Izvod iz štampe – deo I
ZAVRŠENO SUĐENJE MIHAJLU ĐURIĆU, PROFESORU PRAVNOG FAKULTETA U BEOGRADU BEOGRAD, 14. srpnja.
Pred beogradskim Okružnim sudom u petak je završeno suđenje Mihajlu Đuriću, redovnom profesoru Pravnog fakulteta u Beogradu koji je optužen da je 1971. godine u više mahova govorom na javnom skupu i objavljivanjem članaka u listovima i časopisima, u svrhu neprijateljskog djelovanja protiv našeg društvenog i državnog uređenja, podsticao i pozivao na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije, prikazavši pri tome zlonamjerno i neistinito društveno-političke prilike u zemlji, čime je izvršio krivično djelo neprijateljske propagande.
Predsjednik Krivičnog vijeća Đorđe Katić je na raspravi u petak djelomič no prihvatio prijedloge obrane pa su, pošto je pročitano nekoliko članaka, dali završne riječi branitelj i javni tužilac, te optuženi.
Zastupnik javne tužbe Božidar Marković, analizirajući diskusiju optuž enog a posebno njegovo izlaganje, rekao je da se u istupima optuženog nikada ništa ne govori o nekim dobrim stvarima u Jugoslaviji, već je kod njega uvijek sve crno. Ostajem pri optužnici jer smatram da je optuženi svojim istupanjima išao na razbijanje bratstva i jedinstva i da je zlonamjerno i neistinito prikazivao naše društvene prilike.
Na kraju, tužilac je predložio da se optuženi proglasi krivim i kazni po zakonu.
Branilac optuženog advokat Vitomir Knežević rekao je, među ostalim u završnoj riječi da nema dokaza o krivici optuženog te da prof. Đurić nije istupao s nacionalističkih pozicija, odnosno išao na razbijanje bratstva i jedinstva i zlonamjerno i neistinito prikazivao naše prilike. On je na kraju zatražio da se optuženom izrekne oslobađajuća presuda.
Na kraju govorio je i optuženi Đurić. On je u svemu prihvatio riječ svog branitelja i izjavio da se ne osjeća krivim jer nije istupao s nacionalističkih pozicija.
Krivično vijeće izreći će presudu u ponedjeljak u 12 sati.
Vjesnik, 4. srpanj 1972., str. 4. M. Popović
ZAVRŠENO SUĐENJE PROFESORU DR MIHAJLU ĐURIĆU Dve godine strogog zatvora zbog razbijanja bratstva i jedinstva Redovni profesor Pravnog fakulteta u Beogradu dr Mihajlo Đurić osuđen je juče u beogradskom Okružnom sudu na dve godine strogog zatvora.
Predsedavajući sudija Đorđe Katić je rekao, obrazlažući presudu, da je istupanje optuženog Đurića podsticalo razbijanje bratstva i jedinstva i da je raspirivalo šovinističke strasti.
Optuženi je, rečeno je, netačno i zlonamerno prikazivao situaciju u zemlji.
On je i govorio i pisao da je srpski narod ugrožen i da mora da se bori za svoj ugroženi integritet i identitet. Jugoslaviju je poistovećivao sa životarenjem jednog geografskog pojma.
Sudija je uzeo u obzir da je optuženi učestvovao u narodnooslobodilačkoj borbi i da ranije nije bio osuđivan.
Politika, 18.7.1972., str. 10. P. I.
REŠENJE OKRUŽNOG SUDA U SISKU Zabranjen ,,Praksis‘‘ Sisak, 31. jula Veće Okružnog suda u Sisku, kojem je predsedavao Branko Košutić, donelo je danas rešenje o zabrani rasturanja filozofskog dvomesečnika ,,Praksis‘‘ br 3 i 4.
U rešenju o zabrani se ističe da se u prilozima u ,,Uvodu‘‘ i u hronici ,,Za slobodnu diskusiju‘‘ iznose lažne i alarmantne tvrdnje koje izazivaju uznemirenost građana. U članku ,,Uvod‘‘, kako je naglašeno u rešenju, iznosi se da u našem društvu postoji zbrka u odnosu na ,,marksizam‘‘ i ,,odgoj‘‘ i da to nije slučajno, već namerno i dalje se povećava. Na stranicama ,,Praksisa‘‘ se iznosi da se guši svaka napredna ideologija koja se temelji na marksizmu, a njeni ideolozi se progone. Tako je, na primer, kao dokaz kako je rečeno na raspravi, iskorišćen i lažno prikazan krivični postupak protiv profesora Pravnog fakulteta u Beogradu Mihajla Đurića.
Politika, 1.8.1972., str. 10. D. G.
