6. Poslednji čin drame Milana Milišića odigrao se 5. oktobra 1991.
godine oko 18 i 30 časova na pragu kuhinje njegovog stana u Župskoj ulici broj 5 u Dubrovniku kada je Milan Milišić ubijen granatom ispaljenom sa broda mornarice JNA koja je držala Dubrovnik pod opsadom.
Paradoksalno je da je Milan Milišić koji se osećao i izjašnjavao kao Jugosloven, ubijen projektilom Jugoslovenske narodne armije. S druge strane kao osetljiv, suptilan, otvoren i radoznao duh Milišić je izbegavao vojsku, vojnu službu i sve što ona znači i simbolizuje, a ipak sustiglo ga je topovsko đule vojske od koje se celog života sklanjao, od koje je bežao i od koje je zazirao. Igrom slučaja ili neumitnošću sudbine Milišić, koji je ceo život proveo slaveći obične, svakodnevne stvari: vino, putovanja, periferiju, otoke, zvezde, ljubav, bilje, voće i povrće, kulinarstvo, šeretluk…, poginuo je u kuhinji u blizini šporeta kome se uputio da spreči da mu juha zagori. U čitavom nizu simboličnosti vezanih za ovu čudoviš nu, besmislenu, užasnu i strašnu smrt treba pomenuti i to da ga je čuvao i nad njim mrtvim celu noć bdio njegov verni, ogromni šarplaninac Čobi.
Milan Milišić bio je prva civilna žrtva varvarskog i sumanutog granatiranja Dubrovnika na početku krvavog pira Slobodana Miloševića, tog lombrozovskog tipa, suicidne ličnosti, okrutnog tiranina i vlastodršca, podmuklog i masovnog ubice i njegove polulude, pomahnitale i od sile vlasti i moći potpuno izbezumljene žene.
Udruženje književnika Bosne i Hercegovine sa sedištem u Sarajevu, jednom od četiri grada Milana Milišića (preostala tri su Dubrovnik, Beograd i London ), gradu koji će uskoro doživeti sudbinu Dubrovnika u mnogo težem, obimnijem i dugotrajnijem granatiranju, opsadi, iznurivanju i ubijanju, izdalo je 7. oktobra 1991. godine saopštenje koje je potpisao predsednik Udruženja Jakov Jurišić, u kome se kaže: “U bezumnom bratoubilačkom ratu koji se širi i uzima sve veći broj nedužnih žrtava, prekjuče je u Dubrovniku smrtno stradao i Milan Milišić jedan od najistaknutijih naših savremenih pjesnika. Bio je jedna od najljepših spona srpske i hrvatske poezije, majstor stiha i sjajan prevodilac, esejista i putopisac.
Oni koji ruše sve mostove među narodima i ljudima poslaše i njega u grob. Izražavajući naše najdublje saučešće porodici i prijateljima umrlog pesnika, i žal zbog velikog gubitka za književnost našeg jezika, na ovaj način ujedno protestujemo protiv zločinačkog čina slijepih ubica, koje će zbog ovoga stići sud pravde, kao što će ih po zlu upamtiti i književna istorija”.
Tako se sklopio i završio životni krug sjajnog pesnika, neobičnog, radoznalog i otvorenog čoveka, plemenite, duhovite i suptilne ličnosti, autentičnog gospodina, pravog dubrovačkog gospara i oriđinala Milana Milišića, koji je trajao samo 50 godina.
Beograd 1. maj 2003.
Duboko sam dirnut ovim tekstom gospodina Todorovica,i sudbinom pesnika Milisica.Danas mogu samo da kazem da sam najbolji potez u zivotu napravio,sto nisam hteo da ucestvujem u tom ratu i napadu na Dubronik,i danas placam cenu te odluke,ali mi je savest cista.Jos nije otvorena ta tema u srpskom drustvu,i ne nazire se da li ce.Orosti nam Dubrovnice.
Iako poslednjih godina letujem u Dubrovniku, upravo protekle 2007. sam u razgovorima sa domacinima pomenuo ime Milana Milisica. Moram da priznam da sam punu predstavu o
njemu dobio tek posle citanja ovog kazivanja advokata Dra
goljuba Todorovica; na tome sam mu duboko zahvalan.
Posto cu tokom 2008. vise puta pohoditi Dubrovnik, skrenucu
paznju i na ovaj tekst u “Hereticus”-u profesionalcima u Ar
hivu Grada Dubrovnika.
Srdacan pozdrav Jereticima,
EvroSrbin iz Ravangrada
Poznavala sam Milana, bio je veliki intelektualac i knjizevnik, pravi dubrovcanin i mediteranac. Puno nam fali.