuta optužnica protiv profesora beogradskog Pravnog fakulteta Mihajla Đurića, člana redakcijskog savjeta Praxis i odbora Korčulanske ljetne škole. Optužnica ga tereti za davanje nacionalistič kih izjava i razbijanje bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda, odnosno državnih osnova SFRJ. Na čemu je zasnovana ova optužnica i koji je njezin stvarni smisao? 1. Izjava za koju se tereti Mihajlo Đurić data je u okviru akademske diskusije koju je organizirao njegov vlastiti Pravni fakultet i u krugu njegovih kolega po struci. Povod ovoj diskusiji bio je poziv SSRNJ i SKJ da svi građani učestvuju u širokoj narodnoj diskusiji o prijedlogu ustavnih amandmana. Osnovna je pretpostavka svake akademske diskusije sloboda izricanja vlastitog mišljenja, bez obzira na to da li je ono pravilno ili pogrešno, prihvatljivo ili neprihvatljivo.
Bez takve slobode akademske diskusije, u kojoj se govori pro et contra, u krugu kvalificiranih ljudi naviknutih na sve moguće teorijske pozicije i pretpostavke, nije moguća. Kad takva sloboda ne bi bila osigurana, sveučilišni bi nastavnici bili obavezni da prokazuju i predaju sudovima svakog svog kolegu ili studenta čije mišljenje, izrečeno u nekom akademskom skupu, smatraju pogrešnim, štetnim ili nesuglasnim s vladajućim shvaćanjem. Da li se podizanjem optužnice protiv Mihajla Đurića želi uvesti takva praksa u naš akademski život? 2. Mihajlo Đurić poznat je našoj akademskoj javnosti kao autor više knjiga, od kojih su dvije (Problemi sociološkog metoda i Sociologija Maxa Webera) obavezni udžbenici za studente sociologije, te više desetaka rasprava u stručnim časopisima kod nas i u svijetu. Ti njegovi radovi predstavljaju vrijedan doprinos znanosti i humanističkom obrazovanju naših mladih generacija, te se nijedan od njih ne može okvalificirati kao anti-marksistički ili ,,nacionalistički‘‘.
Ako, dakle, valja prosuđivati i suditi, pa čak i ,,suditi‘‘ onim tekstovima što ih je Mihajlo Đurić objavio smišljeno i promišljeno, teško je poreći da oni predstavljaju pozitivan doprinos znanosti i filozofiji. Da li je dozvoljeno potpuno ignorirati takav doprinos, kad se želi ,,suditi‘‘ o nekoliko istrgnutih izjava, datih u javnoj diskusiji? 3. Kod nas se u posljednje vrijeme mnogo govorilo o pojedincima koji su davali nacionalističke izjave, kao i o onima koji su kontinuirano pisali u nacionalističkom duhu, pa čak i pripadali pokretima koje su politički faktori ocijenili kao ,,nacionalističke‘‘ i ,,kontrarevolucionarne‘‘. Čak ni u optužnici protiv M. Đurića nema ni riječi o kontinuiranoj nacionalističkoj djelatnosti ni o pripadanju takvim ,,pokretima‘‘. U vezi s tim, ali ne samo u vezi sa M. Đurićem, nužno se postavlja principijelno pitanje: da li čovjeku koji je u jednoj akademskoj diskusiji eventualno čak i dao neku ,,nacionalističku izjavu‘‘ valja odmah suditi i protjerati ga s univerziteta? Neki istaknuti politički rukovodioci javno su rekli (i mi se u tome potpuno slažemo s njima) da nije potrebno sudski ni administrativno progoniti pojedince samo zato što su zastupali neprihvatljiva gledišta, jer samoupravnom socijalizmu nisu potrebni politički procesi, nego daljnji razvoj demokratskih i humanih odnosa. Zašto ovaj stav ne važi i za Mihajla Đurića, s čijom se inkriminiranom riječju u diskusiji ni mi ne slažemo, no koji nije djelovao nacionalistički niti je sudjelovao u nekom ,,nacionalističkom pokretu‘‘? Postoje li u nas različite pravde i različita pravna mjerila za ono što je kažnjivo? 4. Očito se ne može pokazati da je Mihajlo Đurić pripadao bilo kakvom ,,nacionalističkom pokretu‘‘, ali se lako može dokazati da je aktivno djelovao unutar jedne marksističke grupacije intelektualaca koja je ne samo pridonijela razvoju naše marksističke misli nego i prva upozorila na opasnost nacionalističkih tendencija u našem društvu. Mihajlo Đurić bio je aktivan u časopisu Praxis i u Korčulanskoj ljetnoj školi, a dobro je poznato da su upravo ove grupacije progresivnih intelektualaca čvrsto ostale na pozicijama bratstva i jedinstva naših naroda, na istinski drugarskoj i aktivnoj suradnji intelektualaca iz svih naših republika u ostvarivanju ideala samoupravnog socijalizma. Ono što je godinama pisao i radio Mihajlo Đurić može da naiđe na osudu, ali samo kod nacionalista i neprijatelja stvaralačkog marksizma.