ADVOKAT VELIKOSRPSKOG NACIONALISTA Onaj tko poziva na nasilnu i protuustavnu promjenu društveno-političkog uređenja nema pravo da se zaštićuje formulom akademske slobode diskusije. Časopis ,,Praxis‘‘ stao je u obranu profesora Beogradskog univerziteta dra Mihajla Đurića, koga je sud zbog počinjenoga krivičnog djela neprijateljske propagande — osudio na dvije godine strogog zatvora NEDAVNO izlaganje Josipa Vrhovca, sekretara Izvršnog komiteta CK SKH, na savjetovanju sa sekretarima međuopćinskih konferencija i općinskih komiteta Saveza komunista Hrvatske, svratilo je pažnju političke publike na netom iz tiska izašli dvobroj časopisa ,,Praxis‘‘. Nije još izvjesno hoće li to povećati prođu dvobroja, jer je dan nakon toga dr Aleksandar Nojman, zamjenik okružnoga javnog tužioca u Sisku, mjestu gdje se tiska ovaj časopis, donio rješenje o privremenoj zabrani raspačavanja. Inkriminiranom ,,Uvodu‘‘ i prilogu ,,Za slobodu akademske diskusije‘‘ tužilaštvo pripisuje da ,,iznose lažne i alarmantne tvrdnje, koje izazivaju uznemirenost građana i remete javni red i mir‘‘, te predlaže Okružnom sudu u Sisku da izrekne trajnu zabranu raspačavanja ,,Praxisa‘‘ broj 3–4 1972. i odredi zapljenu i uništenje njegovih primjeraka.
Pod firmom marksizma U dijelu svoga izlaganja Josip Vrhovec posebno se osvrnuo na komentar ,,Praxisa‘‘ koji se tiče suđenja i presude koja je prije dva tjedna izrečena dru Mihajlu Đuriću, profesoru Beogradskog univerziteta i članu redakcijskog savjeta ,,Praxisa‘‘. Rekavši da je Đurić htio proturati koncept neravnopravnosti u Jugoslaviji, koncept hegemonizma i dominacije, da je za svoje centralističke, staljinistič ke, velikosrpske koncepcije dobio zasluženu kaznu, Vrhovec je istakao da se, eto, našla grupa koja pod firmom marksizma štampa politički proglas koji kompletno i temeljito ruši osnove našega društvenog života, a sastavljena je od ljudi koji za sebe tvrde da su jedino oni revolucionari i marksisti.
U presudi dru Mihajlu Đuriću, da se oko nje nije podigla ova naknadna prašina, zapravo bi najzanimljivije i najneobičnije bilo to da je optužnica podignuta više od godinu dana nakon počinjenoga krivičnog djela. Dok je u slučaju paralelnih procesa koji se vode ili pripremaju protiv separatista u Hrvatskoj razumljivo zašto optužnice nisu prije podignute, jer su oni u vlastitim, bliskim ili naklonim rukama držali značajan dio političkog utjecaja u Republici, u slučaju profesora Đurića to ne može biti tako jasno.
Mimo toga, dela i napose riječi zbog kojih je optužen i osuđen beogradski profesor, a koje opširno navodi optužnica, većinom nisu ni neobične ni originalne.
On svakako nije ni prvi ni posljednji koji ih je izgovorio, učinio i zastupao.
Amandmani — ,,dezintegracija srpskog naroda‘‘ U ožujku 1971. godine profesor sociologije i političke filozofije na Pravnom fakultetu u Beogradu, dr Mihajlo Đurić, na sjednici Sekcije univerzitetskih nastavnika koja je raspravljala o predstojećim ustavnim promjenama, izjavio je da ,,Jugoslavija već danas predstavlja gotovo samo geografski pojam, budući da se na njenom tlu ili, tačnije, na njenim razvalinama, i to pod maskom doslednog razvijanja ravnopravnosti između naroda koji u njoj žive uspostavlja nekoliko samostalnih, nezavisnih, čak međusobno suprotstavljenih nacionalnih država‘‘. Profesor, međutim, prema vlastitim riječima, zapravo nije debatirao o tekstu predloženih amandmana, radi čega se Sekcija sastala. Svoje izlaganje on je započeo ogradom od amandmana. ,,Hteo bih odmah na početku da jasno i otvoreno kažem da neću govoriti o slovu predloženih ustavnih promena, jer smatram da o tome uopšte nije vredno govoriti.‘‘ Dr Đurić, naprotiv, taj tekst želi demaskirati. ,,Sve što bih imao da kažem svodilo bi se na to da je on nedovoljan i neprikladan za stvarni razgovor o onome što je u ovom trenutku jedino nužno, ma kako srećno prošlo njegovo predviđeno pretresanje u javnosti.‘‘ Stoga on govori o ,,onome što amandmani skrivaju i zabašuruju‘‘, pa ih kvalificira kao protivne ,,životnim interesima srpskog naroda‘‘, jer oni vode ,,dezintegraciji‘‘ tog naroda. Đurić tu tezu obrazlaže na ovaj način: ,,Očigledno je da granice današnje SR Srbije nisu nikakve ni nacionalne ni istorijske granice srpskog naroda. Ni za jednu republiku u Jugoslaviji, izuzev, možda, Sloveniju, postojeće granice nisu adekvatne, a pogotovu ne za Srbiju. Treba li uopšte da vas podsećam da izvan u ž e Srbije živi oko 40% Srba, ili gotovo koliko i Hrvata u SR Hrvatskoj, odnosno koliko ima Slovenaca, Makedonaca i Muslimana zajedno? U trenutku kad je silom prilika doveden do toga da treba ponovo da uspostavlja svoju nacionalnu državu, može li srpski narod da bude ravnodušan prema svojim mnogobrojnim delovima izvan sadašnjih granica SR Srbije?‘‘ (kurziv svagdje D.S.).
