Život za slobodu
Autor: Milan Milišić
“Samo se jedan čovjek rodio, samo jedan čovjek je umro na zemlji.
Tvrditi suprotno čista je statistika.” H. L. Borhes Ispisane jakim i nečitkim pismom djetinjstva dvije me slike vezuju za oslobođenje Dubrovnika.
Sjedim na tepihu nasred velike dnevne sobe – saloče, kako se to u Gradu zove – i igram se krpicama. Krpice su retaji koje mi je dala gospođ a Mici. To je ona teta što svako večer sjedi za šivaćom mašinom.
Ona je šnajderica. Ovo večer, međutim, koluti mašine miruju. Mirni su na neki osoben način i svi koji sjede u saloči, izuzimajući gospođu Mici i njenog muža koji se glasno prepiru. Prepiru se sad na njemačkom, sad na hrvatskom. Nitko se ne miješa u njihov razgovor, mada svi emocionalno njore kroza nj.
Večer je uoči oslobođenja Dubrovnika. Nijemci se te noći povlače iz grada. Gospođa Mici ima austrijski pasoš. Ona je švapski pedantno zapakirala svoje i muževljeve kofere, i oslanjajući se na opreznost, razbor i intuiciju odlučila da ona i muž napuste Dubrovnik s Nijemcima.
Ali muž neće. Odgovara i nju.
Mirko Šuštar, Čeh koji godinama živi u Dubrovniku, drži na Stradunu buffet. On je jednostavan čovjek i njegovi razlozi su jednostavni: “Zašto bih ja bježao odavde, sa nekim i nekamo? Ovdje je moja kuća, ja živim ovdje; u svakom drugom mjestu sam izbjeglica bez krova i kruha.
Nikomu nisam nikakvo zlo učinio, gledam svoj posao, nikomu nisam dužan”.
Kontra ovoj, na izgled razložnoj poziciji, stoji uvijek utegnuta gospođ a Mici, i sve se više i više ljuti. Ona ne negira ništa od onoga što on kaže ali su njeni zaključci potpuno oprečni njegovima. Otprilike: “Nikad ti nećeš narasti! O čemu ti pričaš? Jesi li zaboravio da je rat, svjetski rat? Da u ratu ne važi ta tvoja djetinjasta logika. Jesi li oženjen Njemicom? Jesi. Je li tvoj buffet stalno pun Nijemaca? Jest. Komu ćeš ti objasniti da je za tebe gost samo gost? Imaš li ikoga na partizanskoj strani tko će se zauzeti za tebe? Nemaš. Pa kako onda možeš biti tako glup, tako nedokazan!?” I lupka u liniji petom svoje čizmice o pod.
K Šuštarevima smo preselili iz straha od bombardiranja. Otac, majka i ja dijelimo jednu sobu njihovog stana u gradu. Zašto smo napustili svoju kuću? Uostalom, zašto se kriti od eventualnog bombardiranja unutar zidina? Zar nije logičnije da su kuće van zidina, sa manje katova i raspoređene u manjoj gustini daleko sigurnije, ako sigurnost mjerimo realnim procentom rizika. Da, ali postoje ti i “emotivno-povijesni” razlozi.
Jedna je osobita vrsta zatvorenosti kojom je prostor unutar zidina natopljen. Konstruiran da bi zaštitio i osigurao, taj prostor istodobno zrači nadmoć prema vanjskom, divljem svijetu. Kao da će svojim srezanim blokovima zgrada i svojim mostovima skrenuti tovar bombardera, zavrnuti i samu putanju letjelica. U grad se dolazi trgovati ili slaviti; nasilna smrt u gradu nije u skladu sa njegovim značenjem za koje se svijest i u to divlje vrijeme otima; ona je u gradu, budući da nije u skladu s pretpostavljenim i dugo življenim – neskladna. U gradu se može umrijeti od trešnje, od kuge ili prirodnom smrću. U svakom slučaju, od nečega što je vis major, Božja volja, a ne neka “tamo prdarija, gvera, bombardavanje, revolucijon…” Ta sigurnost škatule je očiti anakronizam još od Napoleonova vremena: ali stoljetno uvjerenje da se gine vanka, tamo u Primorju, Konavlima, u Hercegovini, na moru, sagradilo je kamen po kamen, jednu drugu vrstu utvrde, zid psihološke nadmoći mjesta koji generacije očito baštine.
Stojimo s puno drugih ljudi ispred crkve Sv. Vlaha. Noć je prošarana nekim neobičnim osvjetljenjem koje do tada nisam bio vidio. U nepravilnom krugu oko Orlandova stupa trupkaju neki džinovi u robi koju također nikad nisam vidio. Glas kolovođe koji počinje pjesmu tako je oštar da mi se čini kako bi svojim bridom mogao presjeći zvonik na pola.
Gledam na tren u jednog od džinova s raskopčanom sivo-zelenom košuljom iz koje nadiru gusto maljave grudi.
Kolo se širi, i mati me povuče za ruku da me ne ugazi neka od ogromnih, kao tenk teških cipela koje džinovi nose. Vidim u pretapanju slika neka razdragana ženska lica, neka ozarena bahatim zadovoljstvom, druga napeta od smijeha i pjesme. Ali uglavnom, ne vidim ništa osim gužve, nogu, donjih dijelova kaputa… Atmosfera je elektrizirana mješavinom slavlja i straha.
Kategorije života i slobode kategorije su koje tako lako uzimamo za jasne po sebi i tako olako izjednačavamo. Život dijelimo od neživoga (smrti) i slobodu od neslobode (ropstva) nekom osjenčanom crtom što kao državna granica razmeđuje predio na karti. Tamo pak gdje ta granica prolazi, u planinskoj vrleti ili na pučini, čovjek se nema za što uhvatiti; u neveri ili snježnoj oluji granica za njega ne postoji. Priroda postavlja granice njegovoj slobodi i njegovom životu. Jači i slobodniji on može biti od tih fizičkih datosti, ali samo prema unutra. Sloboda i život su zato najprije kategorije unutrašnjeg čovjekovog svijeta a ne pitanje kliničke smrti ili javnog deklariranja.