Život za slobodu
Autor: Milan Milišić
No rat je jedna od onih kataklizmi kad jedno lako postaje drugo, a sve skupa – ništa.
Svoju slobodu – zbroj svojih poriva i stremljenja – neprestance žrtvujemo životu, životu kao sklopu uvjetovanosti i komotnosti. Pa zar nije logično da se sve to jedanput i obrne? Da sloboda bude čin (akt) a život vrijeme u kojemu se taj čin može odvagnuti, u kojemu može potrajati.
Samo samoubojica na isti tas vage stavlja svoj život i svoju slobodu; da bi jedno uništio drugim. On uzima slobodu da bude mrtav i uzima sebi život da bi (ga) se oslobodio.
Mislim da je tako nekako rezonirala gospođa Mici na vrhuncu svog razložnog jeda: “Ako već hoćeš izvršiti samoubojstvo – izvoli! Ali nemoj to nametati i drugome”.
Da li je Mirko Šuštar vjerovao da će se spasiti? Nesumnjivo. No upravo vjera u spasenje, vjera u bolji život na zemlji i (ili) na nebu, ona je nezamjenjiva hrana svakog opredjeljenja za mučeništvo. Zato znam da njegov ostanak nitko nema pravo naprosto otpisati u stavci “naivnost”.
Taj crni optimizam, to ljekovito građenje nade traži svoje preimenovanje.
I dugo mi je trebalo dok sam shvatio da je, bez trunke fanatizma, nasuprot svakoj ideologiziranoj svijesti, nasuprot razlogu i ženi, Mirko Šuštar, mali bifedžija iz ratnog Dubrovnika, stao te noći u obranu slobode.
Kao da je, ne znajući sam kako, u porobljenom Dubrovniku, nekoliko sati prije slobode koja dolazi, stao u obranu onih principa koji su mnoge odveli u šumu i borbu. Njegov trenutak izjašnjavanja je stigao odista kasno. Pa ipak, na vrijeme. Pitanje koliko je u tome otporu, u tome izboru da se bude pasivan i moguća žrtva, koliko je u tome samoubilač kog, ostat će, na žalost ili na sreću, bez preciznog odgovora. I mada je samoubilački poriv dovoljno širok da ponese teret otpora, žestinu opredjeljenja, s njim uvijek kao da ide i neka primjesa frivolnog. I zato bih volio da ga jednostavno isključim. Onaj tko do samozatajnosti štuje svoj nazor može u očima razložnog djelovati kao samoubojica. Međutim, on sam kao da na pola puta uvijek pokreće neki mehanizam koji obesnažuje izvođenje gornjeg zaključka. U stavu “ginem za pravdu” težište je uvijek na onome za pravdu, nikad na ginem. A zaključivanje je, u principu, jedna logička operacija koja je suvisla samo dotle dok djeluje (ogranič avajuća svijest) koja bespogovorno usvaja tu logiku. Onoga časa kad se iz tog odnosa iskorači ostaje tako malo onog na što se možemo pozvati. To je upravo ono mjesto gdje se otvaraju vidici tragičnog.
Ja, naravno, ni tad ni danas, nisam mogao uspostaviti logičnu vezu između toga što je Dubrovnik oslobođen i činjenice da nema više dunda Mirka. Kakva je veza između bračne svađe u saloči Šuštarevih i pobjedonosnog uzmaha onog kola punog grlenih glasova, širokih prsa, neobičnih pokreta…
Bilo je onih koji su izdržali mučenja ne progovorivši, vjerni svojoj utemeljenosti u ispravnosti svoje borbe. I onih koji su pali u jurišu s posljednjom misli da ih zvižduk metaka podsjeća na fijuk čiope. Mirko Šuštar je izdržao u svom ljudskom uvjerenju da on ni za što nije kriv.
Uvjeti su bili ratni i misli su najčešće same od sebe slijedile ratnost. Neka ruka je po određenom šablonu sačinila popis, kao što je to uvijek sa popisima. Zasjedao je prijeki sud. Na plakatu s tridesetsedmoricom osuđenih na smrt bio je deveti po redu. Na dnu popisa stajala je naredba da nitko ni za koga ne smije intervenirati.