,,Smišljene smutnje‘‘ prof. Đurića Prema Đurićevim riječima, ,,Srbi u Bosni i Hercegovini, iako su većina stanovništva, nemaju mogućnosti ni da se služe svojim ćiriličnim pismom, a u SR Crnoj Gori srpski narod nema pravo ni na svoje vlastito nacionalno ime‘‘.
Sve su te tvrdnje, uostalom, vrlo dobro poznate. Nema srpskog nacionalista koji ih, rezimirane do slogana, svakodnevno ne koristi. Interesantnija je Đurićeva interpretacija motiva stvaranja poratnoga državnog uređenja Jugoslavije. On smatra da je poratni centralizam u nas uveden prije svega da bi se izbjeglo pitanje ,,nacionalnih odgovornosti za genocid nad srpskim narodom‘‘ počinjen za vrijeme rata. On zatim konstatira da je ,,srpski narod dostojanstveno prešao‘‘ preko zločina koji su nad njim počinjeni, ali smatra da je, ,,više nego bilo šta drugo, danas neophodno otrežnjenje srpskog naroda od zabluda prošlosti‘‘. Srpski se narod mora ,,okrenuti sebi, mora početi da misli na svoj opstanak (kurziv D.S.), mora početi da se bori za svoj opasno ugroženi nacionalni identitet i integritet‘‘.
Cjelovit tekst tog govora na Sekciji univerzitetskih nastavnika objavljen je u beogradskom ,,Studentu‘‘ pod naslovom ,,Smišljene smutnje‘‘. Profesor Đurić naknadno ga je dao jednom uredniku tog lista beogradskih studenata. Redigirani tekst objavljen je i u časopisu ,,Anali Pravnog fakulteta‘‘ u Beogradu. Taj je broj ,,Anala‘‘ bio zabranjen.
Krivično vijeće beogradskog Okružnog suda izreklo je sredinom srpnja ove godine kaznu od dvije godine strogog zatvora dru Đuriću, zbog krivičnog djela neprijateljske propagande iz člana 118 Krivičnog zakonika, s obrazloženjem da je ,,pozivao na nasilnu i protivustavnu promenu društveno-političkog uređenja‘‘, ,,lažno i zlonamerno prikazivao prilike u zemlji‘‘ i ,,širio nacionalnu mržnju i netrpeljivost‘‘.
Mihajlo Đurić je odgovarao zbog svojeg mišljenja , dvadeset godina kasnije pokazaće se da je bio u pravu i tada nije bilo hrabrosti da se zaštiti sloboda govora i mišljenja i niko nije našao hrabrosti da upita gos, Đurića kako je njegovo mišljenje o raspadu jugoslavije i o politici u Srbiji.Zašto da pitaju čoveka koji je bio hrabar i mudar kada imaju poltrone koji govore kako vlast misli.
Moje duboko poštovanje za gospodina profesora Mihajala Đurića, njegovu hrabrost i odvažnost i građansko opredeljenje od takvih malobrojnioh intelektualaca samo možemo pozitivno da naučimo. Gde je tada bila SANU, SPC itd.
Skoro godinu dana niko , na žalost osim mene nije našao potrebe da da ostavi komentar na ovaj vaš istoriski tekst. Mali broj građana i ne zna ko je Dr. Mihajlo Đurić , često ga katostrafolno zamenjuju sa vojvodom Đurićem, što jasno ukazuje na naše konstantno neznanje i loš izbor informacija.Profesor je istorija naše filozosfske, političke i socijološke misli, on je 1971 najavio jasno naučno šta će se dogoditi ustavnim promenama koje ne garantuju građanima i posebno srpskom narodu ravnopravnost-to nije nacionalizam, to je jasna naučna analiza tadašnje vođenja jednopartiske politike, koju su podržali i srpski komunisti . On je potpuno nevin odgovarao za svoje naučne stavove , niko ga nije zaštitio ni u Srbiji , ni Evropskoj javnosti, ostao je usamljen do današnjeg dana, ali izuzetan intelektualac, mislim da je još veća tragika neponovljiv za decenije koje nas čekaju i koje neće biti ni malo lake.Takvi ljudi se kod nas ili sklanjaju ili pogubljuju , treba biti samosvestan i iskoristiti njegova znanja i tako preneti mlađima. To izgleda ne rade ni danas njegove mlađe kolege, koji nisu uplašeni ali su egoistični karejeristi i često ideolozi i smeta im tako jaka etična i moralna pojava ličnosti profesora Mihajla Đurića. Sa poštovanjem prema vama i profesoru.
Srećko Pantović