Izvod iz štampe – deo I
,,Praxis‘‘, časopis Hrvatskoga filozofskog društva, smjesta je na sve to reagirao. Oba inkriminirana teksta su, kako se čini, napisana još za vrijeme trajanja procesa, prije izricanja presude. I kakva je ,,Praxisova‘‘ tako spremna reakcija? On pokretanje procesa protiv dra Đurića tumači željom da se ,,predstavnici stvaralačkog marksizma‘‘ uklone s nastavničkih mjesta na fakultetima! ,,Nije nikakva tajna‘‘, kaže se u ,,Uvodu‘‘ koji izlazi pod rubričkim nadnaslovom ,,Marksizam i društvena svijest‘‘, ,,da se u ovom smislu već pripremaju dosijei i procesi. A neki su već i započeli, kao što pokazuje slučaj s profesorom Mihajlom Đurićem.‘‘ U tekstu ,,Za slobodu akademske diskusije‘‘, kaže se u stilu naslova, da je ,,izjava za koju se tereti Mihajlo Đurić data u okviru akademske diskusije koju je organizirao njegov vlastiti Pravni fakultet i u krugu njegovih kolega po struci‘‘. Da li je Đurićeva izjava bila stručne prirode, čitalac može lako suditi na temelju opširnih izvadaka. Ona nikako nije ostala u krugu kolega po struci, nego je dva puta publicirana. Riječ je, dakle, o javnom djelovanju, a ne o zatvorenoj akademskoj raspri.
Anonimni pisci dvaju tekstova u ,,Praxisu‘‘ smatraju nadalje da su inkriminirane Đurićeve izjave ,,nedomišljene‘‘, pa ih zato, kako se može zaključiti, ne bi trebalo uzimati kao krivično djelo. Umjesto na njih ,,Praxis‘‘ upućuje na znanstvene radove dra Đurića (među kojima poimence na ,,Probleme sociološkog metoda‘‘ i ,,Sociologiju Maxa Webera‘‘) od kojih se niti jedan ne može ,,okvalificirati kao antimarksistički ili nacionalistički‘‘. Uostalom, bilo bi doista teško o problemima socioloških metoda i o Maxu Weberu pisati nacionalistički, pa makar se pisalo i nepromišljeno. Sudu vjerojatno nije pao na pamet olakotni argument o nedomišljenosti ,,nacionalističkih‘‘ (navodnici ,,Praxisovi‘‘) Đurićevih izjava, jer je po svemu sudeći smatrao da je profesor političke filozofije imao vremena i mogućnosti da o njima promisli naknadno, prije nego je neizmijenjeni tekst osobno dao ,,Studentu‘‘ i dok ga je redigirao za ,,Anale Pravnog fakulteta‘‘.
Što je sloboda akademske diskusije Koliko dr Đurić u nacionalnim stvarima drži do akademske razine i koliko se drži vlastite struke, pokazuje i njegov tekst objavljen u beogradskom časopisu ,,Umetnost‘‘ za srpanj-prosinac 1971. godine, pod naslovom ,,Spomenik razdora‘‘.
U povodu nimalo akademske raspre oko podizanja Njegoševa mauzoleja na Lovćenu, Đurić se tu pita ,,čemu služi taj spomenik razdora‘‘. Njegova izvedba odgovora na to retorsko pitanje na razini je tvrdnje da se ,,osnovano može posumnjati u istinsku privrženost Njegošu onih koji su hteli da ga zazidaju Meštrovićevim kamenim oklopom‘‘, koja se vjerojatno tiče odgovornih društvenopolitičkih faktora u Crnoj Gori. To, dakako, s akademskom i stručnom diskusijom ,,s argumentima pro i contra‘‘ nema mnogo veze, što će svakako uvidjeti i ,,Praxisovi‘‘ uvodničari. Ali zato ima veze s halabukom i vrstom ,,argumentacije‘‘ koju je oko Njegoševa mauzoleja podigao u srbijanskoj javnosti već razobličeni nacionalistički pokret.