Šuštarev pojam časti bio je očito preslab štit za njegov život. I tako je ispalo da ništa u njegovoj osobnoj povijesti nije slavno. Malima je data mala sudbina; život im, jednako kao i smrt, prolazi ne ostavljajući značajnije tragove. Tko danas, skoro četiri decenije nakon oslobođenja Dubrovnika, pamti dubrovačkog Čeha Mirka Šuštara, vlasnika buffeta na Stradunu, čovjeka koji je vjerovao da svijet može biti ovakav ili onakav, a ne da uvijek mora biti kakav jest.
Život je dao za pravo njegovoj ženi, rat je opravdao egzekutora, slava je naravno pravedno pripala pobjednicima. Samo je Mirku Šuštaru pripalo ništa i nema više nikoga tako moćnog da mu nešto može dati.
“Za razliku od slave”, kaže Isidora Sekulić, “čast nikad nije šumna, burna, nikad ne znači bezuslovni klimaks i prvenstvo. A kad je u pitanju čuvstvo časti, onda smo definitivno unutra u čoveku, u jednom isključivo aktivnom procesu. Čuvstvo časti i ljubav za čast to je samopoštovanje čoveka zato što oseća da je poštovač velikih stvari, da na kraju poziva svoga vidi ideal i Boga”.
Mnogo godina kasnije, ne obraćajući tad na to pažnju, čuo sam kako majka razgovara sa susjedom o gospođi Mici. Susjeda je vidjela gospođ u Mici u Beču. Gospođa Mici je bila dobro i zdravo. Ali mene su tad interesirale zračne puške; davno sam već zaboravio njene šarene krpice i noć s pedantno zapakiranim koferima.
No uspomene ne mogu, kao ljudi, odseliti zauvijek; njihovo je nešto što hoće i umije odživjeti u nama svoj život do kraja. Rat bez sumnje smanjuje broj onih koji pate. No patnje na svijetu, usprkos svim žrtvama, nije ništa manje; kao da je njena količina, poput količine vode na Zemlji, mada neizmjerljiva, neka ipak zauvijek zadata veličina. Kad-tad otvori se bunar nebeski da nas napoji i onim kapljicama koje su prskale u stranu dok smo kao djeca gacali po lokvama.
Njegova smrt je do mene dopirala polako. Kao da je to bio slučaj koji su rješavale kancelarije neke beskrajne Administracije. Probijala se do mene kroz godine s malom propusnosti. Nelagoda koja me pecne svaki put kad prolazim barkom pokraj Dakse, idući ka nekom od Elafita stapa se s onom mješavinom emocija koja me obuzme kad – bilo odakle – polazim na otoke; jedva da bih u njoj našao neko određeno mjesto za Šuštara.
Njegove smrti vjerojatno ne mogu nikad ni biti u potpunosti svjestan, jer nikad nisam bio svjestan u potpunosti ni njegova života. On je kao jedna od onih intrigirajućih sitnica iz djetinjstva, kao zapamćena pukotina u zidu za koji moram provjeriti da li je tamo kamo ga moje sjećanje locira.
I mada mi je njegov lik fizički sasvim izmakao, sad držim da, dok sam živ, neću zaboraviti njegovu unutrašnju uspravljenost koja mu je, nespremnu a ipak tako odlučnom, nalagala da se izravna sa sudbinom, i to kako je skupa s ostalima, mada ga s njima ne broje, dao svoj život za slobodu. Možda sam – u trenutku kad mu se pred očima ukazao niz profila puščanih cijevi – ja, dijete koje se igra na podu saloče u njegovom stanu – bio jedna od slika što su prostrujale kroz njegovu svijest. Sve ih je ionako ostavljao u toj ljubavnički neumjerenoj eksploziji smrti koja je njime tresnula o tlo.
Dubrovnik, 1982.