5. Time dolazimo do još jednog bitnog pitanja u vezi s optužnicom protiv Mihajla Đurića: nije li to, u stvari, indirektna optužnica protiv marksista okupljenih oko časopisa Praxis i protiv stvaralačkog marksizma uopće? Nije li to ona optužnica što već niz godina dolazi iz nekih drugih sredina, koje nas optužuju zbog ,,revizionizma‘‘ upravo zbog toga što smo razvili marksističku teoriju koja je osuda svakog dogmatizma, kao i etatističkog modela socijalizma? Nismo li u posljednje vrijeme, s raznih strana, čuli optužbe protiv nosilaca stvaralačkog marksizma, tako da su neki već postali i predmet administrativnih sankcija? (Podsjetimo samo da su bez obrazloženja oduzeti pasoši profesorima beogradskog Filozofskog fakulteta Vojinu Miliću, Zagi Pešić-Golubović, Dragoljubu Mićunoviću i Nebojši Popovu.) Nije li bilo prijetnji protjerivanjem s univerziteta baš najboljih i najnaprednijih marksističkih glava? I ne želi li se procesom protiv Mihajla Đurića potkrijepiti apusrdna teza, koja se pojavila u posljednje vrijeme, kako je marksistička ljevica ,,otvorila vrata nacionalizmu?‘‘ 6. Treba li, najzad, posebno istaći da Mihajla Đurića ne branimo samo zato što je član redakcijskog savjeta Praxis, odnosno odbora Korčulanske ljetnje škole? Poznato je da za naš časopis i njegove suradnike nismo nikad tražili nikakve privilegije, pa ni privilegij da budu izuzeti od važećih zakona (bez obzira na to što se s pojedinim zakonskim propisima možda i ne slažemo). Ne bismo bili spremni da od zakonske sankcije branimo bilo kojeg našeg suradnika koji bi se na bilo koji način (u suradnji s političkom emigracijom i stranom špijunaž om ili kao član neke ,,domaće‘‘ ilegalne grupe) angažirao na ostvarivanju antisocijalističkih ciljeva. Međutim, u skladu s uvjerenjem da ,,’privilegij’ slobodne kritike treba da bude opći‘‘ (Praxis, No. 1/1964, str. 6), smatrali smo i smatramo da zbog mišljenja iznijetog u teorijskoj diskusiji (da i ne govorimo o akademskoj diskusiji među kolegama), ne bi trebalo da bilo tko bude sudski kažnjen, — bez obzira na to da li je riječ o suradnicima Praxisa ili o njegovim protivnicima. Uvjereni smo da je maksimalna širina i sloboda diskusije i kritike nužna pretpostavka razvoja humanističkog, samoupravnog i demokratskog socijalizma, te da nitko čiji je jedini grijeh zastupanje neprihvatljivih shvaćanja (ukoliko nije riječ o ,,shvaćanjima‘‘ koja direktno propagiraju nasilje i zločin) ne bi trebalo da bude sudski progonjen. Daleko od toga da bi ,,otvarala vrata nacionalizmu‘‘ slobodna teorijska diskusija, kao conditio sine qua non i konstitutivni moment razvoja demokratskog, samoupravnog socijalizma jedini je pouzdan put da se nacionalistička i druga konzervativna shvaćanja trajno prevladaju.
No ako ,,praksisti‘‘ sa svojim zahtjevima ,,slobodne diskusije‘‘ i ,,nepoš tedne kritike‘‘ nisu otvorili vrata nacionalizmu, tko ih je zapravo otvorio? To baš i nije velika tajna, no o tome ćemo opširnije govoriti drugom prilikom.