Procesi, presude i ubistvo Milana Milišića
Autor: Dragoljub Todorović
Sve društvene strukture, štampa i kompletno javno mnjenje protiv su čoveka koji je izabran za metu, slučaj, aferu i tu nikakvi pozivi na zdrav razum, logiku i normalne ljudske rezone ne pomažu. Sve što je primenjeno prema Milišiću već je viđeno, upotrebljeno prema mnogim žrtvama montiranih i političkih procesa.
Vrhunac akcije proizvođenja neprijatelja predstavlja pokretanje montiranog sudskog procesa. Općinsko javno tužilaštvo u Dubrovniku, svojim aktom Kt – 31/83 od 18. veljače 1983. godine podiglo je optužni predlog protiv Milana Milišića zbog krivičnog dela širenje lažnih vješti iz člana 197 stav l KZ SRH počinjenog objavljivanjem teksta Život za slobodu u listu Laus.
Na osnovu tog optužnog predloga 13. maja 1973. godine održano je suđenje Milanu Milišiću pred većem Općinskog suda u Dubrovniku kojim je predsedavao predsednik suda, sudija Antun Mihočević, i istog dana doneta je i objavljena presuda K – 62/83 – 14, kojom je Milišić oglaš en krivim za krivično delo širenje lažnih vesti iz člana 197 stav l KZ SRH, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 meseci, s tim da se utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko okrivljeni ne počini novo krivično delo u roku od tri godine.
Na suđenju Milišić je izjavio da njegov tekst Život za slobodu objavljen u Lausu predstavlja isključivo književno delo i tražio je da se odredi veštačenje preko stručnjaka za književnost radi utvrđivanja da se radi o literarnom delu i da ne postoji namera okrivljenog ka uznemiravanju građana.
Sud odbranu Milišića nije prihvatio i tekst je tretirao kao dokument, kao verodostojnu ispravu, kao direktno svedočanstvo, kao izveštaj sa lica mesta.
Pre svega glavna ličnost Milišićeve priče zove se Mirko Šuštar, a čovek koji je presudom Vojnog suda osuđen i streljan zove se Miroslav Šustal. Samo to je dovoljan dokaz da je Milišić građu iz stvarnog života preoblikovao u umetnost.
Sud nalazi da Milišić u svom tekstu iznosi lažnu tvrdnju da je Šustal “neosnovano osuđen i strijeljan od strane prijekog suda jer se po nekom šablonu našao na popisu onih koje treba pogubiti”. Ovo Milišić ne tvrdi za Šuštala, stvarnu ličnost, već za svog književnog junaka Šuštara.
Zatim, i sud tvrdi da je taj Šustal osuđen presudom Vojnog suda VIII korpusne vojne oblasti NOVJ, Vijeća kod dubrovačke komande područja, S br. 111/44 od 27. 1. 1945.
Dakle, tačno je da je taj Šustal osuđen na smrt i streljan.
Dalje, Vojni sud sigurno nije bio neki redovni ili građanski sud, već sud koji sudi u ratnim uslovima, formiran od vojnih vlasti i sudi za vojna i ratna krivična dela. Takav sud u svojoj prozi Milišić zove pravim imenom, onim što on stvarno jeste: preki sud.
Sigurno je da se taj Šustal našao pred prekim sudom šablonski i to zbog toga što mu je žena bila Nemica, što je držao bife za vreme okupacije, što su Nemci bili gosti njegovog bifea, što je možda hvalio neke njihove osobine i slično.
To ni sud u presudi Milišiću ne negira.
U presudi sudija Mihočević piše: “Govoriti o šablonu po kojim bi tridesetosam ljudi bilo osuđeno na smrt, znači istovremeno dovoditi u pitanje ne samo postojanje legaliteta, shvaćenog u najširem smislu riječi, već osnova humanosti i demokratič nosti jednog organiziranog društva, a koji postoje i postojali su od samih začetaka nove Jugoslavije, pa valjda je bar to nedvojbeno.” To nije bilo organizirano društvo. Još uvek je trajao rat. Dugo posle rata ljudi, protivnici novog društva Titove Jugoslavije nisu čak ni suđeni već ih je više desetina hiljada pobijeno bez ikakvog suda, zakona i suđenja. Dugo u novoj Jugoslaviji nije bilo nikakvog legaliteta ni u užem ni u širem ni u najširem smislu reči. Čak ni u vreme kad sudija Mihočević sudi pesniku Milišiću ne postoji legalitet, humanost i demokratičnost jednog organizovanog društva, jer da postoji do tog i takvog suđenja ne bi došlo. Pozivati se na legalitet, humanost, demokratičnost i organizovano društvo u januaru 1945. u Jugoslaviji je hipokrizija i licemerje najviš eg stepena, otvorena i čista laž, propaganda i komunistička floskula.
Na osnovu izloženog u Milišićevom tekstu nema lažnih tvrdnji, pa prema tome ne može biti širenja lažnih vesti.
U presudi Milišiću navodi se da je on znao da je Šustal osuđen za špijunažu, ali se ne daju nikakvi argumenti za takav zaključak. U nastavku sud zaključuje da se Milišić kod svoje porodice mogao raspitati o razlozima zbog kojih je Šustal osuđen. Tu je sud protivrečan, jer prvo tvrdi da je Milišić znao zbog čega je osuđen Šustal, a potom da se o razlozima Šustalove osude mogao raspitati u svojoj porodici. Međutim, te razloge nije mogla da zna ni Milišićeva porodica niti bilo ko izvan struktura vojnih, političkih i policijskih vlasti tada u ratnom Dubrovniku početkom januara 1945. godine. Čak ni dubrovački sud u presudi Milišiću, nakon više od četvrt veka od suđenja Šustalu, ne navodi u čemu se sastojala ta Šustalova špijunaža u korist Nemaca.
Duboko sam dirnut ovim tekstom gospodina Todorovica,i sudbinom pesnika Milisica.Danas mogu samo da kazem da sam najbolji potez u zivotu napravio,sto nisam hteo da ucestvujem u tom ratu i napadu na Dubronik,i danas placam cenu te odluke,ali mi je savest cista.Jos nije otvorena ta tema u srpskom drustvu,i ne nazire se da li ce.Orosti nam Dubrovnice.
Iako poslednjih godina letujem u Dubrovniku, upravo protekle 2007. sam u razgovorima sa domacinima pomenuo ime Milana Milisica. Moram da priznam da sam punu predstavu o
njemu dobio tek posle citanja ovog kazivanja advokata Dra
goljuba Todorovica; na tome sam mu duboko zahvalan.
Posto cu tokom 2008. vise puta pohoditi Dubrovnik, skrenucu
paznju i na ovaj tekst u “Hereticus”-u profesionalcima u Ar
hivu Grada Dubrovnika.
Srdacan pozdrav Jereticima,
EvroSrbin iz Ravangrada
Poznavala sam Milana, bio je veliki intelektualac i knjizevnik, pravi dubrovcanin i mediteranac. Puno nam fali.