Na tvrdnju da je u Đurićevu slučaju riječ o akademskoj raspravi, Josip Vrhovec najoštrije je reagirao. ,,Kad bismo takve napade na društveni i socijalistič ki jugoslavenski sistem prozvali akademskom slobodnom diskusijom, morali bismo prihvatiti da je i cjelokupna idejna podrivačka, rušilačka akcija separatistič kog nacionalizma bila akademska slobodna diskusija‘‘, rekao je on.
A ,,Praxis‘‘ to sigurno ne bi potpisao. ,,Praxis‘‘ se, uostalom, kako se eksplicite kaže u posljednjem dvobroju, ne slaže s inkriminiranim stavovima profesora Đurića. Iako u točki 6. napisa ,,Za slobodu akademske diskusije‘‘ odlučno odbija primjedbu, za koju i sam vidi da se naprosto nameće, da Mihajla Đurića brani ,,samo zato što je član redakcijskog savjeta ,,Praxisa‘‘, odnosno odbora Korčulanske ljetne škole‘‘, ipak se po svemu čini da je tome upravo nekako tako. ,,Praxis‘‘ brani dra Đurića jer je on — pripadnik ,,Praxisa‘‘.
Njegova se obrana stoga temelji na činjenici da je Mihajlo Đurić ,,bio aktivan u časopisu ,,Praxis‘‘ i Korčulanskoj ljetnoj školi, a dobro je poznato da su upravo ove grupacije progresivnih intelektualaca čvrsto ostale na pozicijama bratstva i jedinstva naših naroda‘‘.
,,Praxis‘‘ piše da će ,,opširnije progovoriti‘‘ Toliko o dru Đuriću. Promotrimo još ipak, poantu koju ,,Praxis‘‘ izvlači iz ovog sukoba. Najprije se pita nije li optužnica protiv dra Đurića ,,u stvari, indirektna optužnica protiv marksista okupljenih oko časopisa ,,Praxis‘‘ i protiv stvaralačkog marksizma uopće‘‘. Zatim čak postavlja pitanje nije li to ,,ona optužnica što već niz godina dolazi iz nekih drugih sredina‘‘, dakle — međunarodna zavjera(!), ,,koje nas optužuju zbog revizionizma‘‘. Onda iznosi zanimljivu definiciju ,,maksimalne širine i slobode diskusije i kritike‘‘, koja je ,,nužna pretpostavka razvoja humanističkog samoupravnog i demokratskog socijalizma‘‘, koja definicija glasi ,,da nitko čiji je jedini grijeh zastupanje neprihvatljivih shvaćanja (ukoliko nije riječ o ,,shvaćanjima‘‘ koje direktno propagiraju nasilje i zločin) ne bi trebalo da bude sudski progonjen‘‘. Dakle, indirektno propagiranje i poticanje nasilja i zločina spadalo bi u okvire takve slobodne diskusije. I na koncu, ,,Praxis‘‘ prijeti da će nasuprot ,,apsurdnoj tezi koja se pojavila u posljednje vrijeme, kako je marksistička ljevica otvorila vrata nacionalizmu‘‘, pa tako onda i nacionalističkom nasilju, ,,opširnije progovoriti drugom prilikom‘‘ o tome tko ih je zapravo otvorio.
Osjećaj progonjenog koji se uočava kod ,,Praxisa‘‘, a koji se u slučaju Mihajla Đurića opširno demonstrirao, često vodi neshvatljivim potezima. Logično bi bilo pretpostaviti da će značajna grupa marksističkih intelektualaca koja vodi ,,Praxis‘‘ — ako već doista hoće dijalog o ,,Stvaralačkom marksizmu‘‘ u Jugoslaviji — razlučiti opravdane kritike od neprimjerenih, kojih vjerojatno ima. A emotivna politička pozicija, koja se ponekad manifestira u ,,Praxisu‘‘, bez ikakve veze s njegovim filozofijskim i sociologijskim naporima, onemogućava pripadnike ,,Praxisa‘‘ da se normalno uključe u širi marksistički dijalog o nizu otvorenih pitanja, vodi ih u politički i intelektualni izolacionizam i spasilačke pokušaje lišene argumentacije, kao što je ovaj s Mihajlom Đurićem.
