Kratak inventar i komentari zabluda o lustraciji
Autor: Vladimir V. Vodinelić
10. Lustracija je suvišna i kompromituje demokratiju. — Da kršenje ljudskih prava ,,kada jednom ufati, ne pušta tek tako‘‘, bilo je onoliko iskustava iz ranog perioda posle sloma realsocijalističkih režima. U meri u kojoj predstavlja potrebno sredstvo odbrane nejake demokratije, lustracija ne može istovremeno biti njena kompromitacija. Smisleno je samo uvrđivati u svakom konkretnom slučaju da li je njenom konstrukcijom potrebna mera prekoračena, a time lustracija zloupotrebljena.
11. Lustracija nije drugo do revanšizam za Miloševićev autoritarizam.
–Kao početni datum za period provere kandidata u pogledu kršenja ljudskih prava najpre se može braniti 13. maj 1944, kada je osnovana preteča službe državne bezbednosti, što i čine domaći tekstovi o lustraciji.
Ima razloga i za godinu 1976, kao godinu kada je Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima postao deo unutrašnjeg pravnog poretka. Ali ništa drugo potom, ni na republičkom, ni na saveznom nivou, ne može da posluži kao beočug. Rezultat je fakata a ne lukavstva uma to što u primeni prve opcije teško da će se naći ikoji kandidat za javne funkcije iz najstarijeg perioda. Ako je nešto u jednom delu nemoguće, ne znači da zato treba odustati od svega ostalog što je moguće i potrebno. Da smo se, uostalom, svi malo više potrudili, i istorija autoritarizma je ovde mogla imati drugačiji tok i trajanje, pa odbrojavanje ne bi izostavilo nikoga ko je to zaslužio. — Lustracija nije nikakav revanš, ni nomenklaturi iz Miloševićevog, ni iz bilo kog drugog perioda. Njome se niti vraća za isto, niti se njome vraća istim.
12. Lustracija je čistka. — U čistki posle sloma režima uklanjaju se sa javnih (ili drugih) funkcija oni koji su pripadali ranijem režimu, i to već zato što su mu pripadali. Lustracija ne pogađa nekoga zato što je pripadao ranijoj nomenklaturi, već pogađa svakog kandidata za javnu funkciju ako je i zato što je kršio ljudska prava, pripadao on toj nomenklaturi ili ne.
13. Lustracija je oblik kolektivne odgovornosti. — Ima primera iz drugih zemalja da su kandidati za javne funkcije lustrirani i već zbog pripadnosti određenoj organizaciji odnosno vršenja takve funkcije za koju se (organizaciju ili funkciju) isključuje mogućnost da nisu kršena ljudska prava. Dominantan osnov lustriranja i tamo je, međutim, konkretno utvrđeno kršenje ljudskih prava. Kod nas se jedino takva individualno utvrđena odgovornost ima u vidu kada se zalaže za lustraciju.
14. Teret dokaza nevinosti pada na optuženog. — U lustracionom postupku ne postoji optuženi, niti postoji tužilačka funkcija. Niko ne može ni od koga biti optužen, a svako se proverava samim tim što je kandidat za javnu funkciju, da li ispunjava uslov da nije kršio ljudska prava.
15. Lustracioni postupak ne sadrži valjana procesna jemstva, a posebno je neprihvatljivo da se veruje dosijeima službe državne bezbednosti.
– Nedostatak procesnih jemstava spada u dečje bolesti lustracije, već preležane u ranim fazama njene primene u inostranstvu. Zašto bi se ponavljale greške drugih, kada su već poznate, ako se ima jasna svest da postupak protiv onoga ko je kršio ljudska prava ne sme da završi kršenjem njegovih ljudskih prava? Lustracioni postupak može se opremiti dovoljnim procesnim garantijama i propratiti sudskom zaštitom. — Empirijska istraživanja dosijea stranih službi državne bezbednosti pokazala su, a to su potvrđivale i same žrtve: dosijei su po pravilu u činjeničnom pogledu verodostojni — preterane su, pak, ocene i procene koje su pripadnici službe vršili na osnovu činjenica, kako bi pravdali mere represije.
Vladimir Vodinelić SHORT INVENTORY AND COMMENTS ON MISAPPREHESIONS REGARDING LUSTRATION Summary Serbian general public, including (those who should be) experts, was taken by the appearance of the term ,,lustration‘‘ in Serbia after October 2000. It was immediately evident that there was no sufficient knowledge regarding this occurrence instituted in post-socialist Europe. This occurrence had been given a name, in Czechoslovakia first, of its ancient namesake; however, the two have little in common, and the least of their similarities is their function. It is therefore an idle business to try and unriddle lustration by searching the dictionaries and encyclopaedias written before the fall of the Berlin wall. The debates pro and against lustration in Serbia feature three main distortions of its nature. 1. Everything that anyone thinks should be done regarding the authoritarian past is called lustration, thus overburdening it with something it cannot carry. 2. There are those who expect lustration to be, and others accusing it of being, at the same time a form of disqualification, a criminal sanction, or a different type of legal sanction (e.g.
for unprofessional work), and a moral sanction — which lustration is not and is not capable of being. 3. Lustration is equalled with a purge, even though there are substantial differences between the two.
Key words: lustration, violation of human rights, rule of law, review of authoritarian past