Kad bi ,,Praxis‘‘ gradio mostove dijaloga, učinio bi uslugu i sebi i jugoslavenskom marksizmu. Tada bi bilo moguće šire otvoriti prostore marksistič kog dijaloga uopće. I s ,,Praxisom‘‘, umjesto o ,,Praxisu‘‘ bez ,,Praxisa‘‘.
VUS, Zagreb, 2.8.19721., str. 9–10. Dag Strpić ZABRANA ,,FILOZOFIJE 72‘‘ Okružno javno tužilaštvo u Beogradu donelo je rešenje o privremenoj zabrani rasturanja časopisa ,,Filozofija 72‘‘ broj dva, koji izdaje Filozofsko društvo Srbije. Prema rečima zamenika okružnog javnog tužioca Svetozara Savića, rešenje o privremenoj zabrani doneto je zbog toga što se u više napisa ovog broja ,,Filozofija 72‘‘ iznose neistine, izopačene i alarmantne vesti i tvrđenja koja uznemiravaju građane i ugrožavaju javni red i mir. Odgovorni urednici časopisa ,,Filozofija 72‘‘ su Zagorka Pešić-Golubović i Ljubomir Tadić.
Konačnu odluku o ovom rešenju Javnog tužilaštva doneće Beogradski okružni sud na raspravi koja će, kako se očekuje, biti održana za nekoliko dana.
Politika, 2.9.1972., str. 6.
Mihajlo Đurić je odgovarao zbog svojeg mišljenja , dvadeset godina kasnije pokazaće se da je bio u pravu i tada nije bilo hrabrosti da se zaštiti sloboda govora i mišljenja i niko nije našao hrabrosti da upita gos, Đurića kako je njegovo mišljenje o raspadu jugoslavije i o politici u Srbiji.Zašto da pitaju čoveka koji je bio hrabar i mudar kada imaju poltrone koji govore kako vlast misli.
Moje duboko poštovanje za gospodina profesora Mihajala Đurića, njegovu hrabrost i odvažnost i građansko opredeljenje od takvih malobrojnioh intelektualaca samo možemo pozitivno da naučimo. Gde je tada bila SANU, SPC itd.
Skoro godinu dana niko , na žalost osim mene nije našao potrebe da da ostavi komentar na ovaj vaš istoriski tekst. Mali broj građana i ne zna ko je Dr. Mihajlo Đurić , često ga katostrafolno zamenjuju sa vojvodom Đurićem, što jasno ukazuje na naše konstantno neznanje i loš izbor informacija.Profesor je istorija naše filozosfske, političke i socijološke misli, on je 1971 najavio jasno naučno šta će se dogoditi ustavnim promenama koje ne garantuju građanima i posebno srpskom narodu ravnopravnost-to nije nacionalizam, to je jasna naučna analiza tadašnje vođenja jednopartiske politike, koju su podržali i srpski komunisti . On je potpuno nevin odgovarao za svoje naučne stavove , niko ga nije zaštitio ni u Srbiji , ni Evropskoj javnosti, ostao je usamljen do današnjeg dana, ali izuzetan intelektualac, mislim da je još veća tragika neponovljiv za decenije koje nas čekaju i koje neće biti ni malo lake.Takvi ljudi se kod nas ili sklanjaju ili pogubljuju , treba biti samosvestan i iskoristiti njegova znanja i tako preneti mlađima. To izgleda ne rade ni danas njegove mlađe kolege, koji nisu uplašeni ali su egoistični karejeristi i često ideolozi i smeta im tako jaka etična i moralna pojava ličnosti profesora Mihajla Đurića. Sa poštovanjem prema vama i profesoru.
Srećko Pantović